Kolinda je (skoro) u pravu

Kolinda je (skoro) u pravu

Kolindina izjava o tome da sloboda kretanja u EU možda i nije baš najbolja stvar izazvala je veliku moralističku poviku u medijima. No zapravo, koliko god je ona to nespretno izrekla i koliko god je očito da je to dio njezina populističkog predizbornog zaokreta te koliko god je licemjereno da ona, kao dio političkih struktura koje su nas u zadnja tri desetljeća dovele gdje jesmo, to govori, u izjavi itekako ima zrno istine.

Naime, potpuno je jasno da svatko ima pravo ići kamo god hoće i da država nikome niti može niti bi trebala određivati gdje će živjeti. Međutim, govorimo li o emigraciji kao posljedici našeg ulaska u EU, analitički se nikako ne možemo zadržati na potvrđivanju nedvojbeno prava pojedinaca da sa svojim životima rade što god hoće.

Dakle, potpuno je jasno da emigracija iz Hrvatske itekako može biti dobra za pojedince i njihove obitelji - imat će veću plaću, bolji životni standard, djeca će u životu imati bolju šansu uspjeti itd. Gledano iz perspektive pojedinca - tu se nema što zamjeriti.

Međutim, gledano iz perspektive čitavog društva, potpuno je jasno da masovno iseljavanje nije dobro. Gubljenje nekoliko stotina tisuća ljudi, i to velikim dijelom mlađih ljudi, velikim dijelom obrazovanih (dakle, onih u koje je društvo uložilo znatna sredstva da se obrazuju) teško da može biti dobro za to isto društvo - tim više što svi znakovi pokazuju da većina odlazi bez namjere da se ikad vrati. Naravno, zato se toliko i govori o demografiji, koliko god se o tome govorilo na promašen način i u okviru nacionalističke mitologije.

I dok, dakle, na razini pojedinaca lakša mogućnost emigracije jest dobra, na razini čitavog društva ona nema dobre posljedice. To je jednostavno činjenica. Zapadna razvijena jezgra EU, osim što isisava iz Hrvatske ogromna sredstva (npr. kroz banke, trgovačke lance i sl.), osim što smo joj ekonomski potpuno podređeni (u EU dajemo još uvijek više novca nego što ga "dobivamo" nazad kroz fondove, maloumno pritom slaveći što nam Bruxelles određuje što ćemo s našim novcem raditi), na ovaj način također isisava i velik dio naših "ljudskih resursa".

Jasno, iz čitave ove kritike ne proizlazi da bi rješenje bilo u tome da se ljudima ne dâ da idu kamo god hoće. To u potpunosti promašuje poantu. Jednostavna rješenja nema - problem je sistemski i ne može se riješiti ni ukazom ni zabranama. To je jeftino moraliziranje koje uopće ne pogađa bît problema. Problem je u našoj ekonomskoj degeneraciji na periferiji kapitalizma zadnja tri desetljeća i EU (te domaćim kompradorskim elitama koje im služe čak i kad ih, ovako kao sad, "kritiziraju") koja institucionalno takav status quo ne da ne sprečava, nego ga osnažuje.