Autor: Goran Pavlinić

Mnogi su već upoznati s povezanosti Milana Bandića i najvećih zagrebačkih klubova odnosno tajkuna koji su te klubove uzurpirali (Dražen Medić - NK Zagreb, obitelj Mamić - NK Dinamo, NK Lokomotiva, obitelj Pripuz - NK Rudeš) no malo je poznata klijentelistička mreža gradonačelnika i manjih sportskih klubova.

Prije koji dan jedna od inicijativa građana odozdo dovela je u pitanje natječaj za davanje sportskih građevina u zakup koji svake godine raspisuje gradonačelnik grada Zagreba Milan Bandić. Treba prvo reći da to nije nikakva nova praksa te da se ona ponavlja svake godine, a na samom natječaju se nađu sportske građevine i vanjski prostori namijenjeni za sportsku namjenu koji nisu dulje vrijeme korišteni, a uglavnom su u lošem i derutnom stanju.

O čemu se zapravo radi? Radi se o tome da je većina sportske infrastrukture i popratnih objekata u vlasništvu grada, pa se oni na neki način moraju dati sportskim udrugama na korištenje. Da bi legalizirao trenutno stanje gradonačelnik je s korisnicima tih prostora u jednom trenutku potpisao ugovore o zakupu, i zapravo im dao ono što je već i bilo njihovo. Sam taj proces osmišljen je kao zakup na natječaj kako bi se isti objekti mogli davati i privatnim tvrtkama koje su registrirane za neku sportsku djelatnost, a ne samo kao do sada sportskim udruženjima građana. Sam natječaj je zapravo fingiranje nekakve procedure i regularnosti iza kojeg se još jednom skriva gradonačelnikova klijentelistička mreža po čemu je potonji poznat u gotovo svim društvenim sferama života grada. Možda isto najbolje dokazuje i činjenica da natječaj raspisuje gradonačelnik, a ne primjerice Gradski ured za sport, pa o “dobitnicima” natječaja direktno sam odlučuje. Na taj način doveo je gotovo sve sportske klubove u Zagrebu u podređeni položaj, jer gradonačelnik lako može s nekom neposlušnom udrugom raskinuti ugovor o zakupu, a znamo da sportski klubovi bez ikakve infrastrukture imaju male šanse za uspjeh.

Isto tako kriteriji za dobivanje takvog natječaja (infrastrukture) nisu poznati ili ne postoje, pa je jasno da će se na listi “dobitnika” naći oni koji će igrati po pravilima gradonačelnika ili pak oni privatnici koji će se gradonačelniku na neki način (recimo u predizbornoj kampanji) odužiti. Jedan od primjera je prošlogodišnji natječaj za sportski teren za veliki nogomet i popratnu infrastrukturu Zelengaj-Hrelić u Dugavama na koji su se javila dva kluba. Gradonačelnik je odabrao klub star svega dva do tri mjeseca i bez ikakvog kriterija i objašnjenja dodijelio mu igralište. Treba uzeti u obzir da je to učinio uoči lokalnih izbora i da je odabrao klub (čije članstvo čine stanovnici određenog kvarta) za kojeg je procijenio da će mu dati bolji izborni rezultat u kvartu.

Da se ne dobije krivi dojam, ne radi se ovdje samo o objektima u kojima nema sportskog udruženja, ili su u raspadu te nepoželjni radi dugogodišnjeg neodržavanja, nego se radi o onih nekoliko stotina takvih objekata po cijelome gradu na kojima pojedinci zgrću jako velik novac. Prvo treba uzeti u obzir lokacije takvih objekata koji su većinom građeni odvajanjem i radnim akcijama stanovnika pojedinih kvartova i većinom su smješteni u samo središte društvenog života tih istih kvartova. Uz sportske objekte pojedinci većinom drže i ugostiteljske objekte, a dijelove ili cijela igrališta daju u podnajam npr. u svrhu malog nogometa. Privatnik je na taj način (ili predsjednik nedemokratski vođenog kluba) od sportskog života jednog kvarta napravio svoj ili familijarni biznis za svoj džep. Ako i to nije dovoljno da propitamo takvu praksu onda nadodajmo i činjenicu da isti ljudi igraju i zapaženu ulogu u lokalnoj mjesnoj politici ili za stranku Milana Bandića ili za neku od stranaka koje mu drže leđa. Sam zakup se u većini slučajeva daje kao najam bez najma na 5 godina, uz jedinu obavezu kluba da podmiruje režije za hladni pogon kako to ne bi jednoga dana palo na grad. Sami klubovi nisu dužni unaprjeđivati infrastrukturu, a često je niti ne održavaju. Privatnici ili predsjednici klubova se od svoga “teško zarađenog novca” ne odvajaju lako pa je upravo zato većina gradske infrastrukture u jako lošem stanju.

Treba spomenuti i jedan od recentnih gradskih projekata gradonačelnika o obnovi sportskih objekata gdje ih je već nekoliko i realizirano. Obnovljeno je nogometno igralište u Kašini (kvartu gdje stranka Milana Bandića jako dobro stoji),  i igralište u Krugama, a najavljuju se i daljnje obnove (tako i obnova već napomenutog igrališta u Dugavama). Nepoznati su natječaji za izvođače ovih novih gradonačelnikovih hortikulturalnih projekata, a i kako, kad i po kojem ključu koje igralište ide prvo. Jedno je sigurno, i ovdje Milan Bandić jako dobro gradi svoju klijentelističku mrežu novcem Grada Zagreba.

Problem je naravno i šire društveni, jer su sportske udruge leglo sitnog oportunizma, politikantstva i uopće nemaju nikakve demokratske prakse. Privatnici pak u ruke dobivaju gotovu infrastrukturu na kojoj zarađuju, i na uštrb javnog interesa mlate profit za svoj džep. Ljudi iz kvartova se sve manje u svoje klubove uključuju, i ne upisuju svoju djecu jer ne žele imati posla s malim “Mamićima”. Gubitnik je naravno i sport i grad Zagreb, što se vidi u sve manjoj brojci mladih koji se bave sportom, ali i onih koji sportaše prate.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?