U ovo vrijeme skorašnjih lokalnih izbora malo se koja politička opcija, osim pojedinih ljevičarskih i antifašističkih, sjeti javno spomenuti najpoznatijeg i najznačajnijeg zagrebačkog gradonačelnika, Većeslava Holjevca. Njegove su brojne zasluge za grad Zagreb ali i širu okolicu nemjerljive, slobodno se može konstatirati da nije bilo Holjevca, modernog Zagreba ovakvog kakvog danas poznajemo teško da bi postojalo. Da izdvojimo samo neke zasluge Holjevca zbog kojih je i danas slavan i poštovan u Zagrebu ali i u ostatku Hrvatske. Za vrijeme kad je Holjevac uspješno vodio grad Zagreb (1952-1963) izgrađena su mnoga nova naselja poput Novog Zagreba, brojne tvornice kojih danas većinom nema te prostor Zagrebačkog velesajma, kulturne, znanstvene i sportske ustanove poput koncertne dvorane Vatroslav Lisinski (završena izgradnja poslije njegova mandata), Dom sportova, zimski plivački centar Mladost, Institut Ruđera Boškovića te Brodarski Institut. Praktično sva stambena, prometna i druga suvremena zagrebačka infrastruktura djelo su vizionarstva i sposobnosti Holjevca i drugih stručnih ljudi koji su zajedno s njim na tim izvanrednim projektima radili.

Pored tih mirnodopskih, on ima i velike ratne zasluge. Bio je jedan od najznačajnijih komunističkih organizatora i vođa narodnog ustanka i socijalističke revolucije u drugom svjetskom ratu na Kordunu. Član rukovodstva karlovačke komunističke organizacije i glavnog štaba NOP-a Hrvatske, komesar, komandant kordunaških partizanskih jedinica, čak i teško ranjen u borbi u Tušiloviću. Uoči završetku rata glavni komandant zone 'B' za Istru, Rijeku i Slovensko primorje te na kraju i komandant JA/JNA grada Zagreba. Ovom treba dodati da je poslije rata bio kratko i vojni ataše u Berlinu i da je 1952. proglašen za narodnog heroja.

pp2

Poslije rata, nažalost, pred kraj političke karijere nije bio najbolje priznat i shvaćen od dijela hrvatskih komunističkih vlasti. Posebice se je to odnosilo na odnos tada komunističkog hrvatskog lidera Vladimira Bakarića prema suborcu i kolegi Holjevcu krajem sedamdesetih. Bakarić je tada kao visoki politički funkcioner u Hrvatskoj u ličnosti Holjevca vidio svoga konkurenta u partijskom i republičkom vodstvu. Na svake načine tražio je povod za politički obračun i uklanjanje Holjevca. Na kraju ga je i dobio. Naime, Holjevac je kao predsjednik fonda komisije za znanost 1966. bio podržao dodjelu Republičke nagrade 'Božidar Adžija' dvojici tada svjetski uvaženih i poznatih zagrebačkih filozofa-praksisovaca, Milanu Kangrgi i Gaji Petroviću. Praxis filozofija, zagrebački filozofi i sociolozi marksističke orijentacije te njihova globalno čuvena Korčulanska ljetna škola u to vrijeme bili su na meti dijela staljinističko-birokratskih struktura unutar SKH-a na čelu sa spomenutim Vladimirom Bakarićem koji ih je nepravedno napadao javno kao 'državne neprijatelje'. Ubrzo nakon tog podržavanja Praxisa i nagrađenih filozofa, Holjevca je Bakarić u tadašnjem saboru žestoko optužio da protežira 'notorne neprijatelje praksisovce'.To je bilo dovoljno da se Holjevca ukloni iz političkog života i omogući Bakariću, Tripalu i Savki Dabčević Kučar da ublaženim metodama staljinizma odvedu tadašnju Hrvatsku par godina kasnije (1971.) u nacionalističko-populističko ludilo pod nazivom 'Hrvatsko proljeće' čije posljedice i dan danas osjećamo. Račan i Tuđman, te njihove stranke i vlast, proizvod su te desne frakcije u SKH-a koja je nadvladala onu lijevu i progresivnu socijalističku kojoj je pripadao i sam Holjevac i spomenuti praksisovci. Većeslav Holjevac umro je 11.7.1970. i pokopan je u Zagrebu u kojemu mu je i devedesetih (1994.) podignut spomenik te je nazvana jedna avenija po njemu. Žalosno je samo što mu spomenik i avenija nisu podignuti odmah poslije smrti.

pp3

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?