Mate Kapovic

1. PROCESI

    Gospodine Kapoviću, hajdemo prvo pokušati odgovoriti nešto o globalnim procesima. Navodno su 1943. i 1945. pobjeđeni italijanski fašizam i njemački nacizam. U tome su učestvovale najače imperijalističke i komunističke države. Zatim je 1989. počeo proces nestajanja zemalja blokovskog etatističkog komunizma i samoupravnog jugoslavenskog socijalizma. I taman kad su nam obećali ljudska prava, ujedinjeni europski svijet različitosti, svijet bez ideoloških, rasnih, vjerskih, nacionalnih podjela, na početku 21. stoljeća nacizam i fašizam koji je tinjao posljednjih dvadesetak godina, vraća se u svom izvornom beskrupuloznom obliku. Kako je moguće, šta su povodi i uzroci po vama, koji pripadate generaciji „poslije Tita“, da ponovno gledamo svastike, četničke kokarde, ustaške simbole umjesto obećane liberalne demokracije i države socijalne pravde za sve slojeve društva?

Liberalna demokracija nije donijela ono što je obećavala – zato što to zapravo i nije mogla. Nije donijela demokraciju jer ona ovisi najviše o medijima i novcu, a svi znamo kako se u privatizaciji dolazilo i do privatnih medija i do novca. Novi sistem je trebao donijeti i bogatije i uspješnije društvo, ali poprilično je jasno da se za najšire slojeve društva to nije ostvarilo. I to je zapravo razlog koji uvelike ima veze s eksplozijom neofašizma. Dat ću primjer Hrvatske, ali slično je za više-manje sve postjugoslavenske zemlje. Prosječne realne plaće po kupovnoj moći 1978. u SR Hrvatskoj bile su za 27% više nego one u RH 2015. Hrvatski BDP je još uvijek niži nego sredinom 1980-ih. Stvari poput društvenih stanova ili radničkih odmarališta da ne spominjemo – danas se za kupnju stana morate zaduživati na 30-ak godina kod stranih banaka po užasno visokim kamatama, a većina ljudi more može samo sanjati. Koliko god se sve to ignoriralo po mainstream medijima, riječ je o vrlo neugodnim stvarima po novi sistem, a ima još ljudi koji se svega toga sjećaju. I kako to onda spriječiti? Tako da što više ogadite cijeli taj bivši sistem, počev od NOB-a u kojem je nastao. A zna se koji su najveći povijesni neprijatelji socijalizma na ovim prostorima bili – i zato oni danas doživljavaju preporod. Narodu se u glavu mora nešto uliti kako ne bi mislio na svoju ekonomsku situaciju. To je, uostalom, i glavna funkcija nacionalizma još od 19. stoljeća, a različiti oblici fašizma u suštini nisu ništa drugo doli ekstremni nacionalizam. Naravno, ulogu igraju i neke mikropolitičke okolnosti – npr. u Hrvatskoj postoji ogromna veteranska populacija, gdje je riječ o osobama srednje dobi još uvijek punima energije, koje imaju dobre penzije i puno slobodnog vremena. Njihove penzije i povlastice ovise o HDZ-u, a pounutreni nacionalizam (koji često ide do neoustaštva) im daje smisao u životu. Što se pak tiče „socijalne pravde za sve slojeve društva“, to nije ono što liberalna demokracija obećava. Ona je to nudila, ali u puno drugačijim povijesnim okolnostima i zapravo pod pritiskom (npr. jakih sindikata, jakih komunističkih partija kao u Francuskoj i Italiji, realsocijalizma s druge strane Željezne zavjese itd.), u ograničenom broju razvijenih zapadnih zemalja – no kapitalizam na svjetskoj periferiji u novim, neoliberalnim uvjetima je nešto sasvim drugo. Uostalom, dovoljno je pogledati kako izgleda svijet – praktički sve zemlje su kapitalističke, a onih uspješnih i razvijenih nema više od 30-ak (a ni tamo nije svima baš sjajno, a uglavnom situacija ide na gore svuda). Što je npr. s Afrikom, koja je čitava kapitalistička? Zašto se njih nikad ne spominje?

    Vaša generacija i ona rođena početkom 90-tih, govorimo u europskom kontekstu, o nacizmu i fašizmu je mogla čitati u knjigama i gledati na televiziji ili na internetu? Zašto imamo ogroman broj omladine koja divlja javnim prostorima (utakmice, internet, društvene mreže), sa desničarskim pozdravima svih vrsta iza kojih nedvojbeno stoji poziv na masovne zločine koji su se već, neosporno dogodili upravo pod ovim simbolima i sa ovim idejama? Da li je to jednostavno ideološki, generacijski trend ili je to pak politički konstruiran poziv na globalni krvavi obračun sa ljevičarima, migrantima, LGBT grupacijama i naravno neizostavnim Židovima?

Različiti oblici fašizma su zapravo uvijek bili oko nas. Ne bih se nikako složio da je moja generacija o tome mogla čitati samo u knjigama. U doba raspada Jugoslavije, takve su tendencije u Hrvatskoj bile posvuda – koliko god se sad neki prave nevješti, ja se, iako sam tad imao samo 10-ak godina, toga jasno sjećam. Oko 1990. je nastupilo vrijeme velike zbunjenosti – odjednom više nije bilo jasno jesu li good guys bili partizani ili ustaše. O današnjoj situaciji ne treba puno ni govoriti – jasno je da još uvijek nema crnokošuljaša koji idu i mlate ljude po ulicama (iako smo mi u Zagrebu imali šatoraše s plinskim bocama) ni konc-logora, ali često mi na pamet pada, gledajući današnju situaciju, da iz današnje situacije i nije tako teško shvatiti kako je npr. izgledao put prema 1930-ima u Njemačkoj. Naravno, kako rekoh, današnji je fašizam još uglavnom u okvirima simbolike (npr. povijesnog revizionizma, postavljanja profašističkih ploča, mijenjanja imena trgova i sl.), pa ga ja nekad nazivam i kultur-fašizmom (koji je u Hrvatskoj najbolje personificiram u osobi Zlatka Hasanbegovića), ali očito je da se pokušava (i uspijeva) graditi svojevrsna fašistička kulturna hegemonija (kao da je riječ o nekakvom perverznom fašističkom gramšijanizmu), a zna se što logično slijedi iza toga. Zašto dolazi do svega toga, na to sam djelomično već odgovorio u prošlom pitanju, a i nije riječ o nekakvoj velikoj mudrosti. Želite li zadržati status quo – a oni koji od njega danas profitiraju (političke i ekonomske elite) to svakako žele – treba naći onoga Drugoga, lažnog neprijatelja, kojeg treba napasti kako se ne bi napalo pravog protivnika (te rečene elite koje parazitiraju nad društvom). I onda su to ljevičari, migranti, Srbi, Jugoslaveni, ateisti, pederi ili tko god je već zgodan u određenim okolnostima…

    Pojedini analitičari smatraju da je vraćanje nacističke ideologije izazvano suštinskim neuspjehom kapitalističkog bogatog svijeta da i pored neviđenog tehnološkog napretka u zadnja dva desetljeća, stvori globalne ekonomske blokove u kojima će postojati društva na pravednim osnovama raspodjele ukupnog društvenog bogatstva. Mnogi sada na zapadu proučavaju marksističke postulate kritike kapitalizma i imperijalizma ne bili kapitalističke odnose koji neprestalno stvaraju duboke socijalne i klasne razlike učinili „privlačnim za sve“. Je li fašizacija svijeta ustvari pokušaj prebogate kapitalističke manjine da sačuvaju i dalje umnožavaju kapital putem nasilja, terora i strahovlade nad osiromašenom većinom, a posebno da time okupiraju „male razjedinjene državice“?

Fašizam se uvijek rađa iz utrobe neuspjehâ kapitalizma. Živimo u svijetu u kojemu, prema Oxfamovim podacima, 8 najbogatijih ljudi ima više novca od 50% najsiromašnijih na svijetu. Potpuno je jasno da će trenutna oligarhija, ako to bude potrebno, iskoristite i neke nove fašizme da se ništa bitno ne bi promijenilo, kao što je to bilo i u povijesti, kada su mnogi hvalili Hitlera kao spasioca Evrope od boljševizma – od Ludwiga von Misesa nadalje. Nije slučajno da su povijesni fašizam i nacizam, nastali nakon neuspjehâ socijalističkih revolucija u Italiji i Njemačkoj, prvo ugušile sindikate i radnički pokret. Ideja o fašizmu kao spasu za kapitalizam u suštini nije netočna, no treba biti svjestan povijesnih razlika i ne upadati u shematizam i prejednostavna objašnjenja. Danas je svjetski kapitalistički sistem u krizi i pojavile su se mnoge sumnje u njega, koje nisu postojale još tamo negdje krajem 1990-ih pa čak ni sredinom 2000-ih. No za razliku od međuratnog razdoblja u 20. stoljeću, danas nema jasne vizije o tome što bi moglo zamijeniti kapitalizam, niti iza takve ideje stoji organizirana politička snaga – globalna ljevica je neizmjerno slabija nego prije 100 godina. Svijet se strašno promijenio 1990. Koliko god mi danas opravdano bili kritični prema staljnizmima i realsocijalizmima, još u 1980-ima je bilo revolucionarnih pokreta koji su težili nadilaženju kapitalizma (npr. u Burkini Faso, Nikaragvi, Grenadi), makar po tadašnjem sovjetskom modelu i često autoritarno i odozgo. Danas je tako nešto nezamislivo – heroji današnje ljevice su Bernie Sanders i Jeremy Corbyn, koje treba podržati, ali koji su realno samo klasični socijaldemokrati (a ne današnji neoliberalizirani „socijaldemokrati“). Pravih revolucija, koje su se u 20. stoljeću (unatoč tome što su uglavnom sve bile u konačnici samo odbljesak degeneriranog sovjetskog modela) događale svako malo danas zapravo nema. Vidjeli smo u što se izrodilo Arapsko proljeće – uz iznimku Rožave (sirijskog Kurdistana), gdje se može reći da je stvarno nastupila bar djelomična politička revolucija iako ne i ekonomska unatoč nominalnom antikapitalizmu. No teško je puno očekivati od ratnog i nerazvijenog područja koje trenutno ima puno većih problema na pameti od toga da bude svjetionik svjetske ljevice. Ružičasta se plima u Južnoj Americi pak skoro posve ugasila – najtužniji primjer je Venecuela, koja se ugušila u nespremnosti na poduzimanje radikalnijih koraka (Venecuela je bila i ostala kapitalistička zemlja, unatoč likovanjima desnice o tome da je ondje „propao socijalizam“), korupciji, ovisnosti o nafti i nesposobnosti političke vrhuške. No da se vratim na fašizam, mislim da se ipak treba kloniti zapadanja u teorije zavjere – iako će kapitalističke elite rado prihvatiti fašizam kada im je to oportuno, kao u Njemačkoj 1932, ne treba situaciju shvaćati crno-bijelo i misliti da su fašistički pokreti uvijek samo maska krupnog kapitala, koji ih iz pozadine financira (krupni kapital u Weimarskoj Njemačkoj je zapravo uglavnom podupirao tradicionalne konzervativne elite, koje su u konačnici i sklopile koaliciju s nacistima). Stvari su ipak malo kompleksnije od toga. Iako fašistički pokreti uvijek zapravo u konačnici čuvaju ekonomski status quo, oni imaju i svoje unutrašnje dinamike i logiku koja nije u potpunosti svodiva na puke lutke na koncu kapitala, kao što shematski marksizam to ponekad prikazuje.

    Prije dvije godine gledao sam postrojavanje mađarskih neonacista u Budimpešti i njihov marš. Samo budala može pomisliti da se ne radi o ubicama koji će svoje „umijeće“ mučenja i ubijanja pokazati čim im se ukaže prilika. Nedavno u Pragu njemački navijači na utakmici reprezentacija Njemačke i Češke horski iz svih grla uzvikuju sieg heil. O tome su vijesti kratke ili vlada muk. Kada se na Poljudu pojavi svastika urezana u travi cijela Europa se digne na bujanje fašizma u Hrvatskoj. Je li to prebacivanje svojih problema na „male državice-naše članice“? Mislite li da današnja Ujedinjena Europa skriva svoj stvarni nacizam koji sve više dominira u tzv. demokratskim zemljama, i sve više ima prikrivenih pristalica u europskom parlamentu među strankama „desno od centra“ i „demokršćanima“?

Taj primjer lijepo pokazuje da neofašizam nije fenomen koji se javlja samo kod nas „divljih Balkanaca“, nego, nažalost, postoji i u „pristojnoj“ zapadnoj Evropi. Kod nas lijepe liberalne duše znaju tu problematiku prikazivati na autorasistički način – u opoziciji „civilizirane Evrope“ i „nekulturnog Balkana“ – ali to je daleko od istine. Ekstremistički pokreti su jaki ili jačaju ne samo na Istoku nego i na Zapadu, a u konačnici, sjetimo se, fašizam i nacizam su nastali u Italiji i Njemačkoj, a ne negdje na Istoku. U Hrvatskoj je utjecaj EU svakako sredinom 2000-ih odigrao znatnu ulogu u suzbijanju desnog ekstremizma, no koliko je to bilo površinski i privremeno, lijepo smo uvidjeli nakon našeg ulaska u EU 2013, kada su različiti vidovi desnog ekstremizma naglo nabujali. Najsmješniji su ispali oni koji su prije referenduma o ulasku u EU tumačili da u EU treba ući upravo zato da bismo se spasili od desnog ekstremizma.

    U nekoliko javnih nastupa ste ponovili svoj stav da Hrvatska danas nije neovisna suverena država već da vlada u Zagrebu samo izvršava naloge iz Brisela i Vašingtona. Da li ti nalozi mogu imati veze sa sve većom desničarskom histerijom u Hrvatskoj? Odnosno da li europska politika daje vjetar u leđa i svojim stavovima podstiče obračun sa svime što podsjeća da su hrvatski narod i hrvatska država postojali u okviru drugih država i drugih ideologija i prije 1990. i dolaska HDZ-a na vlast?

Situacija je tu jako paradoksalna. Desničari se busaju u prsa hrvatska i tobože jako drže do hrvatske neovisnosti, ali od njih nikada nećete čuti ništa o Bruxellesu i Washingtonu. Jedino o čemu oni pričaju su Jugoslavija koja ne postoji već skoro tri desetljeća. Dakle, ne može se reći da naša podčinjenost EU i SAD-u utječe na desnicu – oni se jednostavno pretvaraju da toga nema. Dovoljno im je što je Hrvatska nominalno neovisna iako u praksi od te neovisnosti nema ničega. Hrvatska je zapravo u okviru Jugoslavije bila daleko neovisnija nego danas. Utoliko desnica zapravo pada na ispitu svoje nominalne ideologije o neovisnosti i suverenosti, no teško da se od nje može očekivati neka racionalna introspekcija.

    Koliko je po vama Ujedinjena Europa danas na početku 21. stoljeća antifašistička u odnosu na proklamovana načela i principe antifašizma na čijoj je tradiciji nastala ideja EU?

EU je nastala i opstaje kao ekonomski projekt – danas kao neoliberalna tvorevina koja ponajprije pogoduje krupnom kapitalu u razvijenoj zapadnoevropskoj jezgri EU. Jako sam skeptičan prema nekim drugim tobožnjim evropskim vrijednostima koje navodno stoje u temeljima EU, kao i prema političkim potencijalima koji mogu proizaći iz pozivanja na njih. To je Evropa koja se nominalno poziva na antifašizam, ali npr. nema nikakvih problema kad treba raditi deal-ove sa sve više protofašističkom vlasti Recepa Erdoğana u Turskoj, u kojoj ekscesi (od zatvaranja novinarâ i sveučilišnih profesora, preko nasilja nad Kurdima, pa do nasumičnog oduzimanja pasošâ ljudima koji kritiziraju predsjednika) daleko nadilaze bilo što što se događa u Evropi.

    Imate li saznanja, a mi to baš ovdje iz „europske zabiti BiH“ ne vidimo i ne čujemo, da postoje organizirane snage, ali ne one iz vremena socijalističke Jugoslavije, već mislim na mlađe generacije koje su sposobne ne samo u Hrvatskoj, već i u regionu, odnosno Europi da se organizirano suprostave, izađu masovno na ulice i pruže otpor nacističkom divljanju i skrnavljenju svega što ima veze sa antifašizmom? Ovo što vidimo u BiH, Hrvatskoj i Srbiji je nažalost šaka ostarjele partizanske djece i njihovih unuka koji smatraju da se obilježavanjem značajnih datuma i ofanziva iz Drugog svjetskog rata, mogu suprostaviti agresivnim, nabildanim, naoružanim grupama kojima mediji tepaju rječju „huligani“?

Postoje i mlađe političke snage u postjugoslavenskim zemljama koje drže do antifašizma, različite manje antifa organizacije i sl. O nekakvom masovnom otporu na ulicama je teško govoriti – desnica je na ulicama daleko jača i puno bolje naoružana. Nogometni navijači su uglavnom svi ekstremno desno orijentirani (čak i u inače „lijevim gradovima“ poput Rijeke ili Pule), a profesionalni ratni veterani, biološki gledano, imaju još 20-ak godina vremena da nas maltretiraju. Nisam jako optimističan po tom pogledu, ali ima i pozitivnih znakova – npr. u Zagrebu na obnovljenoj tradiciji Trnjanskih kresova, kojima se obilježava oslobođenja Zagreba 1945, sakupi i po nekoliko tisuća, uglavnom mladih i mlađih, ljudi.

 

2. REGION

    Čini se smiješnim i apsurdnim, da zvanična srbijanska politika, koja je davno rehabilitirala vođu četničkih koljača Dražu Mihajlovića neospornog saradnika njemačkih nacista i italijanskih fašista protiv partizanskog pokreta, spočitava ustaštvo i fašizam zvačnim hrvatskim vlastima? Posebno je smiješno što zvaničnici Zagreba i Beograda imaju iste strahove kad jedni drugima spočitavaju ideološku bliskost sa ovim sluganskim pokretima nacista. Srbijanski ministar vanjskih poslova, inače napredni socijalista, Ivica Dačić nedavno kaže da je „Jugoslavija najveća greška i zabluda srpskog naroda koja se ne smije ponoviti“, dok HDZ-ovi i drugi desničarski zastupnici također ističu sveprisutnu opasnost od „jugokomunista, jugonostalgičara, političke regionalizacije, titoista“. Da li se ove zvanične politike optužuju ili traže izliku i opravdanje zašto su ustvari netolerantne, totalitarne i u biti krajnje desničarske i destruktivne po mir i ekonomski prosperitet u regionu?

Desnica se u regiji zapravo prilično lijepo međusobno slaže i to na dvije razine. Na razini najviše politika desničari u Hrvatskoj viču na koketiranje s četništvom u Srbiji i to koriste u domaćoj propagandi, a isto to rade i desničari u Srbiji, koji kritiziraju revizionizam hrvatskih vlasti u vezi s ustaštvom. I jedni i drugi su zapravo u pravu u tom svom selektivnom kritizerstvu, samo što hrvatski fašizam ne može biti odgovor na srpski i obrnuto, i samo što ni hrvatska ni srpska mainstream desnica nisu pozvani da kritiziraju onu drugu stranu za to što i oni sami rade. Naravno da se tu radi o besramnom političkom oportunizmu, a trendovi su vrlo slični na obje strane granice. Na drugoj, nižoj razini desničari s obje strane vrlo lijepo surađuju u svom revizionizmu, kao što su i ustaše i četnici lijepo surađivali u Drugom svjetskom ratu i kao što su 1945. zajedno bježali. Tako npr. postoji sasvim otvorena suradnja Zlatka Hasanbegovića, proustaškog hrvatskog povjesničara i političara, i Bojana Dimitrijevića, pročetničkog srpskog povjesničara. To je još jedan paradoks desnice. No to je priča koja se nastavlja od Drugog svjetskog rata naovamo – heroji i domoljubi su po desnici oni koji su prodali pola zemlje susjednim zemljama i zemlju pretvorili u njemačku i talijansku koloniju, a izdajnici su navodno oni koji su zemlju od okupatorâ i njihovih domaćih slugu oslobodili.

    Ko je po vama stvarna ljevica u Hrvatskoj? Da li su to SDP, HNS ili neke druge stranke i šta one ustvari po vama dobro učine kad osvoje izbore, a šta nikako ne učine u mandatu datom od strane većine na općim izborima?

SDP i HNS su stranke liberalnog centra i u to nema nikakve sumnje. Kod SDP-a postoje tragovi određene „svjetonazorske ljevice“ koji se katkada ispolje u opoziciji (npr. sada oko imena Trga maršala Tita), no to je sve prilično bijedno. SDP čak ni svjetonazorski ne drži tu liniju pa je tako njihovi bivši gradonačelnik Splita Baldasar podizao proustaške spomenike, a bivši premijer Milanović je pričao o „dedi ustaši“ i sl. Stvarna je ljevica u Hrvatskoj još uvijek marginalna – njen se zametak vidi u ujedinjenoj lijevoj fronti koja je ušla u zagrebačku Gradsku skupštinu, a u kojoj je i stranka kojoj ja pripadam, Radnička fronta. No pred njom je još dalek put do nečeg većeg i ozbiljnijeg. Što se tiče SDP-a, njegova je ekonomska politika na vlasti praktički identična kao ona HDZ-ova, a sva razlika se svodi na retoriku. Čak ni u „svjetonazorskim“ pitanjima tu nema prevelike razlike – niti će SDP izbaciti vjeronauk iz školâ, niti će HDZ zabraniti pobačaj. Istina je da je npr. SDP legalizirao gej brakove (koji se, doduše, službeno ne zovu tako) pod pritiskom dugogodišnjeg LGBT aktivizma, ali ni HDZ, nakon što je došao na vlast, nije pokazao nikakvog interesa da to ukine, tako da se i tu sve svodi opet na isto. SDP u zadnje vrijeme stoji dosta loše i politička jako glavinja te nije isključeno da mu prijeti nekakav oblik pasokifikacije (tj. ono što se desilo Pasoku u Grčkoj). To se na neki način već dogodilo na lokalnoj razini u Zagrebu, gdje je SDP prije par izbornih ciklusa imao 21 čovjeka u Gradskoj skupštini, a sad ih ima samo 6 – tek dva više od Lijevog bloka, kojemu i ja pripadam.

    Je li socijaldemokratija na prostoru ex jugoslavenskih država istrošen politički koncept koji kada dođe na vlast ponaša se kao i svaka nacionalistička? Mi u BiH imamo SDP BiH koji je više bošnjačka stranka jer djeluje i osvaja vlast na dijelu sa bošnjačkom većinom u FBiH, dok je socijaldemokrate Milorada Dodika u RS gotovo nemoguće razlikovati od stavova i poteza Srpske demokratske stranke u doba Radovana Karadžića i masovnih progona nesrpskog stanovništva? U dijelu BiH sa hrvatskom većinom lijeve ideje postoje u fragmentima i to u okviru kafanskih ili debatnih sesija u vrijeme „značajnih datuma naše oslobodilačke borbe“. Dakle, je li socijaldemokratski okvir na svom kraju u ovoj regiji?

Ne vjerujem u velike potencijale socijaldemokracije, a pogotovo ne neoliberalne socijaldemokracije kakva je ona i kod nas i vani. Dodika mislim da nema smisla uopće spominjati u socijaldemokratskom kontekstu – kod njega je to naprosto tek povijesni kuriozum iako je i nacionalizam kod njega zapravo, rekao bih, više „povijesna nužnost“ koju je on oportunistički prihvatio jer služi svrsi. Slučaj BiH je još daleko teži nego u drugim državama zbog očitih etničkih podjela za koje je teško vidjeti kako bi se uopće mogle nadići. Proplamsaj nade se vidio tek u velikim plenumskim prosvjedima 2014. u BiH, no to, bar zasada, nije ostavilo nekih trajnijih rezultata. Govorimo li o regiji općenito, jedina politika koja bi eventualno mogla nešto promijeniti morala bi biti više ulijevo i od klasične socijaldemokracije, a kamoli od ove danas. Šanse za to nisu osobito velike, ali alternativa tome je nastavak ovoga što imamo danas – tavorenje u nerazvijenosti i siromaštvu bez ikakve perspektive na periferiji Evrope.

    Šta bi trebala raditi moderna ljevica na ovim prostorima? Koji su to ciljevi, koje su to ciljne grupe, koje su to aktivnosti koje trebaju preduzimati da bi postali alternativa nacionalističkom i neonacističkom divljanju?

Odgovor je jednostavan i banalan, ali istovremeno i užasno kompleksan. U naivnim analizama liberalnog komentarijata uvijek ispada da je riječ samo o tome da pružiš „dobra rješenja i ideje“ i, ako to uspiješ, onda će sve doći samo od sebe. To je, naravno, smiješno, a i, onoliko koliko to stoji, to stoji za političke opcije koje se zadržavaju u okvirima dominantne ideologije. Dakle, smiješno je očekivati da je dovoljno imati dobre ideje i govoriti za radnike a protiv kapitala, za siromašne a protiv tajkuna i sl. i da ćeš na temelju takvih lijepih riječi i obećanja uspjeti npr. na izborima. To ne ide tako. Potrebno je organizirati se i djelovati na terenu kako bi se ozbiljan lijevi program mogao pokazivati i u praksi, a ne samo na riječima. Ljudi će povjerovati u nešto konkretno u praksi, dok će se puke riječi izgubiti u masi svih drugih laži i pustih obećanja u politici. Mogu to prikazati na plastičnom primjeru iz Zagreba – teško je kriviti nekoga tko jedva spaja kraj s krajem što glasa za Milana Bandića jer vidi da od njega dobije bar besplatne školske udžbenike iako je inače korumpiran itd. No tome je potrebno suprotstaviti realnu alternativu, a ne tek puste riječi i moraliziranje. Naravno, problem je u tome što se takva realna alternativa ne može uspostaviti preko noći. Ali, recimo, ulazak u političke strukture kao što je Gradska skupština osigurava neke materijalne i prostorne resurse koji se onda mogu uložiti u izgradnju takve organizacije i rad na terenu pa se na temelju toga može ići dalje. Da dam jedan primjer, radnicima u štrajku nije dovoljno reći „mi smo uz vas“ – ključno je da im se može konkretno pomoći, organizacijski, financijski, medijski, pravno, sindikalno itd. To je ono što mi u Radničkoj fronti pokušavamo raditi – npr. recentno smo kroz Gradsku skupštinu i medije, koristeći to što smo ušli u političke strukture, pokušali skrenuti pažnju na bivše radnice i radnike Diokija i Kamenskog kojima još uvijek nisu isplaćene plaće koje su davno odradili. Velika otegnota okolnost je, dakako, golema dominacija nacionalističke ideologije, kao i drugih desnih ideologija. Nju je jako teško razbijati, no i to se može isključivo tako da se „svjetonazorski“ i ekonomski problemi povezuju i tako da se ukazuje na to da nacionalističko divljanje ili napadi na LGBT zajednicu nisu slučajni i da itekako ima veze s onim što se događa u ideologiji. No sve je to nužno dugotrajan proces bez sigurnog pozitivnog ishoda.

    Ima li Radnička Fronta Hrvatske idejno i ciljno bliskih stranaka ili nevladinih organizacija i drugih grupa u Hrvatskoj i izvan nje sa kojima može osmisliti i organizirati pokret koji će osnažiti ukupnu ljevicu u regionu?

U Zagrebu se praktički cijeli vanparlamentarna ljevica udružila na lokalnim izborima i ostvaren je veliki uspjeh – ušlo se s četiri mjesta u Gradsku skupštinu i istovremeno se osvojilo više desetaka mjesta na nižim lokalnim razinama (gradskim četvrtima i mjesnim odborima). I to je recept koji bi mogao biti uspješan i na nacionalnoj razini ako ljevica opet uspije smoći snage izići ujedinjeno i zajedno, unatoč svim preprekama i sitnijim ideološkim i taktičkim razlikama. To je uspjelo prije nekoliko godina u Sloveniji sa Združenom ljevicom (koja je, nažalost, nakon toga imala dosta unutrašnjih problema), a nadam se da će uspjeti i u Hrvatskoj. Treba reći da su lijevi i aktivistički kontakti razmjerno snažni u svim postjugoslavenskim zemljama, od Slovenije do Makedonije, no situacija nije svugdje ista. U BiH npr. velike probleme rade etničke podjele, što je problem kojeg u Hrvatskoj ili Sloveniji nema, a često postoje i ogromne razlike u posve prozaičnim pitanjima – npr. u Hrvatskoj je dovoljno 100 potpisa da bi se osnovala politička stranka, dok je u Srbiji taj broj 10.000, što predstavlja dosta bitnu praktičnu prepreku.

    Je li moguće koalirati oko toga sa sadašnjim SDP-om Hrvatske po ovim pitanjima ili IDS-om, pa čak HSS-om ili HNS-om, znam da sa Mostom i HDZ-om HSP-om i drugim marginalnim strankama to nije moguće ni u primisli. Ili zbog političkog pragmatizma možda jeste?

Iz moje perspektive, kao i perspektive stranke u kojoj sam, takva je suradnja s mainstream strankama nemoguća. Politika kakvu sad imamo na političkoj sceni je problem a ne dio rješenja.

    Pošto ste sveučilišni profesor čija je uža specijalnost jezik, recite nam da li ovdašnji narodi govore istim jezikom koji nosi različite nazive? Neosporno je da se razumijemo kada komuniciramo, ali je upravo taj jezik kojim govorimo i razumijemo ga, politička osnova za dokazivanje nepremostivih nacionalnih razlika koje onda bude podjele u smislu da je u Jugoslaviji dogovoren nepostojeće hrvatskosrpski ili srpskohrvatski jezik, koji sada zahtjeva prevodioce u domaćim i europskom parlamentu na srpski, hrvatski i bosanski?

Situacija s jezikom na našim prostorima je istovjetna onoj koju imamo kod različitih varijanata (u različitim zemljama) engleskog ili njemačkog. Nazivi jezikâ su zapravo ponajprije političko pitanje – nije čudo da sociolingvisti često napominju da su jezici dijalekti s vojskom i mornaricom. Politička je situacija kod nas do 1990. bila takva da se obično govorilo o jednom jeziku (hrvatskom ili srpskom, srpskohrvatskom itd.) iako je još u Jugoslaviji bilo i drugačije prakse (npr. u Zagrebu su sasvim normalno izlazile gramatike „hrvatskog književnog jezika“), što se danas zaboravlja. Nakon 1990. se nacionalizam u politici preslikao i u jeziku pa se inzistira na tome da su to posebni i različiti jezici. U svjetskoj praksi u sličnim slučajevima imamo različite situacije – u slučaju engleskog se govori uvijek samo o jednom engleskom (koji ima različite varijante), dok se npr. u slučaju hindija i urdua u Indiji i Pakistanu obično koriste dva imena, makar nitko ne tvrdi da su to potpuno različiti jezici. U svakom slučaju, koristili mi jedno ili četiri imena, situacija na terenu se, bar kratkoročno, ne može tek tako promijeniti – odnos između hrvatskog i bosanskog nikad neće biti istovjetan odnosu hrvatskog i slovenskog, a kamoli hrvatskog i mađarskog. Inzistiranje na tome da je riječ o različitim jezicima a ne različitim varijantama istog jezika to ne može promijeniti. Naravno, naivno je misliti da se nacionalizam u jeziku može pobijediti ako se ne pobijedi nacionalizam u društvu općenito – ta su dva problema neraskidivo vezana i o tome valja voditi računa. Osobno u svojim recentnijim znanstvenim radovima, kada mi je potreban zajednički naziv, koristim neetnički i razmjerno neutralan termin „književni/standardni štokavski“. Kada je riječ o prevodiocima i praktičnim potrebama, tu se treba držati zdravog razuma i ne inzistirati na „prevođenju“ gdje ono očito nije potrebno.

 

3. FAŠIZACIJA

    Slažete li se sa konstatacijom da je ustaški režim bio dio zločinačnog sustava sila Osovine koji je izvršavao istrebljivanje naroda kao ciljeva Adolfa Hitlera, a da su Blajburg i Križni put masovna partizanska osveta za sistematsko istrebljivanje Židova, Srba, komunista, antifašista i drugih?

Banalna je povijesna činjenica da je ustaški režim bio dio nacifašističke Evrope, pri čemu se radilo o vrlo „nadobudnom učeniku“, čija je okrutnost ponekad zapanjivala čak i same naciste. Poslijeratne partizanske odmazde su pak dio sličnih odmazda koje su postojale i u Italiji, Francuskoj i drugdje u Evropi. Zašto je došlo do tih odmazda nije teško razumjeti – samo u samim završnim borbama 1945, uglavnom na području Hrvatske i Slovenije, poginulo je skoro 20.000 partizana, a ranjeno njih više od 60.000. S tim da treba voditi računa da su ustaše (poznati kao križari ili škripari) gerilski otpor na pojedinim mjestima pružale sve do 1950. Ne treba posebno ni napominjati da bi bilo puno bolje da se zločincima i fašistima (ustašama, četnicima, nedićevcima, belogardejcima…) sudilo umjesto da ih se ubijalo bez suđenja – stoga uopće ne bi trebalo biti upitno da se sva poslijeratna smaknuća objektivno povijesno istraže. Zanimljivo je da HDZ-u u Hrvatskoj to u zadnjih 27 godina nikad nije palo na pamet – dakako, zato što su i sami osnivači HDZ-a poput Tuđmana i Manolića tada bili u jugoslavenskim i partizanskim strukturama, ali i zato što je lakše svime manipulirati kada nema preciznih povijesnih istraživanja i podataka. No što se tiče tih odmazdi treba ipak napomenuti da to što su mnogi domaći kvislinzi smaknuti bez suđenja, koliko god nam masovna smaknuća bila mrska i odbojna kao što svima moraju biti, ne čini od njih ni „nevine žrtve“, ni „hrvatsku vojsku“ (kako ih često nazivaju današnji političari), niti znači da to nisu bili fašisti koji su prije toga provodili genocidnu i zločinačku politiku. Nije se nikakav problem načelno složiti da svatko ima pravo na pošteno suđenje, kao i s time da je smrtna kazna općenito nešto loše, no to ne znači da su npr. Mussolini ili bin Laden „nevine žrtve“ a ne krvavi zločinci samo zato što su ubijeni (u slučaju bin Ladena i potpuno ilegalno) bez da im je sudski dokazana krivica. Pogotovo je skandalozno kad nad fašistima smaknutima u poslijeratnim odmazdama nariču oni koji niječu ili ignoriraju višestruko brojnije žrtve (koje su stvarno bile nedužne!) tih istih smaknutih fašista. Povijesna istina i činjenice – da, dapače. Ali apologetika fašizma – nipošto.

    Koliko je u Hrvatskoj danas ljudi spremno uopće tvrditi da je Titova Jugoslavija imala bilo šta pozitivno za Hrvatsku i hrvatski narod, jer je nepobitno da su Hrvati bili ustavna kategorija u SFRJ?

Društvo je danas ideološki jako podijeljeno i, iako o tome ne postoje prava i precizna istraživanja, rekao bih da je odnos otprilike pola-pola. Iako situacije često zna biti jako paradoksalna – osobno poznam npr. nacionaliste koji će u nekim situacijama reći da je „ipak u socijalizmu bilo puno bolje“ ili „da se u Jugoslaviji znao red i da se poštivalo radnika, a ne kao danas“. Postoje i ekstremisti i nije ih malo, ali situacija nije uvijek crno-bijela, niti je nužno zacementirana za vijeke vjekova. Uostalom, postoje istraživanja koja pokazuju da je još početkom 1990. u Hrvatskoj vrlo malo ljudi podržavalo samostalnost, da bi se to vrlo brzo stubokom promijenilo. Politički stavovi nisu nešto nepromjenjivo – i dobro je da nisu. A rasprave o prošlosti su zapravo uvijek rasprave o sadašnjosti i budućnosti.

    Je li uklanjanje Trga maršala Tita u Zagrebu samo izuzetak ili će u dogledno vrijeme postati pravilo da se sve što u Hrvatskoj ima veze sa antifašističkim tradicijama mora ukloniti pod izlikom „obračuna sa svim totalitarnim režimima“?

Mijenanje imena tog trga je samo najrecentnija faza tog anti-antifašizma i dio šire kultur-fašističke političke agende. Koliko će toga biti u budućnosti i do koje će granice ići ovisit će o otporu i političkim okolnostima. Nema sumnje da političke elite trenutno pokušavaju ići u smjeru zabrane petokrake i slično, no tek treba vidjeti koliko će u tome biti uspješni.

    Da li će se hrvatsko društvo ideološki podjeliti na ovom pitanju, ako se nastavi sa preimenovanjem ulica u simbole fašizma i uklanjanjem simbola antifašizma?

Društvo je već u velikoj mjeri izrazito podijeljeno i te se podjele svakim danom samo produbljuju. To u zemlji stvara vrlo neugodnu atmosferu, o čemu se sve otvorenije govori, a situacija nerijetko nalikuje na virtualni i simbolički građanski rat. Budućnost iz današnje perspektive po tom pitanju ne izgleda baš blistavo.

    Zanimljivo je da je Sarajevo mnogo prije Zagreba zamijenilo ulicu narodnog heroja koji je poginuo u borbama za oslobođenje grada Fuada Midžića, imenom Mustafe Busuladžića prononsiranog antisemite koji je veličao progon Židova iz ovog grada i „njihovog duha u čaršiji“ i bio u direktnoj funkciji nacističkih vlasti u Vatikanu, te učestvovao u organizaciji 13. SS Handžar divizije. Mostar je davno dobio ulice perjanica NDH Jure Francetića (sada se oko toga vodi rasprava u Zagrebu kod nas je to neupitno), Ante Vokića, Mile Budaka, Tešanj ima ulicu ustaškog doglavnika Adem age Mešića, ulice stotina četničkih vojvoda-koljača u RS-u bizarno je nabrajati. U BiH odavno postoji naci jedinstvo po ovom pitanju, gdje se pokrovitelji i izvršioci masovnih zločina i progona smatraju narodnim herojima i u njih se ne dira. Kod vas u Hrvatskoj se govori o donošenju zakona koji će zabranjivati znakovlja totalitarnih režima. Kako zabraniti znakovlja a u isto vrijeme ostaviti imena ulica ljudi koji pod njima naređivali, podstrekavali i izvršavali zločine? Šta mislite na šta će taj zakon ličiti i koji je stav o tome Radničke fronte? (Možda da se vaša sadašnja vlast sa Milanom Bandićem i Zlatkom Hasanbegovićem ugleda na naše „bh naci jedinstvo ulica i trgova“?)

Spominjao sam više puta različite desničarske paradokse u intervjuu, ali simpatije bošnjačke ekstremne desnice prema muslimanskim fašistima iz Drugog svjetskoj rata su možda jedan od najvećih među njima, uzme li se u obzir muslimansko pitanje u tzv. NDH. Što se tiče čitave priče o „antitotalitarizmu“, potpuno je jasno da se iza takvog pokušaja izjednačavanja antifašizma/komunizma/socijalizma i fašizma/nacizma/ustaštva krije ništa drugo do apologetika fašizma. Potpuno je jasno da je neprihvatljivo bilo kakvo simboličko izjednačavanje npr. ustaškog pozdrava za dom spremni, kao hrvatske varijante nacističkog Seig heil, i antifašističkog pozdrava smrt fašizmu – sloboda narodu. Jednako kao što je nemoguće izjednačavati fašizam i komunizam. Fašizam je već u samoj ideji i namjeri genocidan i zločinački s obzirom da se temelji na ekstremnom rasizmu i idejama krvi i tla. Nacifašizam u praksi je samo praktična provedba tih temeljnih ideja. S druge strane, komunizam/socijalizam je u samoj svojoj ideji plemenita ideologija koja teži ljudskoj jednakosti i socijalnoj pravdi. Da, ta je plemenita ideja u povijesti, nažalost, žestoko izvitoperena i iskrivljena u zločinačkom staljinizmu, no ništa više nego što su ideje Isusa Krista bile izvitoperene u praksi inkvizicije, križarskih ratova ili ponašanju Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu. Da, treba govoriti o zločinima i žrtvama staljinizma, no Staljinove zločine se ne može nikako pripisivati komunističkoj/socijalističkoj ideji kao takvoj općenito. Pri čemu je jako zanimljivo da se danas, čim spomenete socijalnu pravdu i jednakost, odmah govori o Staljinu i Golom otoku, dok npr. za 2-3 milijuna umrlih od gladi u britanskom Bengalu 1943, za 2-3 milijuna mrtvih u američkoj agresiji za Vijetnam i sl. nitko ne optužuje kapitalizam kao takav. Čak i liberali vide da je nemoguće ideološki izjednačavati komunizam i nacifašizam – to se npr. u praksi vidi po tome što i danas u Evropi u čitavom nizu zemalja imate komunističke partije koje se baš tako zovu (npr. u Španjolskoj, Francuskoj, Češkoj, Grčkoj itd.), dok je u svim zemljama ilegalno da se registrira stranka koja bi se zvala nacistička ili fašistička, ili koja bi u svom programu otvoreno zagovarala rasne zakone i sl.

    Kako gledate na to da je ustaški i desničarski mainstream u Hrvatskoj za svoje duhovne vođe tako silovito prihvatio jednog hercegovačkog desničarskog apologetu Ninu Raspudića i Hrvata islamske vjeroispovjesti Zlatka Hasanbegovića, dok su svi ostali ideolozi obnovljenog HSP-a od Dobroslava Parage, Ante Paradžika, Ante Đapića i pored svog djelovanja ostali marginalizovani u medijima i javnosti sve ove godine u poređenju sa prostorom i aktivnostima dvojice pomenutih?

To je pitanje toga tko se zna nametnuti u javnosti. Nema dvojbe da su spomenuta dvojica u tome dosta vješti. HSP je imao puno jaču ulogu u počecima 1990-ih, tada kao potpuno otvorena ustaška stranka (zanimljivo je da su tada, uz obnovu tzv. NDH, zagovarali i potpunu privatizaciju – čak i svih bolnica), no Tuđman i HDZ su učinili sve da ih rasture jer su im bili suparnici na desnici pa su zato Ante Paradžik i Blaž Kraljević i ubijeni, a Paraga je na druge načine otjeran u zaborav. Danas su sitne pravaške proustaške strančice redom marginalne, a nosioci desnice i ekstremne desnice djeluju primarno kroz frakcije HDZ-a, određene veteranske udruge, paracrkvene organizacije ili kroz medije.

    Kada ideolozi današnje desnice u Hrvatskoj, ali i u BiH i Srbiji govore zašto se treba obračunati sa Titovim režimom kažu da još uvijek prijeti neposredna opasnost od jugoudbaša, komunjara i „onih drugih“ koji nisu državotvorni narodi“. Da li je to prazna desničarska propaganda, ili stvarno još uvijek negdje postoje vrlo snažna uporišta jugoobnovitelja, komunističkih zavjerenika, agenti UDB-e, srpske organizacije koje podmeću požare, skrnave hrvatski dom i rod?

To je jednako „realna“ prijetnja kakva su i nacistima bili Židovi. Riječ je naprosto o traženju lažnog krivca kako bi sve zapravo ostalo nepromijenjeno i kako bi se zadržale stečene privilegije (npr. tajkunske ili veteranske – što se nekad svodi i na isto, recimo u slučaju tajkunâ-veteranâ kao što je Josip Klemm). Viši desničarski ešaloni (poput spomenutog Klemma ili Željke Markić) se time bore za očuvanje svojih značajnih privilegija u ovoj kapitalističkoj distopiji, njihova niža falangistička, uglavnom veteranska, falanga se bori za svoje manje klijentelističke privilegije (veteranske penzije i druge povlastice) i smisao života kroz internaliziranu nacionalističku ideologiju, a na dnu je sirotinja koja je naprosto nasjela na indoktrinaciju i koja tu predstavlja jednostavno korisne budale. Što se tiče komunistâ (u smislu oportunističkih članova SKH s kraja Jugoslavije), njih je gotovo 100.000 1990-1. prešlo u HDZ te ih treba ondje i tražiti, a opće je poznata tajna da bez (frakcije) Udbe ne bi bilo ni HDZ-a ni HDZ-ova preuzimanja države. Naravno, tu ne treba opet tražiti nikakve velike teorije zavjere – riječ je naprosto o tome da se političke (i obavještajne) elite uvijek nastoje očuvati i reproducirati bez obzira ne promjene sistema. Uostalom, razlog zašto se i dogodio prelazak na kapitalizam je bio u tome što je crvena buržoazija htjela doći do pravog vlasništva, u kojem će moći nesmetano uživati, prodati ga, ostaviti djeci itd., a što dotad nije bilo moguće.

    U Hrvatskoj se stalno potencira priča da po ustavnoj preambuli ta država nema antifašističku ZAVNOH-sku tradiciju. Ako je to tačno, da li će u dogledno vrijeme biti otvoreno pitanje promjene državne granice, faktički vraćanja u „predtitovski period“ pa da u dogledno vrijeme Istra i otoci opet pripadnu Italiji, a recimo da Hercegovina uđe u sastav Hrvatske, Republika Srpska u sastav Srbije, nekakva muslimanska BiH da se pripoji Sandžaku i čini posebnu državu? Dakle je li moguć scenario potpunog poništenja AVNOJ-a?

Područje bivše Jugoslavije se dosad trajnije rascjepljivalo isključivo po bivšim republičkim ili pokrajinskim granicama. Ne čini mi se realno da će u budućnosti biti drugačijih scenarija.

    Živeći godinama u nedefinisanom demokratskom plurazimu, svjedočeći sveopćoj pljačci, totalnom osiromašenju naroda, bijeloj kugi, masovnoj ekonomskoj migraciji, imam osjećaj da vladajući političari nemaju dodir sa realnošću kada je u pitanju mogućnost da pobornici nacizma i fašizma koji su prisutni u institucijama ovdašnjih država, ne krenu vrlo brzo sa vanustavnim preuzimanjem vlasti, aktivnim hapšenjima, progonima neistomišljenika i na kraju sa onim u čemu se najviše vole dokazivati: u masovnom zločinu nad slabima i drugačijima?

Trenutno se inkarnacije neofašizma posvuda zadržavaju uglavnom na simboličkoj razini. U sadašnjem trenutku izgleda nezamislivo da se desi nešto više od toga, no sjetimo li se što se događalo u 1990-ima, to postaje nešto zamislivije. I tada je bilo mnogih koji do zadnjeg časa nisu vjerovali da će doći do rata.

    Da li im se po vašem mišljenju u tom slučaju ima neko organizovano suprostaviti ako preuzmu glavne poluge vlasti i krenuti istim putem kao što su to činili antifašisti stotinjak godina ranije?

Kao što već rekoh, ljevica je danas nemjerljivo slabija nego prije stotinjak godina. I to nikako nije dobro jer nas povijest uči da se liberalni centar ekstremizmu vrlo rijetko znao suprotstaviti kako treba. A sada u Evropi vidimo da su upravo politike „ekstremnog centra“ te koje proizvode ekstremno desne politike.

 

10 LAKIH PITANJA

    Koje su povjesne ličnosti koje su uticala na vaša politička opredjeljenja?

U skladu sa svojim političkim opredjeljenjem, na povijest prije svega gledam iz perspektive širih narodnih masa i dugoročnih sistemskih promjena, a ne iz perspektive pojedinaca-herojâ. Iako pojedinci utječu na povijest, ne vjerujem u personalizaciju povijesti i uvijek me zanimaju širi i veći procesi u pozadini, a ne samo djelovanje istaknutih pojedinaca, kako je to u tradicionalnim historiografskim narativima.

    Koje bi ličnosti danas trebale biti uzor mlađim generacijama kako bi razlučile šta je zlo koje nosi fašizma i nacizam?

Mlađe generacije su proizvod društva u kojem živimo. Da bi se išta suštinski promijenilo, treba mijenjati društvo kao takvo, nije dovoljno tek napraviti novi školski kurikulum. Bojim se da je u društvima kakvima živimo je stvarno teško očekivati da se ne rađaju fašističke tendencije.

    Je li Josip Broz Tito oslobodio Hrvatsku ili je izvršio „jugoslavensku okupaciju Hrvatske“?

Jugoslaviju je oslobodio Narodnooslobodilački pokret, kojemu je na čelu bio Tito. Ideja o „jugoslavenskoj okupaciji“ je smiješna jer partizani nisu došli s Marsa – u njima su bili ljudi s ovih prostora, većina etničkih Hrvata je bila u partizanima. Sasvim sigurno nisu sami sebe mogli okupirati.

    Je li Franjo Tuđman oslobodio Hrvatsku ili izvršio „etničko čišćenje u skladu dogovora sa Slobodanom Miloševićem iz Karađorđeva u proljeće 1991.“?

Nacionalisti kraj i svrhu povijesti vide u uspostavi nacionalne države. Koliko je to besmisleno vidimo po besmislenosti postjugoslavenskih nacionalnih država. Kao što sam već spomenuo, ako su nam BDP i realne plaće niže nego prije 30-40 godina, o čemu onda govorimo? Ako ljudi masovno bježe iz Hrvatske (neke procjene idu i do 300.000 ljudi u zadnjih 5 godina), o čemu onda govorimo? To što se država zove Hrvatska i što je samo formalno neovisna po meni nije ni otprilike dosta da bismo mogli biti zadovoljni. Ideja da je Franjo Tuđman uspostavio nezavisnu Hrvatsku je zapravo smiješna – on sâm je do zadnjeg trena još govorio o konfederaciji, a raspad Jugoslavije itekako ima veze s drugim promjenama koje su se tada događale u Evropi, od raspada SSSR-a i Čehoslovačke nadalje. Dogovori s Miloševićem nisu nikakva tajna, koliko god se to današnjim nacionalistima ne sviđalo, a etnička čišćenja na svim stranama su također činjenica.

    Šta je dobro Ante Pavelić učinio za Hrvatsku i hrvatski narod i ko je više izgradio Hrvatsku Josip ili Ante?

Pavelić je na Hrvatsku bacio vječnu ljagu i učinio je genocidnom njemačko-talijanskom kolonijom. Hrvatska se u jugoslavenskom razdoblju, uza sve mane tadašnjega režima (autoritarnost, manjak političkih sloboda itd.), industrijalizirala i doživjela razvoj kao nikad prije i poslije – to su također notorne činjenice.

    Da li je po vama pozdrav „Za dom spremni“ pozdrav na srpskom jeziku, a prevedeno na hrvatski trebao bi glasiti „Za dom pripravni“?

Onda je možda i tzv. Nezavisna država Hrvatska je trebala biti Neovisna država Hrvatska?

    Šta je Milan Bandić; socijaldemokrata, fašista, preporoditelj grada Zagreba, lukavi hercegovački manipulant koji koristi politički klijentelizam za vlastite interese?

Ne mislim da je relevantno to što je Bandić porijeklom Hercegovac. Da je riječ o lukavu političkom manipulatoru, oportunistu i populistu, koji vrlo vješto održava svoju ogromnu klijentelističku mrežu, to nije sporno. Razlog zašto ga je tako teško maknuti je i u tome što je, osim koruptivne hobotnice, stvarno razvio i široku socijalnu mrežu, i to mjerâ koje često nisu loše – pa Zagreb tako ekstenzivno pomaže npr. osobama s invaliditetom, Romima, dijeli besplatne udžbenike, stanove socijalnim slučajevima itd. Kada s druge strane imate neoliberale poput Anke Mrak Taritaš, koji su iz „fine građanske perspektive“ prihvatljiviji, ali koji npr. misle da Grad troši previše na socijalu, onda nije ni čudo da mnogi, toliko prezreni, stanovnici predgrađâ lošijeg socijalnog stanja biraju „zlo koje poznaju“, besplatne udžbenike, novčanu pomoć pri rođenju djeteta itd. I tu nema smisla niti ikoga kriviti za takvu situaciju, niti isprazno moralizirati. Na nama je da pokušamo organizirati drugačiju politiku – politiku koja će biti socijalno još osjetljivija, ali kojoj to neće biti tek populistički premaz koruptivno-klijentelističke mreže ispod toga.

    Vidite li u Bosni i Hercegovini ijednog političara ili političku stranku sa kojim je Radnička fronta na istim „valnim dužinama“ po principima, ciljevima i načinu djelovanja?

Općenito među mainstream velikim strankama i političarima, i u Hrvatskoj i u BiH, ne vidim nikoga tko bi bio sličan RF-u. Uostalom, da nije tako, ne bih se time ni bavio. Uobičajena politika me ni najmanje ne zanima, koliko god netko moje stavove mogao smatrati utopističnima. No poznajem niz aktivista u BiH koje poštujem i cijenim i nadam se da će i tamo uskoro zaživjeti neka doista progresivna politička opcija.

    Zašto je „Glas koncila“ u socijalističkoj Jugoslaviji dostizao prodaju od 200.000 kopija iako nije bio prodavan u distributivnoj mreži, a danas u hrvatskoj demokraciji ne može dostići ni 8.000 prodatih kopija sa svojim desničarskim uklonom?

Vjerojatno iz istog razloga iz kojeg mnogi koji su onda išli na misu danas više ne idu. Bizarno je koliko su se religije na našim prostorima odmakle od svog nominalnog nauka. Tko bi rekao da je tako kratak put od „okreni drugi obraz“ u svetim knjigama do apologetike fašizma? No ni to nas ne treba čuditi – niti je to prvi, niti zadnji put.

    Da li je politička i ekonomska suradnja država tzv. zapadnog Balkana, uvod u stvaranje nove jugoslavenske konfederalne zajednice?

Znam da neki na međunarodnoj i postjugoslavenskoj ljevici gaje takva nadanja ili zastupaju takve ideje, doduše ne baš u Hrvatskoj, no realnost takvih prijedloga je ekvivalentna slabosti današnje ljevice. Suradnja je nužna i potrebna, ali obnova Jugoslavije u nekom novom obliku mi izgleda poprilično nevjerojatna iz sadašnje perspektive.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?