Autor: V. Z.
"Dođu tako ponekad vremena kada pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati"
- Ivo Andrić
Nema sumnje da je pored generala Ivana Čermaka ili generala Ante Gotovine jedan od najvećih ratnih profitera i general Đuro Dečak. Đuro Dečak, poznat kao aktualni ali i dugogodišnji predsjednik Lovačkog saveza Hrvatske, prema dostupnim informacijama, jedan je od najvećih hrvatskih milijunaša. Svoje sadašnje bogatstvo i moć duguje upravo političkom i gospodarskom kriminalu kako uoči tako i nakon rata. Drugim riječima, sve ono što je Dečak stekao, najvećim dijelom stekao je protupravno kroz državni terorizam i pljačkašku privatizaciju devedesetih. Kao i drugi njemu sličniu to doba, svoje "ratne" zasluge itekako je naplatio svim mogućim mirnodopskim režimskim privilegijama. Kroz svoju dvadesetogodišnju kriminalno profitersku rabotu, kroz brojne političke i gospodarske afere kako na regionalnom tako i državnom nivou (korupcije, malverzacije), ostao je praktički nedirnut. Zahvaljujući svojemu savezništvu i sponzorstvu sa svim sadašnjim i prethodnim hrvatskim vlastima, efikasno je izbjegao sve pokrenute sudske procese protiv sebe. Iz svih tih pravnih bitaka iako je svakome njegova krivnja bila i više nego očita, izašao je kao neosporni pobjednik, zadržao je svoje visoke pozicije i dobrano ih uvijek sve unovčio.
Dečak je svoju ratnoprofitersku karijeru počeo u ranim danima hrvatske samostalnosti. Poslije izbora devedsetih, tada od običnog virovitičkoga seoskog harmonikaša te gostioničara preko noći postao je viđeni političar virovitičkog kraja iz redova tadašnjeg vladajućeg HDZ-a. No, pukom funkcijom tadašnjeg hadezeovog gradskog tajnika koju je obnašao u Virovitici nije se zadovoljio te je svoj angažman nastavio u daleko 'profitabilnijoj' ulozi. Što ni ne čudi, od stranačkog provincijalnog činovnika kakav je tada bio, nije se moglo nikako obogatiti ili postati moćan. Zato je Dečak ubrzo krenuo nekim drugim putem, kriminalnim a u tome svemu vođen samo jedinim motivom, novcem. Naime, manje je poznato ili je već zaboravljeno, Dečak je sudjelovao još 1990. u švercu oružja (slučaj Špegelj), koje je otkrio KOS (sigurnosna služba bivše JNA). Iako je kao još petorica optuženika iz tkz. virovitičke grupe, za spomenuto djelo šverca oružja te vojne pobune protiv SFRJ, optužen i osuđen 1991. na tri godine zatvora od strane vojnog suda JNA, na kraju ipak zbog rata nikada nije odslužio kaznu. Upravo je taj proces koji je protiv Dečaka vodio jugoslavenski vojni sud bio prvi i zadnji na kojemu mu se je dokazala krivnja te mu se odredila robija.
Nikada kasnije ni jedan sud, iako je bio prijavljen čak i nekoliko puta, u njegovom slučaju to više nije uspio. Treba još dodati i to da je Dečak tokom same istrage priznao krivnju te pristao na svaku suradnju. Prema izjavama vojnih istražitelja, čak je i plakao i kajao nebi li mu se kazna kasnije smanjila. Toliko o "herojstvu" kasnije jednog od hrvatskih generala i ikona tkz. domovinskog rata. Na kraju, valja podsjetiti i na manje poznatu činjenicu kako je Dečak od države poslije rata zbog toga boravka u vojnom zatvoru, lopovski zatražio i dobio status invalida (utvrđeno mu je 20% invalidnosti). Za usporedbu, Vladimir Jagar, Hrvat (otac mu je bio antifašist i preživio proboj iz logora Jasenovac), i suradnik KOS-a te Virovitičan isto kao i Dečak, zbog toga što ga je prijavio za šverc oružja, dobio je ubrzo izgon iz Hrvatske te mu je iz odmazde srušena obiteljska kuća. Po izlasku iz zatvora u kojemu bi, najvjerojatnije, da nije bilo rata ni raspada bivše države, robijao tamo najkasnije do 1994., nastavio je s poslom šverca oružja.
Iste godine, 1991., još kao formalno vojni osuđenik po direktivi HDZ-a, vratio se u Viroviticu i tamo nastavio svoj švercerski biznis s oružjem. S nekolicinom lokalnih hadezovaca pokrenuo ja akciju prikupljanja novca od građana i tvrtki s virovitičkog područja. Akcija je završila za tadašnje prilike sa dobivenom pozamašnjom svotom novca, radilo se oko 500 tisuća bivših njemačkih maraka. Iako je taj golemi novac sakupljen, do kupovine oružja nikada nije došlo jer su ubrzo nakon toga došlo do oružja JNA iz skladišta u Virovitici. Dakle, na tisuće njemačkih maraka ljudi i tvrtki koji su ih donirali ostali su na privatnim računima Dečaka i njegovih domoljubnih pulena. Do dan danas, iako se je Dečaka u javnosti zbog toga prozivalo i prijavilo nadležnim službama, on za tu malverzaciju nikada nije odgovarao.
Privatizacija....korupcija...privatni biznis
Kao član HDZ-a Dečak je čak sudjelovao i u pljačkaškim privatizacijama. U isto vrijeme dok je trajao rat, bio je uključen u uništavanje virovitičke tvornice šećera. Kako se vidi iz službenih dokumenata provedene revizije iz 2004. nad virovitičkom šećeranom, jasno je da je u razdoblju 1993. - 1998. bio na čelu te tvrtke (upravni i nadzorni odbor). U to doba tvrtka koju je među ostalima vodio i Dečak, poslovala je s velikim gubitkom te su radnici bili otpuštani s posla. Istovremeno, Dečak i drugi na dionicama tvrtke su masno zarađivali i bogatili se. Osim u upravnom i nadzornom odboru TŠV-a, Dečak je u godinama nakon toga bio i u nadzornom i upravnom odboru INA (u vrijeme privatizacije), te Fondu hrvatskih branitelja (u to doba zajedno s ratnim zločincem Tomislavom Merčepom). I u tim slučajevima, u to nema sumnje, napunio je svoje džepove i pritom za razne financijske makinacije nije odgovarao.
Dečak je pored toga što je bio general, poslije rata bio i saborski zastupnik te župan Virovitičko-podravske županije. Za vrijeme dok je bio župan ostao je poznat po još jednoj u nizu svojih afera. Ovoga puta radilo se aferi vezanoj za kupovinu traktora namijenjenih za lokalne ratne veterane. Novac za kupnju posudio se u jednoj austrijskoj banci, radilo se o preko milijun evra, a traktori su trebali biti kupljeni u riječkoj tvornici Torpedo koja je tada bila gotovo pred propasti. Uz sve to, tadašnje ministarstvo financija pod vodstvom Miroslava Škegre, za taj Dečakov 'mutni' biznis izdalo je državno jamstvo kojim se planiralo vratiti kredit u slučaju poteškoća s njegovom otplatom. Da skratimo priču, epilog je bio i više nego predvidljiv. U Dečakovom profiterskom stilu, traktori nikada nisu kupljeni, novac od kredita največi dio pripao je Dečaku (Dečak je protuzakonito sam sebi isplatio čak dva puta kredit), i tvrtkama njegovih partnera, veterani nisu dobili nikakvu poljoprivrednu mehanizaciju a sav kredit ili veći dio platila je država (državno jamstvo), odnosno, porezni obaveznici. Ne treba posebno ni pisati, ni zbog te afere, očite pljačke, Dečak još nije odgovarao.
Na kraju, strašno imućan i uticajan zahvaljujući novcu i imovini stečenom u pretvorbi i privatizaciji te s velikim političkim vezama, krenuo je i privatni biznis u lovstvu i lovnom turizmu. Najprije je postao ono što je i sada, šef hrvatskog lovačkog saveza. Nakon toga osnovao je niz tvrtki i jedan OPG-e koje se među ostalim bave lovstvom te istovremeno pokrenuo brojne ponude koncesije najvećih hrvatskih lovišta (Virovitička i Suhopoljska Bilogora). Spomenute tvrtke koje, zapravo, iz sjene on vodi, prenio je formalno u vlasništvo svoje kćeri (Andreja Dečak), te iako je u skrivenom sukobu interesa, njima dodijelio u zakup određen broj najatraktivnijih lovišta. Pored svojih tvrtki, odnosno njegove kćeri, kod dobivanja koncesije nad lovištem, pomogao je i tvrtki Euromarket iz Virovitice koja ne samo što ima sjedište na adresi virovitičkog HDZ-a već je njen glavni lobist i sadašnji član HDZ-a te saborski zastupnik Josip Đakić. Iz svega što je u tekstu navedeno i argumentirano, vidljivo je da je Đuro Dečak jedan od najvećih tajkuna i ratnih profitera u novijoj hrvatskoj povijesti. Iako je sve to poznato već dugi niz godina, "pravna" država ništa ne poduzima. Da stvar bude još gora, Dečak je i dalje u visokoj politici te u samom vrhu državnih institucija te ga se slavi kao nacionalnog heroja.