Autor: George Monbiot

Postoji li gora optužba nekog sistema od epidemije mentalnih oboljenja? Pošast anksioznosti, depresije, stresa, društvene fobije, poremećaja u prehrani, samoozljeđivanja i usamljenosti pogađa ljude diljem svijeta. Katastrofalne statistike o mentalnom zdravlju djece u Engleskoj odražavaju globalnu krizu.

Brojni su sekundarni razlozi ovog problema, no čini mi se da je temeljni uzrok svugdje isti: ljudska su bića, ultradruštveni sisavci, čiji su mozgovi "namješteni" da reagiraju na druge ljude, razdvojena/izolirana jedna od drugih. Ekonomske i tehnološke promjene imaju ključnu ulogu, ali ima je i ideologija. Premda je naše blagostanje neodvojivo povezano sa životima drugih, posvuda nam govore da ćemo uspjeti putem kompetitivnosti u borbi za vlastite interese i ekstremnog individualizma.

U Velikoj Britaniji, ljudi koji su proveli cijele svoje živote u školama, koledžima, barovima, u parlamentu - govore nam da stanemo na vlastite noge. Obrazovni sustav je iz godine u godinu sve brutalnije kompetitivan. Zapošljavanje je borba "na život i smrt" s gomilom drugih očajnih ljudi koji traže posao. Moderni supervizori siromaštvo pripisuju individualnoj krivnji za ekonomske uvjete. Beskrajna natjecanja na televiziji hrane nemoguće aspiracije kao da su stvarno moguće.

Konzumerizam ispunjava društvenu prazninu. Daleko od toga da može liječiti bolest izolacije, konzumerizam pojačava društvene usporedbe do stupnja na kojem, kada smo konzumirali sve drugo, počinjemo konzumirati sami_e sebe. Društvene mreže nas spajaju i razdvajaju, dopuštajući nam da kvantificiramo naše društvene stavove i pozicije i da vidimo kako drugi ljudi imaju više prijatelja i pratitelja od nas.

Kao što je to izvrsno opisala Rhiannon Lucy Cosslett, djevojke i mlade žene rutinski mijenjaju fotografije koje objavljuju kako bi izgledale mekše i tanje. Neki pametni telefoni, koristići svoje "aplikacije za ljepotu" čine to i bez vas; sad možete postati vlastita "mršava inspiracija" (thinspiration). Dobro došli_e u posthobsovsku distopiju: rat svih protiv samih sebe.

Čudi li ikoga, u ovim samotnim unutarnjim svjetovima u kojima je dodir zamijenjen ne-dodirom, da se mlade žene utapaju u mentalnim poteškoćama? Nedavno istraživanje u Engleskoj pokazuje da se jedna od četiri žene između 16 i 24 godine samoozljeđuje, a jedna od osam pati od posttraumatskog stresnog poremećaja. Anksioznost, depresija, fobije ili opsesivno-kompulzivni poremećaji pogađaju 26 posto žena u ovoj dobnoj skupini. Tako izgleda kriza javnog zdravstva.

Ako društveni slom nije tretiran ozbiljno poput slomljene noge, to je zato što ga ne vidimo. Ali neuroznanstvenici_e mogu vidjeti. Niz odličnih članaka pokazuje da društvenu i fizičku bol procesuiraju isti neuralni sklopovi. To možda objašnjava zašto je, u mnogim jezicima, teško opisati utjecaj prekinutih društvenih veza bez riječi koje koristimo da bismo imenovali fizičku bol i povredu. I kod ljudskih i kod drugih sisavaca, društveni kontakt umanjuje bol. Zato grlimo djecu kada se ozlijede: ljubav je moćan analgetik. Opioidi olakšavaju fizičku agoniju i separacijsku bol. Možda ovo objašnjava vezu između društvene izolacije i ovisnosti o drogama.
Eksperimenti sažeti u časopisu 'Physiology & Behaviour' prošlog mjeseca, govore nam da, kada društvenim sisavcima damo da biraju između fizičke boli i izolacije, biraju bol. Kapucini (majmuni) lišeni i hrane i kontakta 22 sata prije će se pridružiti svojim drugovima nego što će jesti. Prema istom istraživanju, djeca koja dožive emocionalno zanemarivanje pate od težih mentalnih posljedica od djece koja su doživjela i emocionalno zanemarivanje i fizičko zlostavljanje: koliko god bilo odvratno, fizičko nasilje uključuje pozornost i kontakt.

Samoozljeđivanje se često koristi kao pokušaj umanjivanja nelagode: to je druga indikacija da fizička bol nije tako loša kao emocionalna. Zatvorski sustav to dobro zna - jedan od najefikasnijih oblika mučenja je izolacija u samici.

Nije teško vidjeti koji su to evolucijski razlozi društvene boli. Preživljavanje među društvenim sisavcima se iznimno povećava kada su snažno povezani s ostatkom grupe. Izolirane i marginalizirane životinje će najvjerojatnije napasti predatori ili će umrijeti od gladi. Kao što nas fizička bol štiti od fizičke povrede, emocionalna bol nas štiti od društvene povrede. Tjera nas da se ponovno povežemo. No za mnoge je ljude to gotovo nemoguće.

Ne iznenađuje što je društvena izoliranost snažno povezana s depresijom, samoubojstvom, tjeskobom, nesanicom, strahom i doživljajem prijetnje. Više iznenađuje otkriće obima i spektra fizičkih bolesti koje uzrokuje ili pogoršava. Demencija, visoki krvni tlak, srčana oboljenja, infarkti, smanjena otpornost na viruse, čak i nesretni slučajevi, uobičajeniji su kod kronično usamljenih ljudi. Utjecaj usamljenosti na fizičko zdravlje uspoređuje se s 15 popušenih cigareta dnevno: povećava rizik rane smrtnosti za 26 posto. Dijelom je to zato što povećava proizvodnju hormona stresa kortizola koji suzbija imunosni sustav.
Istraživanja i ljudi i životinja ukazuju na razlog jedenja zbog samotješenja (comfort eating): izolacija smanjuje kontrolu impulsa te uzrokuje pretilost. Budući da će ljudi s dna socioekonomske ljestvice najvjerojatnije patiti od usamljenosti, možda nam to objašnjava snažnu vezu između niskog ekonomskog statusa i pretilosti?

Svi možemo vidjeti da postoji nešto važnije od većine problema na koje svakodnevno bjesnimo. Pa zašto smo onda uronjeni u ovaj samodestruktivni svijet, u samokonzumirajuće ludilo uništavanja okoline i društvene izmještenosti, ako nam to proizvodi nepodnošljivu bol? Ne bi li to pitanje trebala postaviti svaka javna osoba?

Postoje neke divne dobrotvorne kampanje koje se mogu boriti protiv ove plime, s nekima od njih surađujem i dio su mog projekta o usamljenosti. No na svaku osobu do koje dopru, nekoliko drugih ostane bez pomoći.

To ne zahtijeva politički odgovor. Zahtijeva nešto mnogo veće: prevrednovanje kompletnog pogleda na svijet. Od svih fantazija kojima se zabavljaju ljudska bića, ideja da možemo sve sami je najapsurdnija i vjerojatno najopasnija. Ili ćemo stati zajedno, ili ćemo se raspasti

Izvor: https://www.theguardian.com/commentisfree/2016/oct/12/neoliberalism-creating-loneliness-wrenching-society-apart

Prevela: Sanja Kovačević

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?