Evropska unija nije organizirana tako da mali postaju veliki, a veliki dijele svoje bogatstvo sa slabijim ekonomijama. To da je Njemačka bogata nije posljedica toga da su njemački radnici vredniji od naših, već kapitala (središnjica) i političke moći kojom se periferija podčinjava te koristi kao izvor jeftine radne snage, tržište za proizvode bogatih, osobito za tzv. financijske i bankarske proizvode. (Da pri tome uopće ne spominjemo povijesne razloge - otpis ratnoga duga nakon drugoga svjetskoga rata, plansku stimulaciju podizanja ekonomije iz pepela izvozom u SAD, rezultate tzv. Maršalovoga plana, itd.)

Uz sve to ekonomije bogatih su i te kako zaštićene jeftinim domaćim kreditima, praksom koja se naziva "osiromaši svojeg susjeda", pravilima Evropske unije koja štite bogate. Bogati centar jamči izvoznu moć domaćem kapitalu istovremeno onemogućavajući pojavu konkurencije na osiromašenoj periferiji.

Njemačka čak i danas uživa mnoge, u osnovi protekcionističke i planske a ne tržišne mjere, koje ostalim članicama, osobito onima na periferiji nisu dozvoljene. Čak i u EU ugovorima Njemačka ima prednost jer je navodno još uvijek pogođena podjelom nakon 2. svjetskog rata – pa onda neki stavci Ugovora o funkcioniranju Evropske unije čak izričito dozvoljavaju baš Njemačkoj, najbogatijoj zemlji EU, državne potpore koje se dodjeljuju gospodarstvu određenih područja Savezne Republike Njemačke na koje je navodno utjecala podjela Njemačke.

Grcima, Makedoncima, Hrvatima i Bosancima se pak poručuje da su "lijeni". No istina je ta da periferija jednostavno ne može konkurirati centrima, pa joj preostaju tek uslužne i nisko tehnološke djelatnosti s kojima se ne može ostvarivati visoka dodana vrijednost već samo preživljavati.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?