Autor: Branislav Maričević
U sjeni desničarskog maltretiranja naroda sporom oko morske granice sa Slovenijom za koju većina ljudi ne zna ni gdje je te povijesnog revizionizma i pokušaja izjednačavanja antifašizma sa fašizmom uklanjanjem Trga maršala Tita, događaju se stvari koje će imati velik utjecaj na buduću ekonomsku i političku sliku društva. Nije slučajno da se svi ovi događaji odvijaju paralelno budući da je desnica svjesna činjenice da u ekonomskom smislu nema što ponuditi osim daljnjeg nastavka uništavanja tvrtki i resursa u javnom vlasništvu koji potom pod egidom lošeg upravljanja završavaju u rukama podobnih kapitalista ili stranih korporacija uz dobre provizije svima onima koji u saboru i nadzornim odborima javnih poduzeća potpomažu da privatni kapital lakše uđe u sfere društva u kojima još nije prisutan.
Kada se u javnom prostoru govori o privatizacijama i koncesijama te o pogodovanju kapitalu uvijek ćemo od političke elite čuti ista opravdanja poput onih da država nema novca te da se moramo dodatno zadužiti kako bismo financirali javne usluge. Na taj način se rasprava održava unutar striktno zadanih ideoloških okvira kako bi se ograničio spektar prihvatljivih mišljenja i stavova. Sve što izlazi van tih okvira je radikalno i nemoguće dok su jedina moguća rješenja upravo ona koja su predložena i izglasana, a dodatno ih mogu potvrditi i ekonomski stručnjaci poput Saše Cvetojevića i Damira Novotnyja koji će u svakoj prilici propagirati neograničenu slobodu poduzetništva i radikalnu privatizaciju iako u isto vrijeme žive od poslova s državom ili iza sebe imaju nekoliko propalih tvrtki u predstečajnim nagodbama.
Jedna od odluka koja će omogućiti daljnji nastavak iste propale ekonomske politike je hitna saborska ratifikacija kontroverznog trgovinskog sporazuma CETA-e. Riječ je o sporazumu čije odredbe između ostalog štite interese korporacija u odnosu na javni interes i koji praktički onemogućava renacionalizaciju jednom privatiziranih tvrtki i resursa. Kad povežete to sa Zakonom o koncesijama koji su izglasali HDZ-ovci uz fingirano protivljenje Glasnovića, Esih i Hasanbegovića koji su omogućili kvorum jasno je da su desničari još jednom kao i za vrijeme ustaškog režima prodali Dalmaciju i otoke. Kako izgleda primjena Zakona o koncesijama mogli smo vidjeti na primjeru plaže Zlatni rat na Bolu na Braču gdje je plažu koja bi trebala biti javno dobro za eksploataciju dobila tvrtka bez ikakvih prihoda i zaposlenih čiji je vlasnik blizak HDZ-u. Jedina pozitivna stvar u cijeloj priči je da je dodjela koncesije ipak na kraju sprječena pravovremenom reakcijom lokalnog stanovništva.
Bliska budućnost u Hrvatskoj nije blistava, no još je manje blistava ona dalja o kojoj nitko ni ne razmišlja. Mirovinski sustav kako u Hrvatskoj tako i u ostalim razvijenim zapadnim kapitalističkim zemljama nalazi se pred velikim problemima. Najizraženiji problem se odnosi na konstantno smanjivanje omjera broja radnika u odnosu na broj umirovljenika. Primjerice u Njemačkoj je 1970., omjer broja radnika i umirovljenika iznosio 4.1, 2010. je iznosio 3.0, a predviđa se da će 2050. taj omjer iznositi 1.6. U nekim zemljama poput Japana, problem je još izraženiji gdje je 1970. omjer iznosio 8.5 da bi 2010. pao na 2.6. U Hrvatskoj je situacija posebno alarmantna budući da već sada taj omjer iznosi svega 1.16 zaposlenih na jednog umirovljenika. Problem je kod nas izraženiji zbog masovnog iseljavanja uzrokovanim lošom ekonomskom situacijom. Prema podacima Saveznog zavoda za statistiku u Wiesbadenu, u Njemačku je od 2013. do danas odselilo 180 000 hrvatskih državljana, a za zemlje poput Austrije i Irske prave podatke niti nemamo.
U trenutnom sustavu najveći postotak imovine mirovinskih fondova su državne obveznice. U prijevodu to znači da novcem koji radnici uplaćuju u fond menadžeri i brokeri fondova kupuju hrvatski javni dug kako bi dugoročno ostvarili nekakav prinos od kamate na javni dug. Kad se to ogoli do kraja ispada da je javni dug, dug koji dugujemo sami sebi u budućnosti budući da s jedne strane imamo mirovinske fondove kojima je u interesu da ulažu u državne obveznice zato jer je to najmanje rizičan oblik ulaganja, a s druge strane državu koja se prema neoliberalnim ekonomskim standardima ne bi trebala zaduživati već bi trebala rezati troškove i smanjivati deficit proračuna.
U Hrvatskoj mirovinski fondovi osim što ulažu u državne obveznice potpomažu i tajkune pa se tako novac koji se uplaćuje u drugi mirovinski stup koristio i za dokapitalizaciju pojedinih tvrtki iz koncerna Agrokor kao i pokušaje spašavanja propalih tvrtki koje su završavale u predstečajnim nagodbama. Samo danas sam šetajući ulicom vidio nekoliko penzionera koji kopaju po kantama za smeće dok u isto vrijeme HDZ-ova vlada dodatno povećava broj branitelja i povlaštenih mirovina pa će se tako brojka od 500 i nešto tisuća branitelja dodatno povećati, a to će sve skupa koštati oko pola milijarde kuna.
Rat je završio prije 20 i nešto godina, a HDZ i dalje širi svoju klijentelističku mrežu na uštrb radničke klase koja je pošteno zaradila svoju mirovinu i to je naravno sve po zakonu. Kad zakone i odluke donose kriminalci i lopovi očekujte državu punu kriminala i lopovluka.