Što je antifašizam danas?

Na ovogodišnjem Subversive forumu došlo je do incidenta na konferenciji “Antifašizam nakon svega: između revizionizma i ulične desnice“. Na Forumu je razmatran širok raspon tema, uključujući one koje su u Hrvatskoj u posljednjih 25 godina bile gotovo tabu (marksizam, nova Internacionala) i nitko ih nije ometao, nije bilo provokatora, sporan je bio samo razgovor o antifašizmu. Može li se zaključiti da fašizam danas opasno jača i zašto?

Na konferenciji su razmatrana mnoga pitanja, između ostalog koliko Hrvati drže do antifašizma? Dvorana je na ovoj konferenciji bila poluprazna, na Dan oslobođenja Zagreba na Trnjanskim kresovima okupilo se samo 3000 ljudi (a ne 30 ili 300 tisuća). Na proslavi 70. godišnjice bitaka na Neretvi i Sutjesci nije bilo službene hrvatske delegacije, došli su samo pojedinci. Antifašizam je naveden u Ustavu Republike Hrvatske, Dan antifašističke borbe je državni praznik, no koliko je u Hrvatskoj antifašizam doista snažan i važan?

Istaknute su još neke činjenice. Na proslavi Dana pobjede u Moskvi ove godine nije bilo predstavnika EU i SAD-a. Čak i u vrijeme hladnog rata, kada je svijet bio oštro ideološki podijeljen, antifašizam je bio neupitan okvir koji je jamčio da će se dijalog kad-tad moći nastaviti. Da li je ove godine taj okvir trebao biti potvrđen, da li je svijet trebao pokazati da se oko tog okvira još uvijek svi slažu? To se, nažalost, nije dogodilo. Hrvatska bi mogla i trebala imati aktivniju ulogu u ovakvim pitanjima.

Pridružujemo se promišljanjima antifašizma danas i postavljamo pitanje može li se fašizam jednom zauvijek pobijediti ili se on uvijek iznova javlja, posebno u kriznim vremenima, kao izraz kapitalističke težnje za slabljenjem i razbijanjem radničkog pokreta? Da li je otpor fašizmu moguć bez sagledavanja njegove ukorijenjenosti u kapitalističkom sustavu?

Dakle, što je antifašizam danas? Je li on samo reminiscencija na vremena kada se moralo odgovoriti na fašističke režime? Svodi li se pitanje o antifašizmu danas samo na pitanje povijesti i mogućih devijacija u tumačenju povijesti? Ako da, onda smo zanijekali njegovu očitu sve veću prisutnost. Ako ne, na što se još pitanje o antifašizmu svodi? Na izljeve nacionalne mržnje, agresivnu ksenofobiju, rasizam, isključivost po kulturalnim pitanjima? Svakako i na to, ali to su samo epifenomeni fašizma (makar veoma pogubni i dijabolični). Ostajući samo na tome, ne sagledavamo fašizam u cjelini i upadamo u tipičnu liberalnu klopku da je fašizam tek neka devijacija koja izvana (takoreći iz netrpeljivosti i zaostalosti društvenih grupa) dolazi na sistem, a ne da on proizlazi iz logike samoga sistema. Dakako, fašizam moramo promatrati u kontekstu logike kapitalizma, pa će tako svaki dosljedni antifašizam biti i antikapitalizam.

Vladimir Lenin fascism is capitalism in decay

Suština fašizma je razbijanje radničkog pokreta. On nastaje u vremenima kada se vladajuća kapitalistička klasa više ne može nositi sa svom silom antagonizama unutar okvira liberalne demokracije. Drugim riječima, uslijed krize, ekonomske nejednakosti i jačanja radničkog pokreta liberalna demokracija pokazuje se preslabom da nadvlada ta unutrašnja proturječja i održi vlast kapitalističke klase. Ona lijek počinje tražiti u fašizmu – najreakcionarnijem obliku vlasti buržoazije koji se oslanja na ideju jake države i jedinstva među klasama. Radnički pokret pokušava se uništiti, a radnički bunt bar zatomiti. Kako bi to uspjelo, na to se nakalemljuje nacionalizam i autoritarizam. Nacionalizam tako razbija radničko jedinstvo (dijeli radnike prema nacionalnosti), a jača nacionalno jedinstvo (harmonizacija klasnih odnosa – nisu bitni pripadnici klasâ, već to da pripadaju istoj naciji organiziranoj u snažnu Državu – sve to simbolizira izvorni fašistički simbol, fascio). Pristalice fašizma nastoji se mobilizirati iz svih klasa – bitno je da su pripadnici određene nacije (koja se uzdiže i legitimira kao uzdignuta nacionalnim mitovima, uglavnom romantiziranim povijesnim narativima). Radnik tako vidi neprijatelja u radniku druge nacionalnosti (vjeroispovijesti ili rase), a ne u kapitalistu. To je tipična zamjena „klasnoga“ „nacionalnim“, i od diskursa o nacionalnom jedinstvu do fašizma nema puno.

Dakle, kada kapitalizam truli, onda smrdi na fašizam. Danas kapitalizam opet truli kao i tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Svaka neuspjela revolucija i neuspjelo jačanje radničkog pokreta može odvesti u fašizam. Preduvjeti za to su i više nego vidljivi – krajnje desne političke opcije probleme u trenutnom sistemu mahom vide u imigrantima. Tu su i drugi lažni neprijatelji – oni povijesni, odnosno iz povijesnih mitova, druge seksualnosti, komunisti, itd. Nije nimalo čudno što fašisti uvijek najviše mrze komuniste. Na našim perifernim balkanskim prostorima, fašisti neprijatelje uglavnom traže u povijesnim narativima (to su onda imaginarne mitske figure poput „Jugoslavenâ“). U zapadnoj Europi, u zemljama centra, jako je antiimigrantsko raspoloženje. Tu se vidi kako fašisti direktno udaraju na radničku klasu – poručuju „domicilnim“ radnicima da su za njihovo stanje (potplaćenost, nezaposlenost i sl.) krivi imigranti (u velikoj mjeri Arapi, i drugi islamske vjeroispovijesti – islamofobija sve više zamjenjuje antisemitizam, pri čemu su i jedno i drugo tek kontingentna obilježja fašizma) jer im uzimaju posao i ruše cijenu njihove radne snage, a ne kapitalisti, odnosno kapitalistički društveni odnos čija je inherentna karakteristika periodičko proizvođenje krizâ, rast nezaposlenosti, „uletavanje“ rezervne armije radničke snage, oslanjanje na niskoplaćeni rad, itd.

Djelovanje fašistâ može biti institucionalno (npr. kroz parlament), poluinstitucionalno (kroz kontinuirano raspirivanje nacionalizma i rasizma, preko brojnih medijskih kanala, pa čak i „kulturne“ proizvode) ili neinstitucionalno (ulične bande). Stoga se on mora prepoznavati u svim tim vidovima te uviđati lažnost i krajnja reakcionarnost njegova jačanja. Fašizam nikako nije samo devijacija unutar sistema, izraz krajnje mržnje i zločin, već strukturna pojava kojom se postojeći sustav brani, kojom se status quo brani ako treba i ubojstvom. A to se najlakše čini ako se mobilizira nacionalizam i rasizam. Uopće nije važno smatraju li fašisti (naročito ulične bande) da to što rade čine da održe postojeći sustav. Tako i djeluje ideologija – da se nešto čini, a da se ne zna da se to čini.

Antifašizam danas jest isto što i antifašizam nekad. On je odgovor na agresivnu reakciju kapitalizma na njegove unutrašnje proturječnosti, odgovor na razaranje radničkog jedinstva, odgovor na pokušaje restitucije prevaziđenih oblika života i rada. On nije puka „civilizacijska tekovina“ jer se uvođenjem te sintagme postavlja novi elitizam – „civiliziranost“ kao samorazumljiva vrednota, iako je potonja donijela i svirepe pokolje čitavih naroda (npr. Indijanaca u Americi). Antifašizam mora demistificirati takve liberalne mitove o sebi. Ostajući samo unutar narativa o „toleranciji“, „ljubavi“ i „miru“, antifašizam nije različit od hipi pokreta. Konačno, taj je narativ i štetan jer se njime ne dolazi do suštine fašizma, a ona je sâm kapitalizam. Fašističke bande nisu puki „necivilizirani huligani“, nego prije poslušni sluge sistema.

Stoga, drugovi, tko ne želi o kapitalizmu, neka šuti o fašizmu!

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?