Autor: Radnička fronta

Intervju koji smo vodili sa predsjednikom Sindikata veterinara Hrvatske, Zdenkom Pecirepom. Taj relativno novoosnovani sindikat jedan je onih s kojima uspostavljamo dobre odnose i suradnju, stoga vas pozivamo da pročitate intervju i podržite ih, te pozovete sve veterinare koje znate da postanu članovi!

 

1. Recite nam nešto o sebi u osnovnim crtama. Također, možete li nam ukratko reći kako i zašto ste se počeli baviti sindikalnim organiziranjem i kako su izgledali prvi koraci sindikata veterinara?

Na terenu sam proveo radeći nekih desetak godina. Uglavnom u okolici Bjelovara, Karlovca, Vrbovca i Siska pa sam dobro upoznao život i probleme seljaka kao i veterinara koji rade s njima. To me ponukalo da pokrenem osnivanje Sindikata veterinara Hrvatske, jer nije postojala organizacija koja bi imala za cilj zaštitu i poboljšanje položaja veterinara općenito. Glavni je razlog, između brojnih drugih, jasno, pokolj domaće stoke i nekontrolirani uvoz smeća iz inozemstva. Posljedica toga je tjeranje seljačke djece na bijeg u inozemstvo i zapuštanje svojih imanja, a samim tim i gubitak više od polovine nekadašnjeg stočnog fonda. S takvim snažnim opadanjem kvalitete života na selu postala je ugrožena i veterinarska struka, čvrsto povezana sa situacijom u stočarstvu. Počeo je gubitak radnih mjesta i niz drugih problema. Pošto smo tek nekoliko godina aktivni, još smo u prvim koracima. Traje organizacijska i tehnička naobrazba, imenujemo povjerenike, osnivamo podružnice i taj će proces vjerojatno još potrajati.

2. Koje biste prepreke i probleme u nastojanjima da organizirate radnike željeli posebno istaknuti? Otpor vlasnika i/ili države, nezainteresiranost samih radnika, teritorijalnu raspršenost veterinara? Kako se nosite s njima?

Od strane države nema prepreka za samo osnivanje i svi papiri se relativno brzo dobiju, a sav trošak osnivanja i pokretanja sindikalnog rada je stao u nekoliko tisuća eura koje smo sami prikupili. Problem jesu neki vlasnici ovlaštenih veterinarskih organizacija koji podmuklo i ucjenama ne dopuštaju učlanjenja nekih kolega. Njih ćemo morati prisiliti da poštuju zakon. Postoji i defetizam,depresija i razumljivo nepovjerenje kod mnogih kolega koji više nikome ne vjeruju,no i to se da promijeniti – sustavnim, upornim zalaganjem i rezultatima. Neke veće mudrosti od upornog rada nema, naročito u početnim koracima.

3. Kakva su vam iskustva odnosa s ostalim sindikatima? Jeste li učlanjeni u jednu od središnjica? Zašto ne/da?

Nismo niti u jednoj središnjici iz praktičnih razloga. Naime kao strogo strukovni (i jedini veterinarski) sindikat ne smijemo se utopiti u nekoliko stotina tisuća članova drugih sindikata i tako sigurno osuditi na neuspjeh u bilo čemu zbog njihove glomaznosti, lijenosti, nesloge i sitnih interesa. Nas nekoliko stotina radnika u inspekciji i još manje od tri tisuće na terenu smo u monopolskom položaju u održavanju javnoga zdravlja i nezaobilazan smo dio tog sustava, pa želimo to naglasiti javnosti, samim tim podići ugled struke a time jasno i cijenu svoga teškog i odgovornog rada.

4. Recite nam nešto o stanju u samoj struci, po mogućnosti nešto o razlici između iskustva "gradskih" veterinara i "seoskog" terenskog rada, kao i probleme u ovom drugom.

Veterinarska struka u Hrvatskoj je pri vrhu europske elite i po stručnosti i po znanju. To nije tek hvalisanje, brojne naše kolegice i kolege koji odlaze raditi u EU redovito budu primljeni bez posebnih provjera njihove stručnosti i često se nametnu svojim sposobnostima u odnosu na domaće radnike. To je rezultat prilično teškog studija i dostupnosti najnovije literature iz veterinarstva po kojoj nam se predaje i po kojoj nas se ispituje, tako da po tome uopće ne zaostajemo za europskim kolegama, dapače. Osim toga, većina kolega i kolegica tečno govore barem dva jezika, a kao relativno bliski Europljanima brzo se uklopimo u novu sredinu. Gradski veterinari ili bolje reći specijalisti za male životinje i kućne ljubimce su svijet za sebe i razlikuju se od terenskih veterinara po mnogočemu, najviše po specijalizaciji. Rijetko se upisuju u strukovni sindikat, za sada iz nama nepoznatih razloga. Vjerojatno nisu tako i toliko ugroženi kao terenski veterinari i ne opada im drastično broj pacijenata pa su relativno nezainteresirani. Takav stav svakako mogu izdvojiti kao jedan od problema za šire i kvalitetnije radničko organiziranje, ne samo u svojoj struci.

5. Vezano za gornje pitanje, kakvi su vam utisci o stanju na našim selima? Kako izgleda život? Koji su problemi i dojmovi iz perspektive veterinara?

Sam život seljaka je obilježen stalnom brigom i strahom od neke nove pljačke – niskih cijena ili nekorektnih propisa kojima im se primjerice ograničava ili sasvim onemogućava da svoje proizvode prodaju. Raditi sve dane u godini dan i noć nije nimalo lako i jednostavno. Nažalost društvo u kojemu svi, osim povlaštene elite i izabrane kaste, teško živimo nema osjećaja niti razumijevanja za svog seljaka i svog veterinara. Draži su im trgovci. Pa onda stalnim troškovima, kontrolama, nabijanjem osjećaja manje vrijednosti domaćeg seljaka zaluđuju pričama o poticajima i "otvorenom europskom tržištu" za koje on nije ni spreman ni obučen a kamoli složan i organiziran. Uništene su otkupne stanice koje su bile krvotok otkupa proizvoda. Ukinuta su mnoga otkupna mjesta za sakupljanje mlijeka, a to onda za sela u okolici znači pokolj stoke i priča je tu gotova. Jednom zatvorena štala se ne otvara. Oko većih dalmatinskih gradova su otvoreni trgovački lanci (baš prikladno ime, lanci!) koji od našeg seljaka, a posljedično i veterinara, čine robove. Jer više nema otkupa po selima. Domaće se ne proizvodi, sve se uvozi. Evo pokazalo se kamo vodi taj uvoz, u masovna trovanja, u zaraze. A imamo i poljoprivredni i stočni potencijal i odličnu veterinarsku struku, kvalificirane radnike!

6. Za kraj, kako vidite smjer u kojem bi trebalo raditi na rješavanju nagomilanih problema - iz sindikalnog kuta, ali i šire društveno-politički.

Rješenje je krajnje jednostavno. Nastaviti sa akcijama veterinarske inspekcije, okretanje domaćih potrošača svojim domaćim proizvođačima, i lagani oporavak bi konačno mogao započeti kroz nekih pet, šest godina. Uvoz hrane će na žalost biti neminovan, ali će ga biti sve manje jer oporavljena domaća proizvodnja po kvaliteti je sigurno konkurentna bilo kojoj na svijetu. Time se otvara i više posla za veterinare, veća primanja i više ne bi bilo bijega u inozemstvu ni sa sela ni iz veterinarske struke. Sve su to naši ciljevi i razlozi zbog kojih smo i odlučili pokrenuti naš strukovni veterinarski Sindikat.

Rezultati bi bili i u demografskoj obnovi, u puno manje zapuštene zemlje, u osiguranju hrane za tih desetak milijuna turista koji nam dođu. Našlo bi se sigurno i vrhunskih proizvoda za izvoz. Eto sve počinje ići konačno u tom smjeru pa zato pozivamo javnost i sve domoljube, ili jednostavnije poštene i inteligentne ljude, radnike, a naročito kolegice i kolege veterinare da nas podrže i da nam se pridruže.

Nadam se da sam ovako na brzinu mogao barem djelimice pojasniti neke stvari vezane za veterinarstvo u Hrvatskoj. Radujem se suradnji i novim akcijama, lijep pozdrav do iduće prilike!

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found