Kad sam bila mala u Hrvatskoj je bio rat, i bio je taj jedan lik koji je pjevao pjesmu „Stop the war in Croatia“... jedan od stihova je glasio „Evropo, možeš zaustaviti rat ...“ i pjesma je bila popularna, svi smo je pjevali i svi smo je znali napamet, i sjećam se da sam mislila, jer bila sam klinka, da je nemoguće da Evropa ne zna šta se događa ovdje i da možda ne zna dovoljno pa da moramo pričati o tome, širiti glas o patnji, o ljudima koji su morali napustiti svoje domove. Mislila sam si da oni sigurno ne znaju što se događa, jer da znaju ne bi jednostavno sjedili kod kuće i pravili se da se ništa ne događa i živjeli dalje normalno svoje živote. Zamišljala sam Evropu kao nešto veliko, važno i moćno, sjećam se da sam pitala tatu „ali zašto nam ne pomognu?“ Tata bi dolazio s noćne smjene u bolnici i pričao nam o prestravljenoj djeci koja su satima sama hodala kroz polja kukuruza, koja su vidjela smrt i umiranje i jasno se sjećam kako nisam mogla razumjeti. Sjećam se slike neke curice koja je izgledala izgubljeno, tužno i očajno, i mislila sam: „vidjet ćete, sad će Evropa zaustaviti rat“, ali nije. Ta slika je bila posvuda i svi smo je vidjeli, ali Evropa nije zaustavila rat, rat je trajao i trajao još godinama, i onda je rat došao i u Bosnu i rat i dalje nije stao i u jednom je trenutku i moja baka morala bježati s vrećicom u kojoj je bilo dva para gaća i nasumce skupljenih stvari, i godinama je još pričala o svim slikama koje je morala ostaviti, a Evropa još uvijek nije zaustavila rat.

I onda je došla 2008. i moj je bratić umro u 43. godini života. Patio je od psihoza nakon rata i PTSP-a i gubio se, s vremenom sve češće i češće i jednom kad je bio kod mene, složio je moj krevet „onako kako se to moralo raditi u vojsci“ i sjećam se da je bio ljut, stvarno ljut oko nečeg, pogledao me i rekao „znaš da ti sad mogu prerezati grlo?“ i ja sam se smrzla. Smrzla sam se i pogledala u njega, koljena su mi klecala, i prestravljena s mukom sam natjerala osmijeh na lice i rekla „ali nećeš.“ Pogledao me iznenađeno i rekao „a zašto ne?“, a ja sam mu sa suzama u očima odgovorila, „zato što me voliš“. Počeo je plakati, sabrao se i zagrlio me. Tresla sam se cijeli taj vikend, to je bilo nekoliko godina nakon što Evropa nije zaustavila rat, ali je rat još uvijek živio u njemu. Rat je još uvijek živio u njemu i kad ga je netko našao nakon dva dana lutanja, i kad su nam javili iz bolnice nekih 100 km od Zagreba da je tamo. Neću nikad zaboraviti taj dan, dok god živim, moj rođak i ja smo pješačili prema bolnici i bojala sam se toga što ću ugledati tamo, moj bratić je ležao u krevetu, bio je jako bolestan, u vrućici, vezan za krevet, i kad nas je ugledao, zaplakao je i bojažljivo nam rekao „recite im da nikoga neću povrijediti, recite im da me puste“, i dva dana kasnije bio je mrtav, i ja krivim Evropu. Ja još uvijek krivim jebenu Evropu.

Sad je 2015. i opet viđamo slike i snimke, i dijelimo ih i nadamo se da će Evropa zaustaviti patnju, ali Evropa gradi ograde od bodljikave žice, ljudi hodaju kroz blato s vrećicama, a sve njihove fotografije ostale su u njihovim dalekim domovima, nigdje ih ne žele i ja krivim Evropu. Slike su iste, snimke su iste, jedina je razlika što ovi ljudi ne pričaju hrvatski ili bosanski ili neki drugi donekle prihvatljiv jezik, ali se jednako osmjehuju i jednako smiju, i njihova djeca su jednako izgubljena, jednako tužna i očajna i jednako sretna kad im daš šalicu mlijeka, ili komadić čokolade, ali neki ih ljudi zovu malim talibanima, a Evropa se pravi da je … Evropa se pravi da Je. A nije, nit je ikad bila.

Sjećam se kad sam bila mala i mama i tata su mi pokazivali kako polijepiti prozore ljepljivom trakom da se ne razbiju ako dođe do eksplozije, i godinama sam imala tu smeđu traku na prozorima i godinama se nisam mogla riješiti tog ljepila s prozora. Svi klinci su skupljali šrapnele, a ja sam svoje bacila tek prije dvije godine jer više nisam znala što bi s njima. A mene rat i nije toliko pogodio. Ali da smo morali pobjeći iz Zagreba, bi li nas deportirali jer smo došli iz Zagreba? Da sam pješačila kilometrima kroz druge zemlje i ostavila plastičnu čašu iza sebe, bi li i za nas ljudi u tim zemljama govorili kako smo prljavi i primitivni Balkanci? Da je moj tata bacio staru, mokru jaknu koju više ne može nositi kako se ne bi razbolio, ili da se razbolio, bi li volonteri nosili one maske i bi li se lokalno stanovništvo žalilo da bacamo sve što dobijemo? Da je moja majka dobila konzervu ribe koju nije mogla otvoriti i da ju je bacila, bi li govorili da smo nezahvalni? Ili da je neki volonter dao mom ocu žensku šljokičastu vestu (kao što sam ja dala mnogim muškarcima), bi li je nosio? Moj tata još uvijek odbija nositi kapu po zimi jer misli da mu ne stoji dobro. Da je mene ili moju obitelj netko trknuo, bih li ja odrasla misleći dobro o toj zemlji? Da su nas prozvali migrantima i zaključili da nemamo razloga bježati jer samo Evropa i Evropljani mogu odrediti što je dobar razlog za bježanje, odlučiti u naše ime i za nas, što bih ja mislila danas o njima? A sad kad je Evropa tako mala i jadna, a opet tako moćna u svojem hvalisavom polu-postojanju, tko će zaustaviti neobjavljeni rat koji se događa na putu koji ovi ljudi prolaze?

Jer što je rat? Kad prestaje? Je li dovoljno kročiti preko granice u izmišljeni raj u kojem niste dobrodošli, ni željeni i nitko vam ne želi pomoći, da ostavite rat iza sebe? Tko vam uzima vaš glas i odlučuje kada vam je dopušteno otići, probati naći bolje mjesto za život? Tko sluša njihove glasove i tko ih išta pita, i koliko će ih dugo ovaj izluđujući labirint predrasuda nastaviti oblikovati, a da ih većina onih koji im mogu vratiti njihove glasove uopće ni ne pokuša slušati, čuti ono što njihov kašalj, njihova tijela, oči, osmijesi, umorni koraci govore? Ne treba vam arapski, paštunski ili farsi za to. Hoćemo li svi mi imati PTSP nakon što ovo završi, jesmo li već dostigli tu točku, i hoće li nas slike koje objavljujemo i gledamo uživo ikad napustiti, čak i kad očvrsnemo i ogrubimo i naviknemo gledati takve stvari, kad nam bude normalno čekati u mraku na 2000 ljudi koji ti se drhteći približavaju umotani u deke, pod pratnjom policije, uplašeni, nemajući pojma kamo idu?
Odrasla sam i ništa se nije promijenilo, osim jedne stvari koju sad konačno razumijem, Evropa nikad nije mogla spriječiti rat. Evropa je rat.

Evropa ratuje i sad, ovog trenutka. Nemojte se zavaravati, svi mi koji pokušavamo pomoći tim ljudima, koji im postavljamo šatore kao na nekom ludom festivalu bez glazbe, koji ih čekamo na granicama da im damo kruha i sira, i vode, i čokoladice, i šalove i cipele, svi mi koji skrivećki prenosimo donacije preko granica, borimo se s birokracijom, spajamo se s ljudima koje nikad nismo upoznali kako bi nam poslali novac i hranu i odjeću, šaljemo deset izvještaja dnevno s kriznih mjesta s kojih se odbijamo pomaknuti, svi mi koji primamo premlaćene, silovane, iscrpljene ljude na koje su drugi pljuvali i zatvorili im svoje domove, kafiće i dućane, mi koji slijedimo autobuse kao u nekom ludom filmu o Jamesu Bondu da bismo znali na kojim graničnim prijelazima će završiti ti ljudi da bismo mogli doći tamo autima, voziti tamo kao luđaci usred noći da im donesemo neku sitnicu koja bi im mogla olakšati put, svi mi koji dočekujemo s osmijesima te ljude koji nam prilaze iz mraka i gledamo kako se njihovo nepovjerenje pretvara u osmjehe, svi mi smo u ratu protiv te Evrope za koju sam nekad davno mislila da će zaustaviti rat za koju ju nikad nije bilo briga. Jedini razlog zbog kojeg Evropa ne shvaća da je u ratu je taj što smo mi komarci na njenoj debeloj neprobojnoj koži. Nas je šačica. Mi smo kap vode u oceanu i borimo se protiv Golijata. Dajte se probudite, jebemu.

Što rat čini ratom? Zašto bi mi granice više išta značile? Granice kojih država? Granice koje Evrope? Nemojte me nasmijavati.

I jebite se s tim svojim razlikama između migranata i izbjeglica.

Evropa je za mene umrla ovog rujna i listopada, a iskreno, ionako nikad nije ni imala ljudsko srce.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?