Nastavnice_i na raskrižju roda i mita "srednje klase"

Autorica: Katarina Pavičić Ivelja

„Učenik naše škole bacio bombu u zbornicu za vrijeme velikog odmora. Ranjeno devet nastavnika. Dobio samo godinu dana popravnog doma i polazio drugu školu.“

„Otac učenice rekao je da će mi prerezati grkljan i dignuti školu u zrak ako ne dam 2. Dala sam 2.“

Iako neupitno jedne od radikalnijih ispovijesti nastavnika_ca podijeljenih u sklopu kampanje #ijasamfranjo, navedeni primjeri savršeno je ilustrativan pandemoničnom stanju hrvatskog obrazovnog sustava. Nedavni slučaj profesora čakovečke Tehničke škole, Franje Dragičevića, koji se nedavno našao pred otkazom zbog sudjelovanja u fizičkom sukobu s dvojicom učenika te čiji je slučaj posljedično iznjedrio niz anonimnih ispovijesti obrazovnih radnika_ca koji su se tijekom karijere susreli sa sličnim situacijama samo je pripomogao da pod javno povećalo dođe ono što obrazovni_e radnici_e već godinama i te kako dobro znaju.

Sustav je 'u kvaru', a nastavnici_e su podcijenjeni_e, obespravljeni_e i sustavno natjerani_e da bespogovorno podnose svakodnevno nasilje. Pozicija nastavnika_ce vrlo malo mjesta ostavlja za ikakvu mogućnost djelovanja ili reakcije – čak i kada se radi o pukoj samoobrani – nadležne institucije čine još manje, a roditelji učenika_ca u najboljem slučaju ostaju tek pasivni_e promatrači_ce situacije.

Gdje je nestala podrška? Zašto kao društvo probleme s kojima se nastavnici_e suočavaju uporno guramo pod tepih i reduciramo na osobnu razinu optužujući nastavnike_ce za 'nedostatak autoriteta'? Zašto smatramo da se za prava nastavnika_ca ne vrijedi boriti?

Odgovor ne leži samo u manjkavostima obrazovnog sustava kao takvog, već ga je potrebno potražiti unutar mnogo šire perspektive – na raskrižju klasne i rodne pripadnosti.
Nastavničko zvanje jedno je od onih koje najbolje ilustrira patološku negaciju klasne realnosti. Pri govoru o nastavnicima u kolokvijalnim raspravama o kvazi-klasnom kontekstu prečesto je moguće opaziti referiranje na tako zvanu 'srednju klasu' – još jedan od neuhvatljivih entiteta kapitalističke mitologije. Ta srednja klasa u kapitalističkom narativu predstavlja svojevrsni 'most' između radničke klase i vladajućih. Iako u potpunosti kompatibilno i s najtradicionalnijom definicijom radničke klase, društvena percepcija nastavničkog zvanja vrlo često ne uključuje nastavnike_ce kao 'radništvo' (društvena percepcija kojeg se i dalje primarno veže uz 'tradicionalni' fizički rad).

Naravno to nije problem koji pogađa samo nastavnike_ce već se dotiče i činjenice da pojam radništva uz sebe nosi brojne negativne konotacije. Radnička klasa neodvojiva je od pojma opresije. Opresija prožima radništvo u svim njegovim aspektima, što u društvu rezultira i svojevrsnim vlastitim pokušajem mentalnog bijega od iste putem ideje 'srednje klase'. Svaka instanca radništva koja odudara od kolokvijalnog poimanja 'školskog primjera' siromašnog, iscrpljenog fizikalca stoga se, u činu društveno sveopće internalizirane mržnje prema konceptu radničke klase, ali i u strahu od 'radikalne ljevice', nastoji se svim silama prikazati kao nešto što nije.
Takva sveopća reakcija samo produbljuje izolaciju jedne skupina radnika_ca od druge, sindikata i pojedinaca_ki, tako posredno onemogućujući učinkovitu organizaciju i ujedinjenje u zajedničkoj borbi protiv opresije.

Slučaj nastavnika_ca pogotovo je pogođen ovim fenomenom, ostavljajući mnoge nasukane u limbu klasne pripadnosti i s jedne i s druge strane okruženog kanjonima 'srednje klase'.
Iako se nikako ne radi o jedinoj struci pogođenoj navedenom društvenom percepcijom, ono što slučaj nastavnika čini posebnim jest da opresija koja ga okružuje uvelike ovisi i o činjenici da se radi o pretežno ženskom zanimanju.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za statistiku, ¾ radnika_ca u školama su upravo žene. Postotak žena najveći je u osnovnim školama gdje iznosi preko 80% posto. Upitate li bilo koju nastavnicu je li se ikada za vrijeme svog radnog vijeka susrela s neprimjerenim ponašanjem učenika, gotovo je sigurno da će ista odgovoriti da jest. Ne začuđuje ni činjenica da se, kada nastavnice progovore o nasilju koje proživljavaju na radnom mjestu, vrlo često radi upravo o seksualnom uznemiravanju (koje muški profesori u velikoj većini ne doživljavaju).

Ovdje klasna opresija susreće rodnu. Živimo u društvu koje nikada nije niti prestalo biti patrijarhalno, a koje u posljednje vrijeme prolazi kroz sve evidentniji proces re-radikalizacije ekstremne desnice koja svojim djelovanjem aktivno utječe na ozakonjivanje rodno uvjetovane opresije s kojom se susreću žene.

U kontekstu ženskih prava, postojeći zakonski okvir koji se ionako uvelike ne poštuje nastoji se podvrgnuti daljnjim izmjenama koje bi osigurale oduzimanje i ove nekolicine postojećih, teško izborenih, ženskih prava te se razni oblici rodno uvjetovanog nasilja vrlo često nastoje gurnuti u okvir takozvanih 'tradicionalnih vrijednosti'.

Koliko god se u javnom diskursu povlačila priča o Hrvatskoj kao dijelu zapadnog svijeta gdje žene uživaju jednaka prava kao i muškarci, istina u praksi je drugačija – žene su i dalje građanke drugog reda.

U patrijarhalnom društvu žene su njegovateljice, odgojiteljice, supruge i majke – osobe čiji identitet ne ovisi o njima samima već se gradi isključivo kroz prizmu njihova odnosa s drugima. Kao takve, njihova je dužnost da, pod izgovorom 'prirode' ili 'tradicije' šute, trpe i bespogovorno se dodvoravaju tuđim potrebama – upravo kao što to obrazovne radnice već godinama čine, a kada i progovore, mahom im se pripisuje odgovornost za nedostatke sustava kao i stavlja u poziciju krivca za nastalu situaciju (na temelju neautoritarnosti, nesposobnosti, pretjerivanja, osjetljivosti itd.). S obzirom na navedeno, nimalo ne čudi činjenica da se o nasilju koje proživljavaju nastavnici_e u javnom prostoru počelo ozbiljnije raspravljati tek kada se na poziciji žrtve našao muškarac.

Također, vidljivo je da opresija žena u patrijarhalnom društvu uvelike odgovara poziciji radničke klase unutar klasnog sistema.

Stoga niti ne čudi da je upravo nastavničko zanimanje kao pretežito žensko zanimanje koje utjelovljuje patrijarhalni koncept žene kao 'prirodne odgajateljice i njegovateljice lišene vlastitih potreba', ali i kao zanimanje pripadnika_ca potlačene radničke klase, u kapitalističkom društvu toliko podcijenjeno.

Iako sve navedeno posljedično zahvaća i muškarce koji se nađu u tom 'ženskom zanimanju', uloga koju rod igra u kontekstu obrazovnog sustava je neupitna.
Nastavnici_e su žrtve višestruke opresije, one koju doživljavaju kao pripadnici_e radničke klase i one koja ih pogađa kao pretežito žene. Istovremeno, izbjegavanje govora u radničkoj klasi iz straha od 'radikalne ljevice' i težnja ka dostizanju nepostojeće kapitalističko-propagandističke ideje 'srednje klase' koji zaposlene u obrazovanju stavlja u određeni klasni gray-area nastavnike_ce ostavlja same i izolirane u vrtlogu društvene apatije i neprovedenih zakonskih odredbi unutar sistema prepunog tvorničkih grešaka.

Solidarizacija je, stoga nužna. Borba nastavnika_ca mora biti borba sviju nas. Borba ljevice. Borba aktivista_kinja za prava žena i na kraju krajeva borba svih građana_ki koji_e smatraju da je bolje društvo moguće. Promjena počinje od obrazovanja, a obrazovanje za pravednije društvo nije moguće bez pružanja podrške i zaštite onih koji_e ga generacijama osiguravaju.