Piše: Dimitrije Birač

U tijeku su pregovori između EU-a i SAD-a oko Transatlantskog trgovinskog sporazuma (TTIP). Kako u cijelom svijetu, tako i kod nas mnogi građani protive se ovom sporazumu jer smatraju da je vrlo štetan za društvo u svim njegovim sferama, od prehrane pa do zagađenja okoliša. I Radnička fronta je duboko uključena u ove proteste te se zalaže za zaustavljanje započetih pregovora kako bi osvijestila javnost o štetnim učincima TTIP-a.

Ipak, ovi štetni učinci TTIP-a ne smiju se gledati sami za sebe, niti se ovaj sporazum smije analizirati odvojeno od kapitalističkog sistema kojeg je proizvod. Koja je suština najvećeg trgovinskog sporazuma u povijesti kapitalizma? Koja mu je svrha? Ima li alternative? To su pitanja na koja ćemo pokušati dati odgovore.

Suština TTIP-a

Svaki trgovinski ugovor koji postižu dvije ili više zemalja u kapitalističkom sistemu znači trgovinski ugovor ne između tih zemalja, nego između kapitala koji imaju tamo svoja sjedišta i podružnice. Odmah treba naglasiti da se trgovina odvija između kapitalističkih država uvelike kao trgovina između kapitala. Ta bitna činjenica govori nam ne samo koje su pretpostavke potencijalno ugovorene trgovine ovog tipa, nego i koje su željene, očekivane, ali i objektivno nužne posljedice.

Pretpostavke su trgovine između kapitala daljnje širenje tržišta, snažniji razvoj kapitala uključenih u trgovinu, povećanje proizvodnje, širenje sfera utjecaja i dakako povećanje profita. O posljedicama ćemo nešto reći pri kraju teksta.

Ovaj sporazum specifičan je po tome što se diktatura kapitala iznosi na vidjelo i, možemo reći, legalizira. Najvidljiviji je aspekt ove diktature pretvaranje trgovinske razmjene dviju najvećih (po vrijednosti) kapitalističkih tržišta u jedno, još povezanije tržište. Neki će reći da je već i ova razina povezanosti američke i europske privrede dovoljna da se može opisati kao slobodna trgovina. I oni su u pravu. Međutim, ‘oslobađanje’ trgovine od daljnjih prepreka ne treba gledati samo kvantitativno, dakle kolika je carina na uvoz ili izvoz robe, koje su sve čisto administrativne prepreke trgovini itd. Diktaturu kapitala kroz ‘oslobađanje’ trgovine treba gledati kvalitativno, dakle na odnos kapitala i države. Zašto? Svaka kapitalistička država u krajnjoj je liniji oruđe nacionalne buržoazije i tamošnjeg kapitala. Naravno, što je kapital razvijeniji to je država jača, to su labavije granice između ovog ili onog kapitala kojem određena država služi kao oruđe. Stoga, iako se trgovina zapravo uvelike odvija između kapitala, države im služe da bi obranile njihove interese, a napale interese konkurentskih kapitala. I ovdje TTIP zapravo dolazi najviše do izražaja jer on ima za cilj totalno podrediti, podvrgnuti državu suparničkom kapitalu. Taj se proces i danas odvija, ali preko neokolonizacije i ratova, dok bi se tu dotični proces odvijao i miru i između najrazvijenijih kapitalističkih zemalja. A to onda znači veću dinamiku konkurentskog procesa (ali između monopolističkog kapitala!) koja se očituje u slamanju otpora američke države za europski kapital i slamanju otpora europskih država za američki kapital.

Ali ta je suština već dana u samoj egzistenciji kapitala kao prevladavajućeg društvenog odnosa današnjice. Kapital je internacionalan, dok je država nacionalna. Kapital je globalnog, a država lokalnog karaktera, on je pokretan, a ona nepokretna. Ove suprotnosti koje su uzete kao odnosi ukazuju da kapital ima tendenciju učiniti tržište svjetskim, da ga teži proširiti zapravo beskonačno. I da će svaku prepreku htjeti onemogućiti. Nema veze hoće li on uspjeti ili neće, ali takva je njegova priroda – on će uvijek to pokušavati. Kad se tome pridoda da postoje mnogi krupni kapitali i da svako od njih ima takvu tendenciju onda se nužno prave sfere utjecaja koje se dogovaraju raznim sporazumima. Međutim, iako takvi sporazumi ne doprinose dugoročnom stabiliziranju konkurentske borbe na život i smrt, oni ipak stabiliziraju sfere utjecaja kapitala involviranih u taj proces pregovaranja. Ali samo kako bi se isti što bolje pripremili za napad na druge sfere utjecaja.

Da bi uopće mogao doći do ovakve razine moći gdje on zakonski podvrgava državu, kapital mora proći određene faze razvoja. U svom merkantilističkom, trgovačkom razdoblju tek nastajućem kapitalu država je bila od životne važnosti. Ona je za njega osvajala nova tržišta i podvrgavala zemlje žrtve bogate sirovinama, plemenitim metalima, mirodijama i robovima. Monopolistička pozicija koju je kapital koristio donijela mu je veliku moć i bogatstvo, bez kojih se on kasnije ne razvio.

Gotovo paralelno s njegovim razvojem, kapitalu je država počela smetati, sputavati ga. Ali ne u smislu da mu je počela smetati njena pomoć u osvajanju novih tržišta i discipliniranju radne snage. Ona ga je počela sputavati u ostvarenju dominacije na unutrašnjem tržištu i u onim sferama društvenog života gdje je vidio priliku za profit. Što manje države to bolje za kapital.

Ograničenje države bilo je potrebno kapitalu kako bi zapravo još dublje ušao u odnos s njom. Ulaskom u svoju monopolističku fazu kapital je ostvario manje-više sve zbog čega je i zahtijevao ‘mršavu’ državu. Možemo reći da kapital u ovoj fazi ulazi u gotovo simbiotički odnos s državom. Ovaj odnos bio je vidljiv kako na unutarnjem tako i na vanjskom političko-ekonomskom planu. Razvoja željeznice i uopće transporta ne bi bilo bez velike uloge države, ali ni kapitala. Podjela svijeta na razne sfere utjecaja koja je prethodila prvom svjetskom ratu jasan je primjer takve smbioze. Naime, države su bile te koje su dijelile svijet i vodile rat.

Velikom kapitalističkom krizom krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća kapital ulazi u novu fazu koja uvelike podsjeća na merkantilističku fazu i pripadajuću ulogu države, ali dakako na višem stupnju, prikladnom za stadij imperijalizma. Državni kapitalizam uvelike je imao zadatak ‘osposobiti’ kapital za njegov daljnji razvoj. Jedino se u toj činjenici može naći neka ovisnost kapitala o državi, umjesto da je obrnuto.

Konačno, u neoliberalnom kapitalizmu, koji je imperijalizam razvio do još razornijih i sveobuhvatniji razmjera, kapital podvrgava državu totalno. Države u neoliberalizmu postaju toliko ovisne o kapitalu da se međusobno natječu koja će privući više krupnog kapitala i osigurati mu povoljne uvjete što onda ide za rastakanjem radničkog pokreta. Najviše trgovine odvija se između transnacionalnih kompanija, dakle krupnog kapitala u punom smislu. Ovaj ima tu moć da podvrgne državu sebi upravo jer ga se ne može ograničiti na granični prostor pojedine države. Ona ne može kontrolirati njegovo poslovanje jer je ono raštrkano po cijelom svijetu, a vrlo usko povezano i odlično koordinirano.

Nakon ovog kratkog prikaza treba napomenuti da se taj razvoj kapitala i njegove faze ne može gledati pravolinijski i uvijek ispravno kronološki. U jednom dijelu svijeta egzistira u svojoj dinamici jedna faza i jedan odnos države i kapitala, u drugom dijelu svijeta pak druga faza i drugi odnos. I sve se one međusobno preklapaju i povezuju zato što je svjetska trgovinska razmjena danas daleko najrazvijenija.

Prema tome, samo imajući na umu historijski razvoj i kretanje kapitala može se shvatiti suština i značaj TTIP-a – totalno podvrgavanje države i društva kapitalu i sve što to donosi, ali i neminovnost tog procesa u kapitalizmu. Nikako ne smijemo misliti da je ovaj sporazum nešto iznenadno ili izvanredno. U prirodi je kapitala razvijanje i osvajanje svjetskog tržišta i ukidanje svih prepreka na tom putu. Ovaj je sporazum samo izraz trenutnog historijskog trenutka u kojem se kapital sa svojom imanentnom tendencijom nalazi.

‘Koristi’ od TTIP-a

Zagovornici TTIP-a, a i oni neutralni, nerijetko pojašnjavaju kako je taj sporazum dobra stvar jer će učiniti proizvode jeftinijima, proizvesti nova radna mjesta i tako smanjiti nezaposlenost i povećati prosječnom građaninu dohodak za otprilike 500 eura. Već je ukazano na ranije primjere nekih kapitalističkih sporazumnih zona poput NAFTA-e koje su povećale nezaposlenost u manje razvijenim područjima. Ovo je i logično zato što trgovina potiče konkurenciju, ali je i sama izraz konkurencije. Ova je pak neodvojiva od tržišnog mehanizma koji u konačnici ide za tim snižava cijenu radne snage u svrhu većeg profita. Jer, rezultat konkurencije jest sniženje cijene pojedine robe, odnosno ona svodi cijenu svake robe na onaj minimum troškova koji je potreban za njenu proizvodnju. Ali i radna snaga je roba! Dakle, osnovni ishod konkurencije mnogi površno traže u sniženju cijena potrošačkih dobara. Osnovni je ishod rušenje cijena radne snage, što ima za posljedicu i urušavanje životnog standarda većine društva.

Rušenjem plaća postižu se dvije stvari: povećavaju se profiti i povećava se zaduživanje radnog stanovništva što opet povećava profite. Neko može prigovoriti da je malo čudno što kapitalisti smanjuju plaće svojim radnicima kad su ovi njihovi posredni kupci jer na taj način režu granu na kojoj sjede.

Treba naglasiti da je čitav kapitalizam stalno u poziciji da reže granu na kojoj se nalazi. Upravo je jedna od njegovih osobina ta kratkovidnost koja je posljedica nepostojanja plana u cjelini i dominacije tržišnog mehanizma.

Smanjenje cijene radne snage i veća konkurencija među kapitalima (konkurencija koja ima tendenciju pretvaranja u monopol, a ovaj opet u konkurenciju, ali na višoj razini) ide ruku pod ruku s povećanjem konkurencije među radnicima. U toj konkurenciji sloboda kretanja radne snage jest naprosto odraz slobode kretanja kapitala, odnosno diktat kapitala određuje život radnika. A jedna od zakonitosti tog procesa jest nezaposlenost. Budući da je velika konkurencija među radnicima koja ruši cijene njihove radne snage, sve veći dio stanovništva postaje potencijalni radnik, ali i nezaposleni radnik.

Konstantna nezaposlenost, jeftini proizvodi putem rušenja cijene radne snage, uz visoke stope profita govore o strukturnom problemu kapitalizma. Ovdje nije u pitanju samo slobodna trgovina, nego slobodna trgovina kapitala.

Što uopće znači ta sloboda trgovanja? Znamo iz povijesti kako su i cehovski obrti pomoću cehovskih organizacija rušili razne prepreke i uspostavljali nove kako bi sebi omogućili slobodu kretanja i tako poboljšali vlastiti društveni položaj. Sam je razvoj ceha razvoj novih prepreka, ali prepreka za one koji se nalaze izvan cehovskih organizacija. A kapital kao tada novi društveni odnos počeo je zahtijevati rušenje tih prepreka, ali ne kako bi ukinuo prepreke uopće. Kapital ruši one prepreke kako bi sebi oslobodio kretanje, ali on time postavlja društvu nove prepreke i ograničenja. Isto kao što su cehovi sebi omogućavali kretanje tako što su ga drugima izvana branili, tako sad i kapital stvara zonu ‘najslobodnije’ trgovine svodeći čitavo društveno kretanje na privatni interes.

Bitno je napomenuti da svojim daljnjim oslobađanjem kapital zapravo porobljava društvo i ograničava njegove proizvodne snage za čije je daljnje razvijanje nužno rješavanje osnovne proturječnosti između društvene proizvodnje i privatnog prisvajanja. Trgovina jest svjetska, globalizirana, ali su profiti kapitala privatni.

Pozicija američko-europskog kapitala

Daljnje spajanje američko-europskog krupnog kapitala u osnovi se ne stvara zbog raspodjele određenih interesnih zona na tom najvećem tržištu i dobitaka koji iz toga proizlaze. Naravno, ovdje postoje antagonizmi i konkurentska nastrojenost krupnog kapitala te se uvijek ide na profitabilnost i daljnji razvoj moći. Međutim, osnovna je svrha ovog sporazuma ojačati, konsolidirati to tržište i dotični kapital te ga pripremiti u borbi s kapitalom novih privredno brzorastućih država, odnosno kineskim kapitalom kao najvećim među njima. Ovaj se pokazuje kao velika prijetnja prvenstveno američkom kapitalu, pa onda i europskom jer kao i oni prije njega, ovaj slijedi gotovo istu tendenciju razvoja.

Nakon što je učvrstio pozicije kod kuće, na unutrašnjem tržištu, te počeo izvoziti kapital, a ne samo robe, ubrzo su te investicije usmjerene prema sirovinama bogatim državama Afrike, Južne Amerike te Australije. Jačanje na privrednoj sceni prati i jačanje na vojno-političkoj sceni pa je tako kineski kapital krenuo u osnivanje svojevrsnih pandana Svjetske banke i MMF-a, kao i u izgradnju bolje i veće verzije Panamskog kanala u Nikaragvi zbog niza strateških, političkih, ekonomskih i vojnih razloga.

Dakle, već neke od ovih činjenica ukazuju na nužnost konsolidacije američko-europskog kapitala u toj imperijalističkoj fazi kapitalizma. Drugim riječima, manja je opasnost zahuktale konkurencije između krupnog kapitala koji djeluje u EU i SAD-u, nego između ovih i kineskog kapitala te njegovih novih, interesnih saveznika.

Ključna stvar je ovdje opet ekonomija i razvoj proizvodnih snaga. Kineski kapital je uspio srušiti svjetsku cijenu radne snage zbog ogromnog rezervoara radne snage i na taj način ostvariti visoke stope profite i uzrokovati pad zaposlenosti u američko-europskim privredama. Uz to, kineski kapital još uvijek proizvodi manji relativni višak vrijednosti od Zapada, ali veći apsolutni višak vrijednosti. U čemu je razlika? Relativni višak vrijednosti nastaje razvojem proizvodnosti rada koji dalje uzrokuje povećanje profita uz stagnaciju ili čak određni rast plaća. Proizvodna snaga rada je toliko velika da on onda proizvodi mnogostruko više nego što je potrebno da bi reproducirao vlastitu vrijednost. Apsolutni višak vrijednosti nastaje povećanjem radnog vremena, bilo prekovremenog bilo jačim intenzitetom u okviru normalnog radnog vremena.

I kineski i američko-europski kapital karakteriziraju oba procesa, ali je potonji zbog tradicije i dugotrajnijeg tehnološkog razvoja u povoljnijoj poziciji pa se kod njega taj proces daleko više razvio. Što ne znači da će to trajati zauvijek. Dakle, ove činjenice – da Kina ima veliki rezervoar radne snage, a da je Zapad razvio vrlo visok stupanj proizvodnosti rada, u svjetskom kapitalizmu borbu za profit čine još nemilosrdnijom. Zapadnom kapitalu ova tehnologija može štetiti iz razloga što je postoji otpor rušenju plaća kod takvih radnika. A ovaj otpor se, između ostaloga, efikasno lomi ovim sporazumom i suradnjom američko-europskog kapitala.

Prema tome, ovi procesi danas ne mogu a da ne uzrokuju porast nezaposlenosti i pad životnog standarda radnika.

Alternativa

Većina nedovoljno upućenih u suštinu kapitalizma će reći: „Pa dobro, ako ste protiv ovog sporazuma, onda ste i protiv slobodne trgovine. Recite nam onda što je alternativa? Možda autarkija? Pa svjedoci smo da je kapital preporodio društvo baš zbog slobodne trgovine!”

Moramo napomenuti da bi prvi odgovor mogao biti kako se i bez ovog sporazuma odvija već slobodna trgovina, koja u biti i nije slobodna jer razvijeni kapital eksploatira nerazvijeni a zajedno s njim i radnike, te da je dovoljno za borbu protiv sadašnjeg stanja onemogućiti ovaj sporazum.

Odgovor bi bio nedovoljno točan. Istina, treba se boriti protiv tog sporazuma, ali ne treba smatrati da je on jedini problem i da je on nastao slučajno, odnosno da je on tek nekakav izvanredni proces. Osim toga, prvotno je pitanje pogrešno postavljeno. Nije pravo pitanje – slobodna trgovina ili autarkija? Pravo je pitanje u kojim društveno-ekonomskim uvjetima se odvija trgovina i kakav kontekst ima taj pojam ‘slobodna trgovina‘?

Dotični sporazum američko-europskog kapitala samo je nastavak njihova razvoja u danim historijskim okolnostima. Onemogućavanje konkretnog sporazuma neće i ne može zaustaviti razvoj kapitala i njegov imperijalistički okršaj (za sada još mirnim sredstvima) s ostalim kapitalima. Međutim, rad na njegovu onemogućavanju rezultira podizanjem svijesti o kapitalizmu kao sistemu koji neminovno stvara takve sporazume i koji će ih u budućnosti neminovno stvarati, a sve na štetu društva.

Slobodna trgovina je proces koji je vezan samo za kapitalistički način proizvodnje i koji znači trgovinu slobodnu samo u onom smislu u kojem je sloboda djelovanja kapitala najveća. U svom razvoju unazad nekoliko stoljeća kapital je podizao proizvodne snage društva i pritom djelovao povoljno na društveni razvoj. Tu činjenicu svi priznaju. Međutim, u svojoj imperijalističkoj fazi, kapitalizam je postao najveća prijetnja i opasnost za društvo jer je su se proizvodne snage društva koje je stvorio u tolikoj mjeri otele kontroli da potoji velika mogućnost njihovog totalnog uništenja. Dva svjetska rata dobar su izraz pravih opasnosti kapitalizma. Što nama vrijedi toliki razvoj ako postoji mogućnost vraćanja društva u barbarstvo?

Ali, znači li to da se treba odreći tehnologije i proizvodnje? Ne, to znači samo da se treba izmijeniti društveni odnos unutar kojeg se one razvijaju. Kao što treba biti jasno da je stroj tehnička tvorevina koja ima svoje elemente, ali i da je društvena tvorevina koja se odnosi prema radu, tako treba razlikovati i tehnologiju, proizvodnju uopće s njihovim društvenim karakterom. Tehnologija po sebi omogućuje povećanje proizvodnosti rada, efikasniju proizvodnju za društvene potrebe, bolju kontrolu proizvodnog procesa i u konačnici veću neovisnost čovjeka od prirode. Nasuprot tome, tehologija u kapital-odnosu podiže proizvodnost rada kako bi smanjila plaće zbog većeg profita, kontrolira proizvodni proces kako bi tu kontrolu uzela iz ruku neposrednih proizvođača i kroz smanjenje neovisnosti od prirode povećava egzistencijalnu zavisnost većine društva od manjine. Ona je čovjeka oslobodila od prirode da bi ga zarobila u društvu.

Slično je i s trgovinom. Sama po sebi, trgovina pridonosi razvoju društva jer postiže razmjenu proizvoda, ideja, informacija itd. U kapitalizmu, ona je nezamisliva bez konkurencije, tržišta, jeftinih proizvoda, rušenja cijena radne snage, eksploatacije manje razvijenih privreda, nezaposlenosti itd. Ove proturječnosti nam ukazuju ne da treba napustiti trgovinu, nego da treba napustiti kapitalizam.

Što nam govori činjenica da je roba sve jeftinija? Samo to da društvo s manje rada može proizvesti istu ili veću količinu proizvoda. Što nam govori činjenica da je velika nezaposlenost prateći element kapitalizma? Samo to da je privatni interes kapitala nije dovoljan da zaposli sve članove društva. Što nam govori činjenica da je bogatstvo najveće upravo u vremenu kad životni standard radnika opada? Samo to da radnik ne stvara za sebe i većinu društva, nego za kapital i manjinu društva. Što nam govori činjenica da je razvoj tehnologija najveći u povijesti, a radni dan se ne mijenja već stotinjak godina? Samo to da se rad može ravnomjerno raspodijeliti na sve članove društva i tako smanjiti za pojedinog radnika.

Dobrovoljna trgovina na temelju društvene proizvodnje i društvenog prisvajanja temeljenog na interesu velike većine društva, umjesto privatnog temeljenog na uskom, privatnom interesu – to je prava slobodna trgovina. Takvoj trgovini nisu potrebne interesne sfere, ona ne traži pravila i ugovore koju su daleko od očiju javnosti, u konačnici ona ne obogaćuje manjinu, nego većinu društva, ona ne drži većinu država u siromaštvu, nego ih iz njega izvlači.

A što se tiče onih koji negiraju da jedna multinacionalna kompanija eksploatira državu, pa i da jedna država kroz ‘slobodnu’ trgovinu iskorištava drugu, to su isti oni koji negiraju da u granicama jedne države jedna klasa eksploatira drugu.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?