Kapitalizam je moguće kritizirati iz različitih perspektiva - npr. zato što je nestabilan i proizvodi krize, zato što proizvodi ne samo bogatstvo s jedne nego i siromaštvo i nejednakost s druge strane, zato što je u okviru njega nemoguće zaustaviti ekološku kataklizmu, zato što će većina zemalja na svijetu unutar kapitalizma ostati nerazvijeno itd. - no jedna je od klasičnih kritika kapitalizma ona koja se temelji na eksploataciji radnika od strane kapitalista putem izvlačenja viška vrijednosti.

Ukratko i pojednostavljeno, nju možemo objasniti na sljedeći način - kapitalist radniku nikad ne isplaćuju punu vrijednost onoga što je on odradio. To je nemoguće jer, kad bi kapitalist radniku dao plaću ekvivalentnu punoj vrijednosti koju je radnik stvorio, kapitalist ne bi ništa zaradio od radnika i ne bi imao nikakvog motiva radnika zaposliti. To prisvajanje viška vrijednosti (vrijednosti = profita = novca koji radnik stvori, a kapitalist prisvoji) zovemo stručnim terminom "eksploatacija".

Radnik je pri tom bilo tko tko radi za plaću (i dominantno od te plaće živi), dok je kapitalist bilo tko tko je vlasnik nekog poduzeća (firme/tvrtke, dućana, hotela, banke itd.) koje ostvaruje profit na tržištu i ima radnike koji rade za njega. Ukratko, kapitalisti su oni koje u medijima eufemistički zovu "poduzetnicima/poslodavcima" (iz toga treba izdvojiti samozaposlene, koji djeluju na tržištu za profit, ali nemaju radnike koje eksploatiraju i obiteljske firme, u kojima se profit ipak, na ovaj ili onaj način, u konačnici ravnomjerno dijeli na sve zaposlene).

Naravno, kapitalistima ("poslodavcima" - iako je ovaj termin potpuno pogrešan jer kapitalisti zapravo niti stvaraju niti daju ikome posao [1]) je uvijek neugodno čuti ovakvu realnu analizu ekonomskih odnosa - iz njihove je klasne pozicije, naravno, uvijek ugodnije slušati hvalospjeve mainstream medija i politike kako su "poduzetnici/poslodavci" titani koji pokreću gospodarstvo i slične mitove.

Stoga kapitalisti, kad se susretnu s ovim za njih neugodnim činjenicama, pribjegavaju uobičajenim izlikama kojima pokušavaju opravdati svoj klasni položaj. Ovdje ćemo se ukratko osvrnuti na tri takve izlike kojima se opravdava eksploatacija radnika (tj. prisvajanje viška vrijednosti od njihova rada):

1) kapitalist je uložio novac za pokretanje poduzeća
2) kapitalist je osmislio i organizirao rad u poduzeću
3) svatko može biti kapitalist

Dakle, zbog uloženog novca, osmišljavanja i organiziranja rada te toga da tobože svatko može to isto napraviti eksploatacija (tj. zarada na radnicima) je opravdana. Međutim, sva je tri argumenta vrlo lako oboriti. Krenimo redom.

1) Argument uloženog novca

Uzmimo da je kapitalist početni kapital stvarno pošteno zaradio, a da ga nije npr. naslijedio od tatice koji ga je stekao pljačkaškom privatizacijom ili sl. (recimo, kao Mate Rimac). Uzmimo npr. da je novopečni kapitalist taj početni kapital nasmagao npr. mukotrpnom štednjom dok je sam bivao eksploatiranim od strane nekog drugog kapitalista. To se ne događa baš često jer većina ljudi rijetko u životu dođe u priliku za takvo što, no nije nemoguće u određenim povoljnim okolnostima.

No što onda? Zar početno ulaganje opravdava doživotnu eksploataciju radnika? Zar to što je netko pri otvaranju firme uložio, recimo, 30.000 kn opravdava to da taj isti vlasnik firme do svoje penzije eksploatira radnike koliko god hoće? Zar tih 30.000 kn opravdava to da on, recimo, od svakog od svojih 10 radnika mjesečno izvlači po 500 kn viška vrijednosti?

Možemo doista uzeti da onaj tko pokrene neki posao može doista dobiti povrat tog ulaganja pa čak možda i nagradu za to, ali nije opravdano da zbog jednog ulaganja eksploatira radnike unedogled. Dakle, ako je netko uložio 30.000 vlastitih kuna u neki posao i ako ih je stekao pošteno, sasvim je u redu da mu se taj novac vrati pa čak i da mu se vrati s kamatama (pa da od profita novoosnovanog poduzeća dobije možda i 40 ili 50 tisuća natrag), ali zašto bi to bilo opravdanje da on kroz desetljeća rada te firme od radnika izvuče sto i više puta više viška vrijednosti natrag?

Ako pritom budemo realni pa ne ustrajavamo na mitovima da se početni kapital stječe "odricanjem i mukotrpnom štednjom" (iako to katkad može biti slučaj), nego je češće i puno prozaičnije rezultat kakvog nasljedstva ili veze u banci da bi se dobio kredit i sl., onda je tim jasnije kako početni kapital nije nikakvo opravdanje za eksploataciju.

2) Argument osmišljavanja i organizacije rada u poduzeću

Drugo je često kapitalističko opravdanje za eksploataciju to da kapitalist osmišljava i stvara novo poduzeće, da organizira rad i da stoga zaslužuje nagradu za to. Iako, kako rekosmo, kapitalisti zapravo ne stvaraju radna mjesta [1], ne može se poreći da je osmišljavanje novog poduzeća i organizacija rada u tom poduzeću stvarno realan posao.

I, naravno, sasvim je u redu da onaj tko obavlja taj posao bude za to i plaćen - kao što svi radnici trebaju biti plaćeni za poslove koje obavljaju. No zašto bi taj posao osmišljavanja rada firme i organizacija rada bio povlašten? Zašto bi taj tko to obavlja (a u malim poduzećima je to vrlo često sam vlasnik, tj. kapitalist) dobivao pravo na eksploataciju radnika unedogled? Zašto i on ne bi bio plaćen kao i svi drugi radnici? Dapače, s obzirom da on obavlja bitan početni posao i da često nadzire cjelokupan rad firme, može dobivati eventualno i nešto višu novčanu nagradu (ili je može dobiti samo na početku), ali to mu nikako ne daje pravo da desetljećima eksploatira svoje radnike.

To je tim jasnije kad iziđemo iz prostora kapitalističkih mitova u stvarnost i prihvatimo nepobitnu činjenicu da 99% kapitalista nisu nikakvi titani i vizionari te da ne smišljaju nikakve veličanstvene nove izume koji će poboljšati svijet (u takvim stvarima u pravilu ruke uvijek ima država [2]). Kapitalisti se u realnosti praktički nikad - a pogotovo ne na poluperiferiji kao što je Hrvatska - ne bave proizvodnjom letećih automobila i raketa koje će ići na Mars, nego se bave vrlo banalnim i prizemnim poslovima, npr. uvozom WC-papira, autobusnim prijevozom od Zagreba do Splita, internetskom prodajom kineskih mobitela, držanjem kafića i sl. U tim poslovima uglavnom nema ništa loše, ali ništa od toga nisu neki poslovi koje bilo tko drugi ne bi mogao obavljati u nekim okolnostima i povoljnim prilikama. Ništa od toga nije nekakva velika genijalnost zbog koje bi vlasnici tih poduzeća imali pravo eksploatirati svoje radnike do mile volje.

3) Argument da svatko može biti kapitalist

Kao prvo, to nije točno. Nemaju svi početni kapital i većina ljudi ne može nikako doći do njega (npr. zajmom iz banke). Osim toga, čisto strukturno gledano je nemoguće da više od nekih 5-10% ljudi u određenoj ekonomiji budu "poslodavci" tj. kapitalisti. Kapitalisti su uvijek manjina i strukturno mora biti tako jer da bi netko bio kapitalist, moraju postojati i radnici, a kapitalista je uvijek daleko manje od radnika - inače bi profiti bili jako niski jer kad bi, recimo, bilo 50% radnika i 50% kapitalista, kapitalisti uglavnom ne bi imali puno radnika pod sobom (prosječno bi jedan kapitalist imao pod sobom jednog radnika) te bi iz njih mogli izvlačiti pojedinačno vrlo malo viška vrijednosti.

No uzmimo da je teoretski i moguće da svak postane kapitalist - kako je to svejedno opravdanje za eksploataciju? Po toj logici bi se i robovlasništvo moglo opravdavati time da se robovima kaže da mogu i oni postati robovlasnici. I ne, to nije tek lažna analogija i pretjerivanje - iz robovlasničkih društava (od antičkog Rima pa do juga SAD-a u 19. stoljeću) su poznati brojni primjeri toga da "dobrohotni" robovlasnici nagrade neke od svojih robova pa ih oslobode. I to je otprilike bilo jednako toliko često kao i to da se netko rodi siromašan i onda mukotrpnim radom postane tajkun - to nije nemoguće, ali nije pravilo [3]. Dakle, savjet robovima mogao je biti da budu jako dobri robovi na polju pa da postanu kućni robovi pa da ih dobri gospodari oslobode pa da štede novac i onda kupe svoje robove. No kako to što i poneki rob može postati robovlasnik može opravdati robovlasništvo?

Zar je to što neki od eksploatiranih mogu postati eksploatatorima opravdanje za eksploataciju? Ako na svijetu postoji eksploatacija - trebamo se boriti da eksplotaciju ukinemo, a ne da osoba A ili osoba B od eksploatiranih postanu eksploatatori. To je tim jasnije znamo li da je eksploatatora uvijek nužno puno manje u odnosu na eksploatirane (recimo da je kapitalista obično od 5 do 10% u ekonomijama).

Zaključno - nijedan od rečenih argumenata ne može poslužiti kao opravdanje za eksploataciju. Naravno da će eksploatatori uvijek tražiti argumente da opravdaju sebe i nepravedan status quo od kojeg profitiraju - to je oduvijek bilo tako, i u robovlasništvu i u feudalizmu. I tada su robovlasnici govorili da neki ljudi naprosto moraju biti robovi, dok su u feudalizmu izmišljali "plavu krv" i slično. Današnje kapitalističke izlike su tek nešto sofisticiranije, no u konačnici su jednako besmislene.

Umjesto da se bavimo opravdavanjem eksploatacije, na nama je da se izborimo za svijet bez eksploatacije. To neće biti ni lagano niti će biti moguće uskoro, no put počinje realnom analizom ekonomskih odnosa - koliko god se ona eksploatatorima/kapitalistima ne sviđala.

Drago Markiša

[1] https://lemondediplomatique.hr/tko-stvara-radna-mjesta/
[2] Vidi: https://www.demos.co.uk/files/Entrepreneurial_State_-_web.pdf?fbclid=IwAR2fhGOl8ZjJDbEjQda9f6tL46sMB16Q8o-wnaR7j05SfdKrMuuMMyEgDXw. Za popularniji kraći pregled teza iz dotične knjige vidi: https://lupiga.com/vijesti/drzava-ili-privatni-kapital-tko-je-zaista-inovator-poduzetnik-i-vizionar?fbclid=IwAR3Zyv7xdaJWAHNCBSOu0blxmmsEY_sd-EHgDBsrzCh9xyXODEMF2H6XNpM
[3] Usp. ilustrativan primjer iz Firence: https://qz.com/694340/the-richest-families-in-florence-in-1427-are-still-the-richest-families-in-florence/?fbclid=IwAR3se3KOmfLAldJzYrHH5ybMFobYuBa6XgNCtP1_oATV3Tych4_Ytb9zRU4

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found