Autor: Branislav Maričević

KAPITALIZAM NA PERIFERIJI, PROTEKCIONIZAM I BRODOGRADNJA

Ako ste imalo zainteresirani za političku i ekonomsku situaciju u državi onda ste zasigurno primijetili kako se u zadnjih desetak godina za glavne probleme hrvatske ekonomije redovito navode sljedeće stvari: 'najveći porezi u Europi', gubitaška državna poduzeća', 'nedostatak slobodnog tržišta', 'nefleksibilan zakon o radu', 'socijalistički uhljebnički mentalitet' i kako je nužno da se okrenemo svetom tržišnom trojstvu privatizaciji, deregulaciji i liberalizaciji kako bismo dosegli stupanj razvoja bogatih i razvijenih zemalja kapitalističke jezgre koje su upravo sa protržišnim politikama došle do ekonomskog blagostanja koje velikoj većini stanovništva u tim državama omogućuje dostojanstven i lagodan život.

U evropsku kapitalističku jezgru spadaju zemlje sjeverne i zapadne Europe koje su se s padom feudalizma najbrže razvile nakon industrijske revolucije. U političkom kontekstu riječ je o zemljama koje su imale jaku središnju državu, velik birokratski aparat i snažnu vojsku. Na taj način je buržoazija u tim zemljama održavala kontrolu nad međunarodnom trgovinom te je imala mogućnost da kroz kolonizaciju prisvaja i eksploatira prirodne i ljudske resurse zemalja periferije. Ako se pogleda povijest razvoja najbogatijih kapitalističkih ekonomija, vidljivo je da su sve razvijene zemlje razvile svoju industriju uz pomoć državnog ulaganja u privredu, infrastrukturu te istraživanje i razvoj (R&D) te raznim oblicima protekcionizma i subvencioniranja iako službeni narativ glasi kako je za sve to zaslužno tzv. slobodno tržište.

Velika Britanija je u ranim fazama razvoja kapitalizma imala najzaštićeniju ekonomiju u kapitalističkom svijetu na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, a prema nekim procjenama samo iz Indije je u razdoblju od 173 godine izvukla ekonomsku korist u protuvrijednosti od 9 trilijuna funti. Koristeći kao inspiraciju britansku protekcionističku politiku, Alexander Hamilton, prvi ministar financija SAD-a razvio je 'argument zaštite mladih industrija'– stajalište da vlada ekonomski zaostale nacije mora štititi i njegovati svoju mladu industriju sve dok ne 'odraste' i postane sposobna za natjecanje na svjetskom tržištu. Njegov originalni prijedlog tzv. 11 točaka sadržavao je razne neoliberalima danas blasfemične ekonomske mjere koje uključuju poticanje domaće proizvodnje i ulaganja u javnu infrastrukturu.

Praktički sve današnje bogate zemlje upotrebljavale su protekcionizam i subvencije da bi poduprle svoje mlade i nerazvijene industrije. Države poput Austrije, Singapura i Tajvana upotrebljavale su poduzeća u državnom vlasništvu kako bi promovirale ključne industrije. Finska je primjerice sredinom dvadesetog stoljeća službeno klasificirala sva poduzeća s više od 20 posto stranog vlasništva kao “opasna poduzeća”. Japanska vlada je nakon Drugog svjetskog rata praktički zabranila strana ulaganja u strateške industrijske grane, a tamo gdje su bila dozvoljena pazilo se da udio stranog vlasništva ne prelazi 49 posto. Malo je poznato da je Japan drastično ograničio uvoz stranih automobila (Ford, GM) kako bi razvio vlastitu automobilsku industriju. Najpoznatija japanska automobilska kompanija Toyota u početku je proizvodila isključivo strojeve za tekstilnu industriju, a 1939. je spašena od propasti direktnom intervencijom Japanske centralne banke. U šezdesetim godinama prošlog stoljeća Toyota je povučena s američkog tržišta zbog slabe prodaje uzrokovane lošom kvalitetom vozila, ali to nije pokolebalo japansku vladu da i dalje potiče razvoj automobilske industrije. Danas je Toyota najveći svjetski proizvođač automobila.

Francuska je nakon završetka Drugog svjetskog rata uvidjela da su loši predratni ekonomski rezultati u odnosu na druge zemlje direktna posljedica 'laissez faire' ekonomskog pristupa te je država počela imati puno jaču ulogu u ključnim industrijskim sektorima koje su neposredno nakon rata nacionalizirali, a potom su strateške industrijske grane financirali kreditima banaka u državnom vlasništvu. Strategija se pokazala poprilično uspješnom s obzirom da se Francuska do osamdesetih godina pretvorila u tehnološkog lidera u mnogim područjima.

Nakon raspada realsocijalističkih država investitori sa zapada (posebno njemački) postepeno su preuzimali sve veći udio u kapitalu istočnoeuropskih država nastalim raspadom sovjetskog bloka pa se tako procjenjuje da je riječ o udjelu koji doseže otprilike jednu četvrtinu kad je riječ o ukupnom fiksnom kapitalu (uključujući nekretnine) te više od polovine kad je riječ o vlasništvu nad tvrtkama.

U tom kontekstu kad je riječ o Hrvatskoj, interesantno je primijetiti kako su stranom kapitalu poprilično privlačna sva velika državna poduzeća koja tobože stvaraju gubitke sve od banaka koje su devedesetih prvo sanirane novcem poreznih obveznika pa potom privatizirane, do Plive, HT-a i INA-e pa sve do Hrvatskih autocesta i HEP-a za koje se svako malo puštaju probni baloni o neodrživosti njihova poslovanja i nužnosti privatizacije iako primjerice HEP i uz politički podobne upravljačke strukture koje izvlače novac i zapošljavaju stranački podobne uspijeva svake godine generirati značajnu neto dobit.

Kako funkcionira ekonomska politika kapitalizma na periferiji tj. ekonomska politika HDZ-a i SDP-a?

1. Postaviti 'stručnjake' iz kapitalističkog miljea u javno poduzeće i dati im velike plaće
2. Namjestiti javne natječaje za prijateljske kapitaliste uz pomoć 'stručnjaka'
3. Naplaćivati poslove previše i podijeliti lovu
4. Poslovati s gubitkom te neisplaćivati plaće radnicima
5. Najaviti privatizaciju ili gašenje poduzeća radi poslovanja s gubitkom
6. Prodati kapitalistima poduzeće da ostvaruju profit umjesto države ili ugasiti poduzeće i prodati zemljište

U finalnu fazu ove vrlo uspješne ekonomske politike sad su došla i brodogradilišta (Uljanik i Treći maj) čiji radnici nisu dobili zarađene plaće i koja se pokušava postepeno ugasiti iako je praktički riječ o jednoj od posljednjih kapitalno intenzivnih industrija u Hrvatskoj koja stvara novu vrijednost i kao takva posljedično generira prihode mnogim drugim povezanim industrijama. Ponavlja se priča o ulupanim državnim subvencijama, dok u isto vrijeme putem poreza brodogradilišta i s njima povezane kooperantske tvrtke (čak i uz preplaćene poslove na kojima su se mnogi kapitalisti obogatili) vrate više nego što je u njih uloženo, a dvije najjače svjetske velesile u brodogradnji (Kina i Južna Koreja) obilato subvencioniraju svoju brodograđevnu industriju svjesni učinka koje te subvencije imaju na domaću privredu.

Sredinom osamdesetih bili smo treća brodograđevna sila u svijetu i imali na raspolaganju 'know-how' i infrastrukturu da bismo se tridesetak godina kasnije pretvorili u ekonomiju u kojoj 25 posto BDP-a sačinjava turizam – nesigurna sezonska djelatnost koja ovisi o čitavom nizu faktora: od problema nesigurnosti radnih mjesta i nedostatka radne snage do vremenskih prilika i konkurencije mediteranskih zemalja u okruženju. Hrvatska brodogradnja nije u bajnom stanju i zaostaje u mnogim područjima za konkurencijom i za to najveću odgovornost snosi pogubna ekonomska politika kapitalizma na periferiji, međutim daljnja deindustrijalizacija pretvorit će nas u ekonomiju pečenja pomfrita i posluživanja piva jer jednostavno više nećemo imati znanje da stvorimo bilo kakav kompleksniji proizvod.

Kako izgleda budućnost deindustrijaliziranih gradova u Hrvatskoj možete vidjeti ako odete u Slavonski Brod. Sredinom osamdesetih u Đuri Đakoviću bilo je zaposleno oko 18 tisuća ljudi i proizvodile su se lokomotive, dijelovi za nuklearke i termoelektrane, čelični mostovi i mnogi drugi proizvodi iz domene metalne industrije. Danas je u Đuri zaposleno oko tisuću ljudi, a glavne investicije u gradu su kružni tokovi. Šteta što se u njima nema tko voziti.

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?