euro

Nakon što je grčka Siriza osvojila vlast 2015-te, na valu obećanja da će prekinuti s mjerama štednje, pokazalo se da to neće biti moguće ako Grčka ostane u okviru EMU-a (europske monetarne unije) ili u okviru eura. No, Siriza masovnu mobilizaciju otpora mjerama štednje, koje je Grčkoj nametala Trojka (Europska komisija, Europska centralna banka i MMF), nije jasno programski artikulirala na objašnjenju te nemogućnosti . Naime, vodstvo Sirize guralo je političku strategiju temeljenu na ideji tzv. dobrog eura, vjerovavši da će Trojka i međunarodni kreditori popustiti njezinim zahtjevima i omoguciti joj otpis i odgodu dobrog djela duga kojeg Grčka ne može servisirati (ili ga može ograničeno servisirati pod cijenom socijalne i humanitarne katastrofe). Strategija tzv. dobrog eura zagovarana je i zato jer je mobilizirana većina također bila protiv mjera štednje ali i za zadržavanje eura. No, manjinska struja u okviru Syrize jasno je upozoravala da neće biti moguće zadržati euro i prekinuti s mjerama štednje. Umjesto strategije dobrog eura oni su zagovarali strategiju ponovnog uvođenja drahme, istaknuvši da bez dosezanja monetarne i tečajne autonomije neće biti moguće provoditi takvu ekonomsku i socijalnu politiku koja bi iša u prilog obespravljenima i koja bi zaista označila prekid s mjerama štednje. Na kraju, vodstvo Sirize je kapituliralo i nastavililo na vlasti provoditi mjere štednje a grupacija koja je zagovarala alternativnu strategiju je izašla iz Sirize.

Pored Grčke moguće je navesti i primjer Slovenije koja je do ulaska u euro slovila kao 'tranzicijski tigar' zbog provođenja ekonomske politike, bazirane, između ostalog, i na demokratski uračunljivom upravljanju tečajem i monetarnom politikom, koja je Sloveniji osigurala tzv. pro poor growth ili gospodarski rast što je ipak išao u prilog najširim slojevima. Nakon uvođenja eura 2004-te godine Slovenija je 'predala' poluge za demokratski uračunljivo provođenje monetarne i tečajne politike i rezultati su se pokazali poražavajući po najšire radne slojeve. Slično bi se moglo navesti i za Italiju čiji je gospodarski rast, nakon uvođenja eura i odustajanja od maneverskog prostora za upravljanje ekonomijom putem (ograničene, no ipak moguće) devalvacije lire, postao negativan ili minimalan.

Prethodno navedeno spominjem u kontekstu ponovnog otvaranja rasprave o potrebi uvođenja eura umjesto kune, koju ju potaknula izjava Martine Dalić, notorne neoliberalke koja je trenutno na poziciji potpredsjednice vlade za gospodarstvo. Pored Dalićke uvođenje eura zagovaraju i u HNB-u, ali brojni ekonomisti koje su mediji pitali da komentiraju Dalićkinu izjavu. Ono što je interesantno jest da uvođenje eura sada podržavaju i oni koji su prije bili protiv tj. oni koji su zagovarali nekakav oblik intervencionističke makroekonomske, pa i monetarne i tečajne politike, poput Guste Santinija.

Dakle, nakon što je iskustvo jasno pokazalo da je uvođenje eura zemljama europske periferije izbilo iz ruku važne poluge za provođenje demokratski uračunljive ekonomske politike ili za provođenje ekonomske politike koja bi mogla u većoj mjeri biti vođena političkim i socijalnim ciljevima što idu u prilog obespravljenima i isključenima, u Hrvatskoj se umjesto rasprava o tome kako iskoristiti činjenicu da ipak još imamo vlastitu valutu koja može biti u funkciji takve progresivne politike, pokreću rasprave o potrebi uvođenja eura. Znači umjesto opcije 'eksterne devalvacije' ili devalvacije tečaja kune i aktivne monetarne politike, kako bi se upravljalo ne samo ekonomskim nego i posredno socijalnim učincima ekonomske politike, zagovara se uvođenje eura i odbacivanje monetarnog suvereniteta (kojeg doduše niti sada ne koristimo) čime se upravljanje ekonomijom svodi na 'internu devalvaciju' ili gradnju konkurentnosti kroz smanjivanje troška nadnica i nezaposlenost. To je još jedna potvrda da vladajuće garniture - dal političke , monetarne, medijske, akademske (stručne) – sudbinu radne većine još odlučnije žele predati u ruke kapitala i njegovih institucionalnih predstavnika (Europska komisija, Europska centralna banka) odnosno smanjiti prostor demokratskog utjecaja na lokalne, nacionalne politike koje bi išle u prilog radnoj većini i obespravljenima.

P.S.
Ostaje pitanje mogućnosti i ograničenja nacionalnih makroekonomskih politika intervencionizma i protekcionizma u današnjem globalnom kontekstu proizvodnih odnosa tj. globalnih lanaca proizvodnje i potrošnje. Pitanje je time dal one mogu biti pokretac prema potrebnim, puno radikalnijim promjenama proizvodnih odnosa i načina zadovoljavanja potreba, čiji uspjeh zavisi o tome dal ce biti dio šireg međunarodnog pokreta i progresivne političke mobilizacije u istom ili sličnom pravcu. No, u svakom slucaju, pokušaj preuzimanja poluga monetarne i tečajne autonomije znači demokratsko protagonistički otklon od političkog statusa quo odnosno otklon od neupitne 'trke prema dnu' za obespravljene u zemljama periferije te može biti katalizator progresivne političke mobilizacije. Uvođenje eura izgledno će značiti da takva mobilizacija izostaje..

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?