Piše: Srđan Brajčić, Novi list (rubrika Pogled)

Sociolog o krizi demokracije, Radničkoj fronti, jeftinom politikanstvu i grubim političkim manipulacijama


Nama u suštini treba politika suprotna ovoj današnjoj u kojoj političke stranke nalikuju klijentelističko-interesnim skupinama. Profesionalna politika odrekla se ideologije demokracije, a k tome ima sve manje doticaja s društvenom realnošću.

hromadzicHajrudin Hromadžić diplomirao je novinarstvo na Fakultetu za političke znanosti Sveučilišta u Sarajevu u prosincu 1999. Doktorirao je u studenom 2004. na Institutu Studiorum Humanitatis, Fakultetu za poslijediplomski studij humanistike u Ljubljani. Od veljače 2008. angažiran je kao vanjski suradnik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za sociologiju. U listopadu 2008. postao je vanjski suradnik Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Odsjek za kulturalne studije, gdje je i zaposlen kao docent od rujna 2010. godine. Njegova nova knjiga »Medijska konstrukcija društvene zbilje« predstavljena je na nedavno održanom Interliberu. Građani u nedjelju ponovno izlaze na birališta. Prije pet godina odaziv je bio vrlo slab – u drugom krugu malo iznad 50 posto.

S obzirom na sve veću odbojnost prema političkim elitama, nije li nerealno očekivati da će građani većoj mjeri sutra sudjelovati u političkoj participaciji?
– Prema meni poznatim analizama, ne treba očekivati da će biti bolje ni na ovim predsjedničkim izborima. To, naravno, možemo tumačiti na više načina. Prva interpretacija koja nam se nudi bila bi ona koja govori o tome da postoji skepsa, čak rezignacija društva prema svim profesionalnim politikama, tako i prema ovoj, predsjedničkoj. Naime, u zajednici postoji gotovo mjerljiv osjećaj da se ništa bitnije ne može promijeniti ovakvom političkom participacijom. Građani, štoviše, sumnjaju da li uopće nekoga više i biraju. Svjedočimo, dakle, krizi jednog političko-društvenog modela. Prema tome, možemo govoriti o krizi parlamentarne predstavničke demokracije. Također i o krizi profesionalne politike općenito. Iz svega toga nameće se zaključak o tome da je političarima iz ruku izmakla ona temeljna demokratska dimenzija – a to je sami demos.

Ovo, međutim, nije slučaj samo u našoj zemlji. Tko je kriv za krizu demokracije?
– Više faktora. Naravno, same političke strukture nose najveću odgovornost. Veliki sociolog Zygmunt Bauman upozorava na to da je iz politike nestalo veliko početno slovo »p«. Nestala je njezina temeljna vrijednost, a ona je, najjednostavnije rečeno – vizija dobrog upravljanja društvom i zajednicom. Osim toga, politika više niti ne pronalazi nove modele upravljanja. Drugim riječima, nestala je politika koju karakterizira vizija otvorenog društvenog horizonta; to je ona politika koja vidi dalje od svakodnevne i partikularne problematike, odnosno koja razmišlja na duge staze. Nama u suštini treba politika suprotna ovoj današnjoj u kojoj političke stranke nalikuju klijentelističko-interesnim skupinama, bez obzira na to iz kojeg one političkog spektra dolazile, lijevog ili desnog. Profesionalna politika odrekla se ideologije demokracije, a k tome ima sve manje doticaja s društvenom realnošću. Međutim, ova duboka kriza demokracije donijela je i neke pozitivne pomake, tako da se u društvima javljaju inicijative koje zagovaraju i traže nove modele upravljanja. Zadnjih desetak, petnaestak godina svjedočimo primjerice jačanju ideje o participativnoj demokraciji.

Radnici u fokusu

Je li, međutim, bojkotiranje političke participacije najbolji odgovor naroda na krizu demokracije, ali i na neučinkovite strukture moći?
– Odgovor, naravno, nije u bojkotu. No, nezainteresiranost građana da jednom u dvije ili četiri godine izlaze na birališta možda niti nije naš najveći problem; problem je u tome kako stvoriti društvenu perspektivu u kojoj ćemo se svi osjećati kao politički participativni građani. Međutim, to ne mora nužno značiti da se građani učlanjuju u političke stranke, već to može biti i politika na razini demokratskog aktivizma. Drugim riječima, naš politički angažman možemo svesti na one najuže interesne okvire, poput političkog djelovanja na razini gradske četvrti u kojoj živimo. Možemo govoriti i o plenumskoj participaciji kroz koju bismo doista uvidjeli da su društveni problemi sistemski i zapravo u suodnosu s našim individualnim problemima i da oni neće jednostavno nestati tako što ćemo na nekim od izbora delegirati nekog političara da ih rješava, jer on to u ovakvom političko-sistemskom okviru neće učiniti. Uočavamo da se u tom smislu i u Hrvatskoj pojavljuju inicijative koje politici žele dati neki posve novi smisao.

Mate Kapović, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, začetnik je jedne takve inicijative, Radničke fronte. U svojim medijskim istupima Kapović zagovara beskompromisnu borbu za prava proletarijata, čak spominje i neke radikalne i revolucionarne metode promijene društvenog modela. Je li to onaj pravi odgovor na ovu krizu politike i demokracije?
– Radnička fronta dolazi na valu svega onoga što se danas događa u Grčkoj, Španjolskoj ili Sloveniji, a to su države u kojima jača lijevo orijentirana politika participativne demokracije. Stoga apsolutno pozdravljam inicijativu Radničke fronte, čak smatram da je to jedan oč pozitivnijih društveno-političkih događaja u 2014. godini u Hrvatskoj. Radnička fronta počinje upotpunjavati upražnjeno mjesto na ljevici. Niti jedna od postojećih parlamentarnih, ali i izvanparlamentarnih političkih opcija nema odgovarajuće lijevu orijentaciju i diskurs. Jedno vrijeme to su fingirali Hrvatski laburisti, ali su u međuvremenu iznevjerili očekivanja svojih glasača, dok ORaH nije stranka koja u klasičnom smislu zatvara lijevi politički horizont, iako tu postoje neki elementi ljevice. No, ako Radnička fronta u narednih godinu dana ojača i na idućim izborima postane parlamentarna stranka, očekujem da će se u Saboru konačno pojaviti ona terminologija, onaj jezik koji je u Hrvatskoj i regiji minula dva i pol desetljeća proskribiran i difamiran. To je jezik kritike postojeće političke ekonomije koji jasno progovara o tome što se sve u Hrvatskoj dogodilo pod egidom pretvorbe, privatizacije, tajkunizacije, ali i eskalacije politika nacionalnog identiteta i svjetonazora. Radnička fronta ne libi se zagovarati put u demokratski socijalizam koji se nudi kao jedan od mogućih odgovora na recentnu krizu političke ekonomije kapitalizma. Osim toga, pozitivno je i to što se Radnička fronta u startu vraća terminu radništva. Idiom radništvo u hrvatskom jeziku sveden je na relikt navodno prevladane povijesti, što najbolje vidimo po tome da je radnik preveden u djelatnika. To je znakovita jezična terminologija, s jakim ideološkim nabojem, kao što je uostalom i sam izraz tranzicija trebao označiti prelazak u navodno progresivnu perspektivu koja nas dalje vodi ka vrlom novom i boljem svijetu liberalne ekonomije, što se nije dogodilo i neće se dogoditi. Sve u svemu, Radnička fronta vraća radnika i radništvo u fokus. No, taj proces naći će se pred konkretnim izazovima. Jedan od većih izazova bit će pokušaj definiranje identiteta radnika i radništva danas, s obzirom na to da više ne možemo govoriti o klasičnom, plavom industrijskom ovratniku kao dominantnom modelu u ovom dijelu svijeta. Potencijali naše industrije, kao što nam je dobro poznato, u velikoj su mjeri uništeni. Radnička fronta ima zadatak redefinirati socijalno-klasni pojam radnika i radništva, odnosno uvesti u politiku pojam i značenje prekarijata. Naime, ono što karakterizira današnjeg radnika tzv. postindustrijskog kapitalizma jest to da za razliku od svojih prethodnika, posjeduje sredstva za proizvodnju. Primjerice, današnji prekarni radnik koji djeluje u uvjetima kognitivnog kapitalizma i unutar njegove logike produktivnosti, najčešće posjeduje kompjutor koji je važno sredstvo njegova rada. Međutim, isti taj prekarni radnik često nema svijest o tome da pripada određenoj socijalnoj klasi. Ta je svijest odavno ugušena, razdrobljena. Rečeno jezikom klasičnog marksizma, nedostaje karika klase za sebe.

Radnički identitet

No, osjećaj socijalne pripadnosti naprosto je morao biti zamijenjen s osjećajem pripadanja nacionalnom identitetu. U suprotnome, izjalovio bi se proces stvaranje nacionalne države, a znamo koja je bila njezina svrha?
– Apsolutno. Upravo za današnju Hrvatsku, ali i ostatak nekadašnje Jugoslavije, ključna je bila ta eskalacija svjetonazorskih i identitetskih politika koja se dogodila devedesetih. To je izvedeno najbrutalnije i najradikalnije kroz ratnu tranziciju, pa su u prvi plan dospjeli osjećaji pripadnosti vjersko-etničkom identitetu, što je vješto iskorišteno kao kulisa za političko-koruptivne prakse tijekom tranzicijskih godina. No, takva tranzicija ispunila je očekivanja; sada u Hrvatskoj doista imamo 200 bogatih obitelji, što se zagovaralo početkom devedesetih. Uglavnom, pred Radničkom frontom je veliki izazov kako ponovo sastaviti taj razlomljeni radnički identitet, kako radnicima umjesto vjersko-etničkog vratiti fokus na socijalno-klasni horizont u kojem će se moći prepoznati.

Vi dakle vjerujte da Radnička fronta može postati parlamentarna stranka?
– Da. Pri ovoj ocjeni treba znati to da inicijativa mahom okuplja mlade i ozbiljne ljude koji tek trebaju steći potrebnu praksu i određene političke vještine, pa će njihov uspjeh umnogome o tome i ovisiti. No, da su na dobrom putu ilustriraju podmetanja kojima su već izloženi. Ona dolaze s političke ljevice i desnice. Podmetanja će se, sasvim sigurno, intenzivirati u narednom periodu, prvenstveno s takozvane ljevice zbog njezinog straha od gubitka glasača. Rekao bih da u hrvatskom političkom spektru trenutačno postoji barem desetak posto upražnjenog prostora za ono biračko tijelo koje je spremno dati podršku svim onim inicijativama koje će bez zadrške progovarati u duhu demokratskog socijalizma i koje će uz to biti spremne oduprijeti se uobičajenim politikantskim potkusurivanjima, ali i jeftinim difamacijama – što sada valja očekivati s desnog spektra – da demokratski socijalizam zapravo znači restauraciju Jugoslavije i oživljavanje duhova titoizma. Tvrditi da Radnička fronta zagovara obnovu Jugoslavije potpuna je besmislica. Međutim, isto tako je činjenica da se ova inicijativa neće lako odreći pozitivnih aspekata jugoslavenskog modela, misleći ponajprije na iskustva njezine ideologije radničkog samoupravljanja. Jasno, objektivno sagledavajući sve njegove prednosti i mane.

Nije li se Matu Kapovića već počelo difamirati s etiketom da je on salonski ljevičar?
Salonsko ljevičarstvo po meni je jedan vrlo problematičan pojam. No, on se redovito pojavljuje već na prvoj razini diskreditacije određenih inicijativa koje dolaze s ljevice. Pođimo od elementarne nejasnoće – na koji način ljevica može artikulirati svoju kritiku postojeće političke ekonomije, a da to nije osuđeno na difamacijsko etiketiranje »salonsko ljevičarstvo«!? Znači li to da neka lijeva politička inicijativa mora posegnuti za radikalnim metodama, recimo onima u duhu maoističke ili čegevarske perspektive, da bi ona time stekla navodnu legitimaciju!? Ili je to možda radikalni oblik anarhizma, pa treba razbijati izloge banaka, što znamo da je u startu osuđeno na propast jer ne zadire u srž problema hegemonije s kojom smo suočeni. Jednostavno treba samo odmahnuti rukom na ovakve sintagme pseudokritičara, a Radničkoj fronti preporučujem da bezrezervno pojača svoj diskurs u javnom i medijskom prostoru.

Sveti gral

Radnička fronta zapravo može profitirati na politikama i terminima koje je, očigledno srameći se atavizama svoje komunističke prošlosti, odavno odbacila hrvatska Socijalno-demokratska partija, što je posebno eskaliralo u mandatu Zorana Milanovića?
– Nije to problem samo hrvatske socijaldemokracije, nego i europske, čak globalne. Socijaldemokracija je u velikoj mjeri izgubila onaj svoj socijalni element, a stranke ovog političkog predznaka postale su stranke liberalnog centra. Takve stranke sklone su postojeće probleme rješavati na najgori mogući način – pomoću tehnokracije, pa se često pozivaju na vladavinu tzv. ekspertize i stručnosti. Zapravo se radi o odustajanju od iskonske politike. A europska socijaldemokracija odavno se diskreditirala svojom idejom kompromisa između kapitala i rada. Hrvatska socijaldemokracija vodi pak jalovu i nemuštu politiku balansiranja između radikalnih zahtjeva mjera štednje Berlina, Bruxellesa i Svjetske banke s jedne strane, dok s druge pokušava sačuvati još ono malo mrvica socijalnih politika pod pritiskom takozvanih socijalnih partnera.

Ovo o čemu govorite najbolje se može ilustrirati SDP-ovom svježom praksom umanjivanja radničkih i socijalnih prava i zagovaranjem outsourcinga, monetizacija i privatizacija strateških resursa?
– U svemu tome meni je vrlo indikativna recentnija odluka Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav i njegovog predsjednika Peđe Grbina koji su referendum protiv outsourcinga poslali na ocjenu Ustavnom sudu s obrazloženjem da se u razdoblju tzv. zrele tranzicije i 25 godina nakon napuštanja socijalističkog sistema, sada pojavljuje zahtjev koji je navodno rigidan; u duhu je nekadašnjih istočnoeuropskih socijalizama te da se prema tome država ne može do te mjere poigravati s načelima tržišnog gospodarstva. Dakle, nominalno lijevi, visokopozicionirani političar Grbin poručuje to da referendum, kao jedna od važnih poluga demokracije, počinje ugrožavati tržišno gospodarstvo, što je kapitalistički sveti gral koji SDP neće staviti pod znak pitanja. Na tom primjeru vidimo kakvo je poimanje demokracije u kapitalizmu, dopustivo je do granice ne zadiranja u temelje samog kapitalističkog režima.

Međutim, svu hrvatsku političku kastu uhvati napadaj panike već na sam spomen referendumske inicijative, što možemo zaključiti i po novom zakonskom okviru koji dodatno komplicira referendumsku proceduru, pa će neposrednog odlučivanja građana biti još i manje?
– Kapitalistička ideologija je takva da će postavljati prepreke praksi istinske demokracije. Nama naprosto treba posve novi ekonomsko-politički i društveni model koji će demokraciji dati više smisla. Upravo zbog toga ne smijemo se susprezati u korištenju termina demokratski socijalizam koji nema baš nikakve veze s društvenim modelima u Sjevernoj Koreji i Kubi ili nekoć u SSSR-u i DDR-u. Takve su usporedbe, a pojavljuju se redovito, jalove i u službi puke isključivosti spram demokratskih potencijala socijalizma koji ne označava partijsku diktaturu.

Milanovićev grunfizam

Socijalna neosjetljivost, uz bahatost i gafove, jedna je od loših strana šefa SDP-a, Zorana Milanovića. Primjerice, kada su ljudima u Gunji poplave odnijele kuće i svu imovinu, on im je poručio da ih razumije, jer je njemu poplavljen stan. Koji je vaš stav prema takvom načinu iznošenja stavova hrvatskog premijera?
– Konstanta Milanovićeve javno-medijske komunikacije doista su gafovi. Na društvenim mrežama naletio sam na zanimljivu odrednicu premijerovih javnih nastupa – grunfizam. Dakle, ovaj »izam« je posuđen iz domene popularne kulture. Točnije, aludira se na lik iz popularnog Alana Forda kojim se ukazuje na premijerove čudne nastupe i neuobičajene diskurzivno-stilske konstrukcije. Ocjenjujem da je to plod nedostatka konkretne političke vizije koja bi pronašla izlaz iz ove nimalo jednostavne situacije. Donekle mi je sve to čak razumljivo, jer biti u poziciji vlasti u ovakvoj Hrvatskoj nije niti malo jednostavno. Vidimo naime da se na vlast vrše snažni pritisci, i to sa svih strana, da ona pleše na oštrici noža i nema puno prostora za političku lagodnost. Utoliko više nam je potrebna politika koja će progovarati u horizontima smjelog, odnosno koja neće tražiti najmanje loše rješenje, igrajući se pritom igre skrivača s centrima moći i socijalnim potrebama vlastitog stanovništva. Upravo se u tim igrama pogubila cijela ova garnitura socijaldemokratske vlasti u Hrvatskoj, pa nam može biti jasnije zašto dolazi do ovakvih ekscesa i ispada premijera Zorana Milanovića.

S druge strane, u oporbi, imamo HDZ, stranku čiju su članovi svako malo na meti državnog odvjetništva zbog korupcije i krađe javnog novca. Osim toga, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko najveću prijetnju ovoj zemlji vidi u Josipu Brozu Titu, Jugoslaviji, petokraki, Jugoslavenima i udbašima. Nije li ovo tragično? – Da, to je posebna dimenzija problema ove zemlje. HDZ građanima nudi najjeftinije politikantstvo koje ponovo nameće važnost svjetonazorskih i etničkih atavizama iz novije hrvatske prošlosti. To je također plod očiglednog neimanja vizije o tome što bi trebalo učiniti za boljitak najširih slojeva stanovništva. Umjesto toga HDZ nas vraća u pogrešne i iscrpljene dihotomije o partizanima i ustašama. Međutim, ovo politikantstvo nije samo retrogradno, nego je ono i vrlo opasno ako pretpostavimo da bi se HDZ uskoro mogao naći na mjestu političke pozicije. Za pretpostaviti je da bi tada Karamarkov HDZ dodatno radikalizirao svoje stavove, što bi rezultiralo najgorom mogućom kombinacijom – neokonzervatizma s neoliberalizmom. Tada bismo doista bili izloženi udruženom teroru konzervativnih dijelova našeg društva i kapitalističkih centara moći. Naslućujem da bi neoliberalne mjere štednje, dakle razno-razni rezovi, bile izvedene na prilično brutalan i brz način, a to je ono što Berlin i Brisel očekuju od europske periferije na kojoj je i Hrvatska. Vjerujem da građani ipak neće dati HDZ-u povjerenje na sljedećim izborima.

GRUBA POLITIČKA MANIPULACIJA S BRANITELJIMA

Što je današnji HDZ može se iščitati i iz prijetećih poruka koje se mogu čuti na protestnom okupljanju branitelja u Savskoj i morbidnog marširanja u crnim majicama s križevima? Branitelje je naime očito instrumentalizirao HDZ.
– Prema svemu sudeći, ovdje se radi o gruboj političkoj manipulaciji s jednom vrlo osjetljivom socijalnom kategorijom. Branitelji neosporno imaju važno mjesto u recentnoj hrvatskoj povijesti, ali slučaj Savska ipak treba gledati u kontinuitetu s razbijanjem ćiriličnih natpisa i dijeljenjem povorke ponosa u Vukovaru. To su već okušane metode i mehanizmi destabilizacije političke pozicije, pri čemu se ne biraju sredstva, pa ni kada se radi o najvećim društvenim pijetetima.

FRLJIĆA SMATRAM ČASNIM I HRABRIM ČOVJEKOM

Transparentima izvješenim na pročelje HNK Ivan pl. Zajc, novi intendant Oliver Frljić poslao je i neke snažne političke i društvene poruke. Je li tome bilo mjesto na pročelju narodnog kazališta?
– Od početka je jasno da Oliver Frljić ima ponešto drukčije poimanje teatra koji za njega nije samo umjetnička forma, nego i institucija za politički i društveni angažman. Drugim riječima, Frljić se ne suspreže od toga da njegov umjetnički credo bude provokativan i da ga stavi u službu otvaranja osjetljivih društvenih pitanja i tabuiziranih tema. Doduše, njegovo političko-aktivističko djelovanje još se uvijek većom mjerom kreće u domeni radikalnije kritike naslijeđenih svjetonazorskih i identitetskih kontroverzi. S druge strane, manje je prisutno preispitivanje socijalno-klasnih elemenata, premda se neki momenti toga razaznaju ako njegove predstave gledamo u vremenskom kontinuitetu: primjerice, Turbo folk, Aleksandra Zec, Hrvatsko glumište... Uglavnom, Olivera Frljića smatram časnim čovjekom koji ima hrabrosti javno izraziti svoje principe. Nadam se da će se u svojim predstavama uskoro dotaknuti i nekih još osjetljivijih pitanja poput uvjeta u kojima je izvedena naša tranzicija, privatizacija, tajkunizacija...

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found