Autor: Hrvoje Štefan
Nakon posjeta 1959. godine Jugoslaviji, u zenitu 'zlatnih godina' njezinog ekonomskog uspona (stope rasta BDP-a i rasta industrijske proizvodnje bile su tada iza Japana najviše u svijetu), Che Guevara je, nakon upoznavanja sa specifičnim modelom jugoslavenskog tržišnog i samoupravnog socijalizma i obilaska velikih socijalističkih poduzeća (između ostalih i riječkog brodogradilišta 3.maj), jugoslavensku ekonomiju opisao kao 'menadžerski kapitalizam sa socijalističkom raspodjelom profita' i proročanski izrazio zabrinutost oko konkurencije između radnika i radnih kolektiva gdje je umjesto solidarnosti i osjećaja zajedništva, već tada uočio razdvojenost i indiferentnost između radnika različitih poduzeća. Che Guevara je istaknuo da specifični društveno-ekonomski model kojeg se implementira u Jugoslaviji 'uvodi faktore koji iskrivljuju ono što bi socijalistički duh trebao biti'.
Na nekonzistetnost jugoslavenskog modela u odnosu na socijalistički cilj punog razvoja sposobnosti radnika ukazuje i usporedba Titovog inzistiranja, početkom 1950-tih, da radnici trebaju "savladati komplicirane tehnike upravljanja tvornicama i drugim poduzećima, kroz proces njihovog upravljanja" (što je u skladu sa socijalističkim ciljem ukidanja podjele na rad ruku i rad intelekta) i da "jedino kroz praksu će radnici biti u stanju naučiti samoupravljati", sa nalazom poznatog slovenskog sociologa Jože Goričara, 25 godina kasnije, u kojem opisuje golemi jaz između kompetencija radnika i menadžera, ističući da radnici imaju "vrlo ograničenu priliku razviti, u ispunjavanju svojih zadataka, bilo kakvu značajniju mjeru sposobnosti mišljenja, imaginacije i inventivnosti".