Silvia Federici, Jill Richards

1972. feministkinje iz Italije, Engleske i SAD-a okupile su se na dvodnevnoj konferenciji u Padovi, u Italiji. Povezane s vanparlamentarnom ljevicom, antikolonijalističkom borbom i alternativama komunističkoj partiji, napisale su deklaraciju “Stav Međunarodnog feminističkog kolektiva” (“Statement of the International Feminist Collective”). Ova deklaracija je odbacila razdvajanje neplaćenog kućanskog rada i plaćenog rada u tvornicama, naglašavajući da je kućanski rad ključan teren za klasnu borbu protiv kapitalizma. 
Silvia Federici, Talijanka koja živi u New Yorku, bila je na toj konferenciji, a nakon toga se vratila u New York i osnovala njujorški komitet za plaćeni kućanski rad (New York Wages for Housework Committee). Tih su godina takvi komiteti nicali diljem SAD-a i u svim slučajevima te su se grupe organizirale autonomno, odvojeno od plaćenih muških radnika. Kao što stoji u “Tezama o plaćenom kućanskom radu” (1974.): Autonomija žena je autonomija od kapitala koji koristi moć muškaraca da nas discipliniraju.

U New Yorku je komitet za plaćeni kućanski rad imao dvadesetak žena koje su održavale bliske veze s talijanskim komitetom u regiji Triveneto i kolektivom ‘Power of Women’ u Londonu. Federici se sjeća da je tih ranih godina bilo jako dinamično, diskutiralo se o paradoksu zahtjeva za plaćenim kućanskim radom: radi li se o kompenzaciji za taj rad i, ako da, nije li to reformizam koji i dalje uključuje ženski rad u kapitalistički sistem - ili se radi o subverziji kućanskog rada i pomjeranju ženskih društvenih uloga i identiteta?
To su bila središnja pitanja u debatama od 1960-ih do 1980-ih. Premda su marksističke i socijalističke feministkinje dugo teoretizirale o kućanskom radu, ove nove debate su bile više fokusirane na političku ekonomiju ženskog kućanskog rada u širem okviru kapitalističkog razvoja. U takvom okviru, društvena reprodukcija rada označava neplaćeni rad kao što je čišćenje, kuhanje, briga o djeci, ali i očekivanja feminizirane skrbi, utjehe i seksa onim što omogućava muški tvornički rad.

Više od četiri desetljeća u središtu ove teme je teorijski i aktivistički rad Silvije Federici. Njezini tekstovi su postavili temelje ovog zahtjeva kao revolucionarni čin. Utjecajan pamflet ‘Wages Against Housework’ (1975) , započinje provokativnom kritikom: “Kažu da je to ljubav. Mi kažemo da je to neplaćeni rad”. U ovom tekstu i drugdje, Federici govori da je zahtjev za plaćenim kućanskim radom politički krucijalan za organiziranje žena koje dijele stanje ovakvog otuđenog rada.” Taj je zahtjev u kapitalizmu nemoguć, i to je ključno: uspjeh bi trebao obuhvatiti cijeli spektar rekonfiguracija distribucije društvenog dobra.

Tekst ‘Plaće protiv kućanskog rada’ nedavno je ponovno objavljen u izdanju AK Pressa kao dio serije Wages for Housework: The New York Committee 1972–1977: History, Theory, Documents, uredile Feredici i Arlen Austin. Ova serija uključuje niz neobjavljenih tekstova ili onih kojima je teško utvrditi izvor - pamfleta, govora, biltena, fotografija, pjesama i medijskih napisa. Premda je fokusirana na New York, sadrži i materijale iz Los Angelesa, Islanda, Italije, Njemačke i Londona. Ti tekstovi često odbacuju utopijsko obećanje da će nove tehnologije smanjiti vrijeme potrošeno na kućanski rad i osloboditi vrijeme za druge aktivnosti. U tekstu ‘Counter-planning from the Kitchen’ (1975),* Silvia Federici i Nicole Cox govore kako cjelokupna produktivnost (proizvodnja) koju omogućuju nove tehnologije ne mijenja nužno izoliranu prirodu kućanskog rada ili normativne obiteljske forme koje proizvodi.
No, ovaj intervju je fokusiran na tehnologije i tehnike borbe razvijene kroz feminističko organiziranje oko pitanja reproduktivnog rada.

Jill Richards: Zašto se vaš kolektiv odlučio organizirati odvojeno od drugih aktivističkih grupa koje su isto radile na pitanju radničkih prava?

Silvia Federici: Ženski pokret je kao cjelina autonoman jer je jasno da naši problemi nisu važni ljevici kojom dominiraju muškarci. Do 1969. žene su napuštale lijeve organizacije, kao što je bila ‘Students for a Democratic Society’ (SDS) jer svaki put kad bi žena tražila da se diskutira o opresiji nad ženama, doživjela bi negodovanje i utišavanje. Bilo je ključno da se ženske grupe organiziraju odvojeno od muškaraca; nikada ne bismo mogle razviti razumijevanje specifičnih oblika opresije nad ženama u našem društvu,da smo ostale u mješovitim organizacijama. Do 1973. kada je osnovan naš kolektiv, potreba za feminističkom autonomijom je bila već dobro utemeljena. Autonomnim organiziranjem stvarale smo prostore gdje žene mogu govoriti, čuti jedna drugu, valorizirati međusobno iskustva i shvatiti da je ono što imamo za reći važno. Autonomija nam je omogućila da pronađemo vlastite glasove. Moram i dodati da se nisu sve feminističke organizacije bavile pitanjem radničkih prava.

JR: Možete li reći nešto o tome kako su 'Plaće za kućanski rad' našle put do suradnje bijelih i ne-bijelih žena, davno prije nego što su ljudi govorili o intersekcionalnosti i to u vrijeme kada je ženski aktivizam bio uglavnom odvojen od borbe protiv rasizma?

SF: Politiku 'Plaća za kućanski rad' oblikovale su žene koje su shvaćale kapitalizam, imperijalizam i antikolonijalističku borbu. Stoga nismo mogle prihvatiti da je oslobođenje žena borba za “jednakost s muškarcima” ili da je ograničena na jednaku plaću za jednak rad. Vidjele smo da se to događa isto kao što rasizam nad ne-bijelim muškarcima i ženama služi opravdavanju ropstva. Tako i rodnozasnovana diskriminacija služi eksploataciji žena kao neplaćenih radnica kod kuće. Zato smo podržale borbu majki koje traže socijalnu pomoć i zaštitu (“welfare mothers”) koju su predvodile crnkinje - ne zato što su crnkinje predstavljale većinu majki u ovoj kategoriji, nije bilo tako, već zato što su bile najspremnije na borbu za svoja prava. One su bile te koje su bile na ulici i vikale: Socijalna skrb nije milostinja. Sve žene su radnice. Govorile su, poput nas, da je podizanje djece društveno nužan posao. Govorile su: Ne govorite nam da smo paraziti. Ne govorite nam da ovisimo o državi. Kada država treba vojnike, uzima našu djecu. Kada treba radnike u tvornicama, uzima našu djecu. 

Shvatile su da ‘Plaće za kućanski rad’ mogu ženama dati više moći: u jednu ruku dajući im više novca, dajući im više kontrole nad vlastitim životom, ne prisiljavajući ih da ovise o muškarcu ili o bilo kojem poslu zato što im očajnički treba novac; dugoročno odbijajući davati kapitalističkoj klasi ogromnu količinu neplaćenog rada kao što su radile generacije i generacije žena prije njih. I da više neće ignorirati da je dom neka vrsta tvornice, a da je kućanski rad ono što bilo koji drugi rad čini mogućim, jer proizvodi radnike. To nikad nije značilo da žene ne trebaju raditi izvan kuće. To je značilo da kada izađemo iz kuće to možemo učiniti s više moći, a ne iz očaja, ne zato što bismo trebale prihvatiti bilo koji posao, već da bismo uopće mogle imati ekonomsku autonomiju.

JR: Možete li komentirati odnos lokalnih i internacionalnih feminističkih pokreta, posebno u smislu radničkog organiziranja.

SF: Kapital je internacionalan, tako da borba protiv kapitalizma mora biti internacionalna. To smo shvaćale kada smo organizirale Međunarodni feministički kolektiv u Padovi u ljeto 1972. godine. Internacionalno oganiziranje omogućava nam da razvijemo snažniju kritiku kapitalizma nego što bismo to mogle isključivo kroz nacionalnu perspektivu. Na svakodnevnoj razini, to znači da je naša organizacija bila fokusirana na to što mi u New Yorku i SAD-u možemo učiniti šire, ali smo i konstantno nastojale održavati međunarodne skupove gdje smo mogle razmijeniti dokumente i analize, kako bismo imale širi pogled na borbe koje dijelimo. I danas vidimo potrebu za međunarodnim organiziranjem, kao što se događa s pitanjem nasilja nad ženama. Nasilje nije ravnomjerno, ono mnogo dublje i temeljitije pogađa žene. Jasno je da nasilje pogađa ne-bijele žene, posebno u SAD-u, mnogo snažnije nego bijele žene. Isto tako, pogađa žene na globalnom Jugu na drugačiji način nego žene na Sjeveru. 
Pa ipak, kao žene su nas sve učili da ne možemo izlazit van noću, da moramo paziti gdje idemo, kako se oblačimo. jer će se mnogi muškarci osjetiti pozvani da nas seksualno napastvuju. Žene moje generacije su od samog početka pripremane na činjenicu da će nasilje biti dio naših života. Da će nas muškarci na ulici ponižavati ili ugrožavati komentarima o našim tijelima, da će nas očevi i muževi možda tući i da će se to tolerirati.

Ključna prekretnica u feminističkom organiziranju bio je Međunarodni sud o zločinima nad ženama, održan u Briselu u martu 1976. Sud su organizirale feministkinje i bavio se svim oblicima nasilja, ne samo individualnim i obiteljskim nasiljem, već i nasiljem povezanim s ratovima i institucionalnim politikama. Jedno od ograničenja pokreta u SAD-u bilo je to što se fokusirao uglavnom na zahtjeve za strožim kaznama za nasilnike i često je surađivao s policijom. To je bilo pogrešno. Organizacije crnkinja su bile jasne - veće kazne idu u prilog kriminalizaciji muškaraca iz već viktimizirane zajednice. Današnji zahtjev, koji uglavnom promoviraju crne feministkinje, ide u smjeru restorativne pravde i odgovornosti zajednice.

Naša analiza nasilja protiv žena počivala je na kućanskom radu kao obliku kapitalističke proizvodnje i na analizi uloge plaće u stvaranju cjelokupne organizacije obitelji. Tvrdile smo da je nasilje u obitelji uvijek latentno, jer putem plaće država daje muškarcu moć da kontrolira rad žene, kao i moć da ju kazni u slučaju da nije zadovoljan. Opisala bih to kao neku vrstu indirektnog pravila: država je tu medijator kontrole nad ženama. Nisu bez razloga 1970-ih žene koje su zahtijevale socijalnu skrb državu nazivale “Muškarac!”.To objašnjava zašto je obiteljsko nasilje tako dugo bilo tolerirano i što ga je država rijetko tretirala kao kazneno djelo. Počele smo uviđati i da je silovanje oblik obiteljskog discipliniranja. Način reguliranja ženskog vremena i prostora: Ne smiješ izlaziti van noću bez supruga, trebaš biti u svojoj kući sa svojom djecom, obavljati kućanske poslove, pripremati sve za sljedeći dan itd. Ako ideš van, moraš biti spremna, znaš već. Prijetnja silovanjem je prešutno discipliniranje vremena i prostora žena.

Također, ne smijemo zaboraviti da je nasilje nad ženama povezano s nasiljem nad djecom, dakle nad velikim dijelom populacije koji je podvrgnut nasilju, što se ne prepoznaje. Djeca mogu biti pretučena zato što, kao i u slučaju žena, država to prihvaća kao nužan način discipliniranja, pripremanja za buduće oblike eksploatacije. A nasilje nad ženama se nastavlja na nasilje nad crnim ljudima, ženama i muškarcima, od robovlasništva do danas u sve brutalnijim i destruktivnijim oblicima. Nasilje je uvijek nužno da prisili ljude da prihvate potčinjeno mjesto u društvu, da im se nametnu što snažniji oblici izrabljivanja.

JR: Koji su aspekti platforme ‘Plaćeni kućanski rad’ tada bili pogrešno shvaćeni?

SF: Širi feministički pokret htio je poboljšati položaj žena, no nije postojala jedna namjera u smjeru transformacije društva iz kapitalističkog. Mi smo mislile da je jedno nemoguće bez drugog. Pogrešno se interpretiralo: Dajte nam novac da možemo ostati kod kuće i obavljati isti kućanski rad. Mi smo zapravo plaćeni kućanski rad shvaćale kao strategiju otpora, kao strategiju koja nam daje više mogućnosti, više moći da odlučimo kako ćemo organizirati vlastite živote. Bile smo optuživane za “institucionalizaciju žena u kući”. No, mnoge žene su nam rekle da su one već institucionalizirane u kući, jer bez vlastitog novca nisu mogle nigdje ići ili nisu mogle napustiti svoje muževe onda kada su to htjele.

Za nas, plaćeni kućanski rad nije bio krajnji cilj, kao što su pretpostavili neki kritičari, što ne znači da nije bio moćan cilj sam po sebi. Vjerovale smo da je borba za plaćeni kućanski rad najbrži način da prisilimo državu da nam da besplatne vrtiće i ostale ključne servise podrške. Nažalost, ženski pokret još uvijek to nije postigao. Mislim da je to djelomično zato što je pokret svu svoju energiju usmjerio na ulazak u prostore kojima dominiraju muškarci, a nije se borio da promijeni uvjete reproduktivnog rada, posebno u odnosu na kućanski rad, podizanje djece i druge oblike skrbnog rada. U međuvremenu, umjesto osiguravanja više servisa za žene, država je smanjila pristup čak i onim servisima koji su bili dostupni. Danas je teže dobiti skrb za starije i djecu nego što je to bilo krajem 1960-ih.

Naša je strategija bila boriti se na terenu na kojem su žene najjače, govoriti o problemima koji utječu na sve nas, kao što je kućanski rad, seksualnost, podizanje djece i plaćeni rad. Kada je pitanje plaćenog porodiljnog dopusta došlo do Vrhovnog suda 1976., to je podržala samo nekolicina feministkinja zato što su se bojale da će im osiguravanje takvih “privilegija” onemogućiti zahtjeve za jednakost. Međutim, kada je ranih 1980-ih veliki broj žena ušao u svijet plaćenog rada, otkrile su da je “jednakost” i dalje nedostižna, jer su i dalje radile gomilu neplaćenog posla kod kuće, brinule za djecu, rodbinu… I onda su morale svoje bitke voditi odvojeno, svaka na svom radnom mjestu, u vrijeme kada se kompletna organizacija rada izokrenula zahvaljujući globalizaciji. U SAD-u se događalo demontiranje industrijskih kompleksa, poslovi su “odlazili” u inozemstvo, a država je rezala javne servise. Dakle, žene su postale radna snaga u trenutku u kojemu se tvornički rad počeo rušiti.

JR: U kojem je smislu vašem aktivizmu pomogao ili odmogao razvoj tehnologije?

SF: Teško je reći, ali ne mislim da je nedostatak kompjutera ili interneta bio problem. To znači da smo provodile više vremena razgovarajući sa ženama na ulici, u praonicama rublja i drugim mjestima na kojima su se okupljale žene. Mislim da su ti susreti uživo jako važni; to pomaže u ostvarivanju bolje komunikacije od one koja se događa online. Općenito, mislim da internet konzumira mnogo našeg vremena, ali ne nužno na politički produktivan način. Preplavljeni smo s više informacija nego što možemo konzumirati, konstantno dobijamo zahtjeve na koje ne stižemo odgovoriti, ili smo prisiljene da postanemo površne u našim odgovorima. Također, još uvijek imam svežnjeve pisama koja sam razmjenjivala sa ženama u Engleskoj, Italiji i Kanadi, a neka su poput članaka koji analiziraju njihovu lokalnu političku situaciju. Danas više nije tako. No, također, nemam sumnje da su internet i računala otvorili brojne nove mogućnosti.

https://caringlabor.wordpress.com/…/nicole-cox-and-silvia-…/

Izvor: http://bostonreview.net/…/silvia-federici-jill-richards-eve…

Prevela: Sanja Kovačević

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found