Što čini radničku klasu revolucionarnim subjektom?

Radnička klasa postaje revolucionarni subjekt kroz svoje borbe – transformira se. To je oduvijek bila Marxova pozicija – njegove koncepcije "revolucionarne prakse" koja je simultana promjena i uvjeta i samo-promjena. Radnička klasa se mijenja kroz svoje borbe. Ona se dovodi u stanje spreme kako bi stvarala novi svijet.

 

Što je danas drugačije gledajući klasu kao revolucionarni subjekt?

Jednom je kapital dozvolio koncentriranje radnika, organiziranje i borbu; danas je kapital decentralizirao radnike i okrenuo ih jedne protiv drugih na način koji ih sprečava da se zajedno bore. Jednom u povijesti radnička klasa nije imala bilo što za izgubiti osim svojih okova; ali je sada apsorbirana kapitalizmom, zatvorenik je konzumerizma, proizvodi je posjeduju i konzumiraju.

 

Zašto se radnici bune?

Ono što stoji u pozadini svih radničkih borbi je ono što Marx naziva potrebom samih radnika za razvojem. Znamo da je Marx smatrao da je sama borba za nadnice neadekvatna. No borba je važna — borbe su proces proizvodnje — one proizvode drugačiji tip radnika, radnika koji se producira kao netko čiji su kapaciteti narasli, čije je samopouzdanje naraslo, čija se mogućnost organizacije i ujedinjenja širi. To nije ograničeno na borbu za nadnice.

Kapital je barijera koja stoji između nas i našeg razvoja to je tako jer je kapital uzeo plodove cijele civilizacije; on je vlasnik svih proizvoda društvenog mozga i društvene ruke; i okreće naše proizvode i proizvode radnika prije nas – protiv nas – sve u svrhu profita. Ako želimo razvijati svoje potencijale to treba biti protiv kapitala.

 

Što je ta radnička klasa koja je revolucionarni subjekt? Možemo li naći odgovor u Kapitalu?

Nećete naći odgovor u djelu Das Kapital. Marxov Kapital nije o radničkoj klasi, osim što je radnička klasa njegov objekt. Ono što Kapital tumači je priroda kapitala, njegovi ciljevi i dinamika... Zato moramo negdje drugdje tražiti kako to kapitalizam čuva moć dijeleći i odvajajući radnike (u Marxovu slučaju irske i engleske radnike).

 

Tko su oni koji nisu kapitalisti (nisu kapital)?

Danas moramo vidjeti i tko su to oni koji nisu kapital — to nisu samo oni koji prodaju svoju radnu snagu kapitalu, već i oni koji nisu u mogućnosti prodavati svoju radnu snagu kapitalu. Ne samo eksploatirani već i isključeni. To uključuje i one koji su rezervna armija nezaposlenih koji su prisiljeni da nose sami rizik, oni koji nastoje preživjeti u neformalnom sektoru. Možda ne odgovaraju stereotipu radničke klase kao muškog tvorničkog radnika, ali je taj stereotip oduvijek pogrešan. Svakako trebamo početi s prepoznavanjem heterogene prirode radničke klase. Kako je Marx već znao, razlike unutar radničke klase omogućuju kapitalu da nastavi vladati. Ali, što je Marx također znao, u procesu borbe gradimo jedinstvo. To jedinstvo možemo graditi prepoznavajući kao zajednički cilj potrebu našeg vlastitog razvoja i prepoznavajući da je "slobodni razvoj svakog uvjet slobodnog razvoja svih". Kapital je pobjeđivao u bitci ideja uvjeravajući nas da nema alternative, a oni koji odbacuju radničku klasu kao revolucionarnu osnažuju tu ideju. Možemo se boriti u bitci za ideje, no naglašavajući svoje pravo na samo-razvoj. Kao što su Marx i Engels znali za radnike poziv na njihova prava predstavlja samo sredstvo za njihovo uobličavanje kao da su revolucionarna, unificirana masa. Moramo pobijediti svijet — svijet koji gradimo svakoga dana.


(Prema djelu Michael A. Lebowitza The Socialist Imperative. From Gotha to Now, 2015)

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?