Je li problem demokracije – problem deficita demokracije?

Zašto problem demokracije nije samo problem deficita demokracije, elektoralnog modela u kojem na četiri godine narod predaje vlast svojim zastupnicima? Mnogi danas primjećuju deficite demokracije, ali su ih skloni tumačiti isključivo kao rezultat nedovoljnog prakticiranja demokracije. To objašnjenje pojednostavljuje i svodi problem demokracije na činjenicu nedovoljne demokracije – stanja u kojem svaki pojedini subjekt nije u mogućnosti "birati", "odlučivati", politički djelovati, jer je predao sve ovlasti zastupnicima na četiri godine. Mnogima se čini da je problem demokracije to što su subjekti "vođeni", "njima se vlada", oni su "objekti" umjesto "subjekti" politike. No kada bi bilo tako, problem bi bio relativno jednostavan – elektoralni ciklusi bi se jednostavno mogli skratiti na svake dvije godine, godinu, ili, zašto ne, na svaki mjesec. Dodatno, moglo bi se, što neke liberalne demokracije i čine, pojačati izravno odlučivanje naroda – participativnim budžetiranjem i drugim oblicima "participacije građana". To sve naravno predstavlja napretke u odnosu na parlamentarnu demokraciju i elektoralne cikluse, no ne i rješenje problema. Da je tome tako svjedoče svakako pozitivni primjeri naprednih zapadnoevropskih demokracija u kojima nalazimo primjere "uključivanja građana" u političke procese putem referenduma. Ali ti primjeri pokazuju i to da na tome ne možemo i ne bismo trebali stati jer društvene podjele nisu time dokinute.

 

Kapitalizam je problem

Problem demokracije nije problem deficita demokracije, već problem dubokog promašaja, nepostojanja demokracije kao "vladavine naroda" (dēmokratía, demos, znači narod krateo znači vladati) i to ne zato jer se taj narod stavlja na čekanje do idućeg elektoralnog ciklusa, već zato što sam sustav postoji kako bi osigurao reprodukciju odnosa u proizvodnji (kapitalističkih odnosa) odnosno kako bi osigurao vladavinu jedne klase – kapitalističke klase. Taj je sustav našao načina da premosti "volju" naroda ne samo strukturalnim ograničenjima elektoralnog procesa, već i djelovanjem na tu volju – jer i sama ta "volja" predstavlja fabricirani ishod kapitalističkog sustava. Zbog toga francuski filozof Alain Badiou inzistira na terminu "kapitalo-parlamentarizam" upravo kako bi uputio na to da je parlamentarizam prije svega kapitalistički parlamentarizam, a ne bilo kakav parlamentarizam. Kapitalizam je način proizvodnje usmjeren na dobit u kojem manjina vlada većinom.

 

Što ako zamijenimo vladajuće – sirotinjom?

Zbog zanemarivanja kapitalističkog okvira parlamentarizma, često ni radikalni odgovori na manjkavosti parlamentarizma nisu dostatni. Tako ni anarho-dirdem tumačenja ne mogu odgovoriti na pitanje – može li sustav biti dobar recimo da zamijenimo sadašnju manjinu koja vlada novom manjinom – sirotinjom? Zašto ne bismo isključenima dali da vladaju umjesto elite? Opet bismo imali deficit demokracije, ali bi slika bila bitno drugačija. Kako odgovoriti na tu dilemu?

Koliko god skraćivali elektoralne cikluse i propitivali svaki subjekt o svakom pojedinačnom pitanju – nećemo doći do prakticiranja demokracije. Tomu je tako jer da bi subjekt koji "slobodno bira" bio uistinu slobodan, on mora biti ekonomski slobodan, slobodan od egzistencijalne tjeskobe, a ne načelno slobodan, slobodan "da bira" – što je zapravo samo još jedna inačica vizije kapitalizma "s ljudskim licem". Načelna sloboda biranja samo je mrkva demokracije kojom se prikriva činjenica klasne podjele i podjele rada koja počiva na nejednakosti i klasnoj stratifikaciji.

 

Hegemonija

Vladajući stvaranjem jaza unutar podređenih klasa omogućavaju perpetuiranje svoje vladavine, pa dovode podređene u poziciju da glasaju protiv svojih interesa. Podređene klase nisu uvijek nesvjesne ili "zavedene", podređeni mogu biti dobro upućeni u svoju deprivilegiranost i karakter svoje pozicije, ali svejedno će često djelovati protiv svoje klase, imajući u vidu mogućnost izdizanja iz nje, pa će individualna perspektiva prevladati nad kolektivnim dobrom i zajedničkim djelovanjem ne zbog nesvijesti već proračunate kalkulacije. Niz je načina na koje se hegemonija fabricira – od stvaranja podjela među podređenim klasama, do individualizacije politike kao osobne politike (gdje je "pravo na izbor" jedna od temeljnih poluga) – no uvijek je hegemonija, kako je to Antonio Gramsci protumačio, rezultat konsenzusa podređenih i vladajućih. Onog trenutka kada taj konsenzus izostane – zbiva se revolucija. S obzirom da su revolucije danas vrlo rijetke, trebamo se fokusirati na načine hegemonijskog fabriciranja konsenzusa.

 

Zbog svega rečenog, direktna demokracija i tranzicija u demokratski socijalizam ne mogu biti samo upozoravanje na deficite demokracije, lažnost demokracije koja nam oduzima pravo glasa, već strukturalna borba za jednakost. Ta pak borba ne može biti načelna i svedena na individualnu razinu (oslobođenja subjekta kao oslobođenja od represija "vodstva") već mora biti prije svega socio-ekonomska – borba za dokidanje podjele posla koja omogućuje reprodukciju kapitalističkih odnosa u proizvodnji. Široka demokratizacija mora organski slijediti antikapitalističku politiku i tranziciju iz kapitalizma u demokratski socijalizam, jer, kako svjedoče zapadne demokracije, demokracija bez socijalne jednakosti može, ali socijalna jednakost bez demokracije - ne.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?