Hrvatska je s 393 kilograma po stanovniku u donjem domu po proizvodnji otpada, ali je zabrinjavajuće što se nalazi u skupini zemalja koje povećavaju tu brojku posljednjih desetak godina. Sada je Grad Zagreb prema zakonu obavezan osigurati javnu uslugu prikupljanja otpada (miješanog, biorazgradivog papira, metala, stakla, plastike i tekstila te krupnog otpada), spriječiti ilegalno odlaganje, te donijeti Plan gospodarenja otpadom. Rješenja su naravno jednostavna ali se odgađaju. Zagreb dugi niz godina zanemaruje nacionalnu legislativu i direktive EU. Jedna od njih je i potreba smanjenja biorazgradivog otpada na odlagalištima za 65% do 2020. godine. Poznato je kako više od 40% otpada koji proizvode kućanstva predstavlja biorazgradivi otpad. Istovremeno papir, kada ga se miješa s biootpadom, recimo, postane potpuno neupotrebljiv za dalje recikliranje.
Poticanje sortiranja i odlaganja takvog otpada u kompostane ili u dvorištima sada je spriječeno nedostatnim kapacitetima (nedostaje najmanje jedna kompostana) a ljude se ne potiče niti educira na ovakvo razvrstavanje otpada. Recikliranje biorazgradivog otpada ne košta puno, a rapidno smanjuje količinu otpada. No temelj za to je – edukacija. Grad Zagreb je do sada edukaciju zanemarivao, a brojke ljudi koji su prošli edukaciju su zanemarive.
Što se tiče kompostana, one bi nešto koštale ali bi omogućile i zapošljavanje ljudi. Udruge procjenjuju da bi ukupni sustav odvojenog prikupljanja mogao zaposliti preko 1000 ljudi, na razini Zagreba, te novih 5000 u popratnim pogonima za recikliranje i ponovnu upotrebu. Trošak zapošljavanja ljudi ne bi pokrili stanovnici. Umjesto da troškovi rastu, troškovi bi trebali padati. Efikasan sustav odvojenog prikupljanja može dobar dio novih troškova pokriti prodajom sačuvanih sirovina. Prema procjenama udruga za zaštitu okoliša, samo papir i karton (barem 50.000 tona) vrijede preko 20 milijuna kuna godišnje. Plastika vrijedi još i više. (Prema nekim procjenama Zelene akcije čak bi se 150 milijuna kuna moglo zaraditi na prodaji otpada.)
Dobar način da se krene s takvom praksom je pokretanje pilot projekta u nekom zagrebačkom kvartu na 6-9 mjeseci gdje je presjek stanovništva raznolik. Ovakav bi se eksperiment mogao voditi dobrim primjerom na otoku Krku gdje se jedinice lokalne samouprave dogovorile oko ovakvog pristupa i već godinama razvrstavaju biorazgradivi otpad. Naravno Zagreb ima neke specifičnosti ali i dobre predispozicije za recikliranje takvog otpada. Humus nastao od kompostiranja može se jednostavno dalje koristiti za postavljanje vrtova i uzgoj povrća - što se već i spontano dešava u nekim kvartovima kao što su Dugave. Zbrinjavanje biorazdradivog otpada u dvorištima i kompostanama moglo bi ne samo smanjiti otpad već i zazeleniti kvartove. Pitanje rješavanja biorazgradivog otpada primjer je pitanja koje je relativno jednostavno riješiti, no ono se ne rješava jer se o zbrinjavanju otpada razmišlja samo u kontekstu privatnog poduzetništva, novih prihoda privatnicima, a ne u okvirima zdravog i dobrog življenja u zajednici.