Autor: Demian Vokši

Imao sam ravno 14 godina kada su Amerikanci započeli s onime što se u vojnoj terminologiji nazivalo „Shock and awe“, a zapravo je zdravoseljački bilo samo divljačko bombardiranje Bagdada, kao uvod u invaziju. CNN je Shock and awe prenosio uživo, revolucionarno za medijsku praksu i porazno za čovječanstvo, a ja sam trčao doma iz škole za vrijeme velikog odmora (prednosti stanovanja 2 minute od škole) da stignem na jutarnje vijesti, a onda i nakon škole da stignem na Dnevnik ili kasnije vijesti. Nemojmo se zavaravati, nisam imao nikakvog pojma što se zapravo događa, samo sam osjećao da je bitno.

14 godina, točno pola moga života kasnije, iračka tragedija još uvijek traje. Ako ćemo biti potpuno iskreni, započela je još oko 1980. godine, prije američke invazije, prije višegodišnje kampanje raketiranja Iraka, prije pola milijuna mrtve djece koje su ubile UN-ove sankcije u devedesetima čije je smrti Madeleine Albright opisala kao prihvatljivu žrtvu. Pola milijuna mrtve djece su bila prihvatljiva žrtva zato jer za cijenjenu gospođu Albright smeđi život vrijedi manje od bijelog, isto kao što se 4500 poginulih američkih vojnika između 2003. i 2011. uvijek spominje kao primarna žrtva toga rata, ispred gotovo jednog milijuna mrtvih iračkih civila kojih se mediji ponekada niti ne sjete. Isto kao što se pamte New York 2001., London 2005. i Pariz 2015., dok je za Al Kahtani 2007., sa svojih najmanje 520 mrtvih (točan broj se ne zna, ali pretpostavlja se da je još veći) u terorističkom napadu na Jezide jedva itko i čuo iako je riječ o drugom najvećem terorističkom napadu u povijesti.

Sjeća li se itko uopće eksplozije autobombe koja je ostavila veliku mrlju u Bagdadu, u Mutanabijevoj ulici sa svojim bezbrojnim knjižarama 2007., nazvane po jednom od najvećih arapskih pjesnika, podsjetnika na njegovo vrijeme, vrijeme Dar ul-Hikme (Kuće Mudrosti), na vrijeme kada je Bagdad bio najveći grad na svijetu, centar znanosti i kulture prije nego što je Hulagu zacrnio Tigris tintom tisuća i tisuća knjiga koje je bacio u rijeku dok su Mongoli uništavali grad. Čita se i dalje u Bagdadu, ali Mutanabijeva ulica od tada ima na sebi veliki ožiljak. Philip K. Hitti je za Arape rekao da nije vidio da itko pokazuje više admiracije prema književnosti od njih, a Mahmud Darviš je u jednoj svojoj pjesmi napisao „poetry is born in Iraq, so be an Iraqi, my friend, if you want to be a poet“, ali Hittija i Darviša rijetko koja osoba, zatočena u svojem malom ogorčenom svijetu u kojem po opskurnim forumima slavi potapanja izbjegličkih brodova po Mediteranu, percipira.

Mutanabijeva ulica živjet će i dalje, ali samo među Arapima. 
Rijetko tko u Americi i Europi će biti svjestan bogatstva koje se uništava na dnevnoj bazi u zemlji koju smo osudili na višedesetljetni pogreb, a onda nastavili ignorirati bezbrojne eksplozije koje ju razdiru. Morao sam kopati da bih došao do ovog članka, niti pola dana nakon što se eksplozija dogodila. Naslovne stranice zauzeli su članci poput „Millennials 'increasingly likely to stop shaving legs and armpits'“ i „Sjećate se BB Steffani? Cura koja se poseksala u BB kući iznenadila novom profilnom fotkom na fejsu“. I onda pojedinci imaju obraza čuditi se izbjeglicama i zašto su ovdje. Zašto su ovdje? Ovdje su zato jer su ljudi prije 14 godina govorili da ih nije briga što se događa u pustinjskoj pripizdini i onda nastavili s istim objašnjenjem do dana današnjeg.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?