U raspravama o kapitalizmu, prokapitalisti će se često postaviti tobože potpuno otvoreno - pa zašto vi ne pokrenete sami firmu? pa zašto nam u praksi ne dokažete da je socijalizam bolje rješenje?
No povijest takve "otvorene" prokapitaliste demantira, na stranu to što otvaranje poduzeća koje unutar sebe neće funkcionirati kapitalistički unutar kapitalizma neće promijeniti sistem kao takav i na stranu to što u svijetu već ima brdo kooperativa [1]. Kako su kapitalističke zemlje i elite dosad reagirale na pojavu uspostave društava koja ne bi bila kapitalistička?
Počnimo s Pariškom komunom 1871, koja je uspostavljena bez žrtava, a koju su vlasti tri mjeseca kasnije ugušile u krvi.
1917, nakon što je Oktobarska revolucija (tj. preuzimanje vlasti primarno u Petrogradu) izvršena bez ikakvih žrtava, uz demokratsko glasanje na sveruskom vrhovnom sovjetu (gdje su preko delegata bili zastupljeni milijuni ruskih radnika, seljaka i vojnika), s tim se nisu pomirile ni dotadašnje političko-ekonomske elite ni druge kapitalističke zemlje te je počeo krvavi građanski rat, koji je Rusiju dodatno osiromašio, uništio i iscrpio te je uvelike time i doprinio kasnijoj okrutnoj staljinističkoj kontrarevoluciji. U agresiji stranih zemalja na Rusiju (od 1918. do 1925) sudjelovale su sljedeće kapitalističke zemlje: SAD, Velika Britanija (+ Australija, Indija, Kanada, Južna Afrika), Francuska, Italija, Japan, Kina, Rumunjska, Grčka, Poljska, Čehoslovačka i Srbija. Nakon završetka rata, SSSR je još dugo bio izoliran i pod sankcijama (to što je SSSR praktički mogao izvoziti samo žito je itekako imalo veze s velikom gladi 1932-3).
U Španjolskoj je anarhističko-komunistička revolucija pokrenuta 1936. nakon što je vlast ilegalno i nasilno pokušao preuzeti ultrakonzervativni general Francisco Franco. Francu su kasnije pomagale nacifašističke Njemačka i Italija, dok su kapitalističke Velika Britanija i Francuska odlučile staviti zabranu uvoza oružja Republikancima. Na kraju je revolucija bila ugušena u krvi, a ne tako što su npr. anarhističke komune u Kataloniji pokazale ekonomski neuspješne.
Iako je nedvojbeno da prosječan čovjek puno bolje živi na realsocijalističkoj Kubi nego, recimo, na susjednom ultrasiromašnom kapitalističkom Haitiju, nema dvojbe da se Kubi može svašta zamjeriti (npr. autoritarna vlast, nedostatak političkih sloboda, slobode govora, kretanja itd.), uza sva njezina značajna postignuća (kao što je vrhunski sustav zdravstva). No problemima na Kubi je u velikoj mjeri doprinijela i razorna američka trgovinska, ekonomska i financijska gotovo potpuna blokada koja traje već skoro 60 godina (od 1960), unatoč osudama UN-a, većine zemalja, humanitarnih organizacija itd. Zbog toga je vrlo teško tek tako uspoređivati ekonomiju na Kubi s onima kapitalističkih zemalja jer Kubi nije ni pružena prilika da pokaže što može u poštenim uvjetima. Dapače, konstantno podrivanje sistema i pokušaji da ga unište sigurno su uvelike pridonijeli autoritarnosti samog režima.
I konačno, imamo i primjer Čilea gdje je Salvador Allende pokušao doći do socijalizma na institucionalni način, poštujući sve zakone i propise liberalnodemokratske kapitalističke države te čak pomalo naivno odbijajući nasilje (tj. naoružavanje svojih pristaša) čak i kao obranu. I kako su na to odgovorile ekonomsko-političke elite Čilea, u nemogućnosti da Allendea pobijede na izborima? Tako što su u krvi srušile njegovu vlast uz pomoć generala Augusta Pinocheta, uspostavivši nakon toga brutalnu diktaturu.
Kad se pogledaju svi ovi primjeri (a bilo ih je još puno), može li se stvarno reći da će kapitalistički sistem tek tako pustiti nekapitalističke suparnike da se s njima nadmeću u "poštenoj utrci" kako bi se vidjelo koji je sistem bolji?
_________
[1] Npr. inicijativa "Cooperatives Europe" obuhvaća 141 milijun članova, 176 tisuća kooperativnih/zadružnih poduzeća i 4.7 milijuna radnika (https://coopseurope.coop/about-us).