Autor: Branislav Maričević

 

Nakon polufinalne utakmice opijen adekvatnom količinom alkoholnih pića shvatio sam da uživam u tvrdim i teškim utakmicama. Sjećam se još ko klinac kad je onaj pravi debeli Ronaldo u Barceloni igrao neponovljivu sezonu, a djeca na igralištu pokušavala izvesti njegov čuveni bicikl ja sam navijao za Juventus koji je sezonu prije osvojio svoju posljednju Ligu prvaka tako što je isprašio Ajax na penale. Kad je na TV-u išla petica, jedino što me zanimalo bila je talijanska liga, a nedjeljom prijenosi talijanske lige na HRT-u gdje prvih dvadeset minuta ništa ne vidiš od magle i dima baklji, ali to nije ni bitno jer nitko u tih dvadeset minuta ne stvori niti jednu šansu, ali nema slađe nego kad dočekaš taj gol glavom u devedeset i nekoj minuti. Volim momčadi i igrače koji su limitirani talentom, ali nadoknađuju to ili trudom i zalaganjem ili taktičkom dosljednošću ili čak čistom srećom. Jedan od najdražih hrvatskih igrača ikad mi je Ivica Olić za kojeg su ljudi govorili da se lopta odbija od njega ko od spomenika i da nikad neće uspjet, ali meni je oduvijek bilo užitak gledati njegovu okomitost i prodornost u trenutku kad dobije loptu i na silu hoće nešto izgurat. I dan danas mi je u glavi ona legendarna scena kad zabija gol protiv Italije, skida dres i ne može ga ponovo obuć nakon čega s klupe ulijeću sa škarama i odrežu mu podstavu kako bi mogao nastaviti s igrom. To je onaj neglamurozni tip igrača koji rudari cijelu utakmicu tako što radi pritisak na zadnju liniju i onda samo zabljesne u jednom trenutku s golom iz neke poluprilike ili iz biljarskog odbijanca. Znalci bi rekli brodska škola nogometa. Kod nas se uvijek igralo tvrdo. Grčko osvajanje eura mi je odlična priča o limitiranoj momčadi bez zvijezda koja s tvrdom, teškom, ali taktički discipliniranom igrom dolazi do naslova tako što sve utakmice u nokaut dijelu natjecanja dobije sa 1:0. Jedini underdog protiv kojeg se navijalo svugdje osim u Grčkoj, a oni usprkos svemu osvoje naslov evropskog prvaka.

 

Kad je riječ o Hrvatskoj manje-više je jasno da živimo u usranoj državi iz koje se bježi glavom bez obzira, da kriminalci iz HNS-a na tribinama sjede s kapitalističkim ubojicama poput Tome Horvatinčića i lopovima iz HDZ-a koji će nogomet iskoristiti za besramnu samopromociju, jasno je i da je nacionalizam ideologija vladajuće klase kojom se održava status quo i nezaslužene privilegije manjine koja parazitira na leđima radničke klase, jasno je i da nije bog zaslužan za uspjeh u nogometu već objektivna kvaliteta igrača te njihovo zalaganje i trud. A jasno je i da se puno lakše angažirati oko jedne ovako značajne utakmice, nego se politički organizirati i pokušati mijenjati političko-ekonomski sustav. Moglo bi se tu nabrojati još čitav niz društvenih anomalija koje proizlaze iz same strukturne logike funkcioniranja sistema koja se potom reproducira i na profesionalni sport, ali promatrano čisto iz sportske perspektive Hrvatska je trenutno u situaciji da osvoji naslov prvaka kao prva momčad u povijesti svjetskih prvenstava koja je igrala tri produžetka što je praktički ekvivalent jednoj dodatnoj utakmici. Ja bih to zapečatio s još jednim produžetkom i pobjedom na penale pa nek gori sve.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found