Tjedan dana prije Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana, u programu Filozofskog teatra HNK u Zagrebu, koji je već doveo u Hrvatsku neke od najpoznatijih nositelja suvremene lijeve misli, našlo se mjesta i za jednu časnu sestru, benediktinku Teresu Forcades. Teresa Forcades nije nepoznata hrvatskoj javnosti, publika ju je imala prilike upoznati u više navrata u Zagrebu, Rijeci ili Šibeniku. Po već ustaljenoj praksi liberalni mediji u Hrvatskoj „vrištali“ su o ponovnom dolasku „najradikalnije“ redovnice, „ikone ljevice“, dok su različiti konzervativni portali požurili proglasiti sestru Forcades „političarkom“ u habitu, i što je još ekstremnije, ekskomunicirati je iz Crkve. Zagrebačka publika dva se sata družila sa sestrom Teresom u prepunom HNK, kako bi iz prve ruke upoznali zbog čega je ova redovnica toliko neobična. Ovaj kratki osvrt nastoji to rasvijetliti referirajući se upravo na riječi same sestre Forcades.

Na samom početku, filozof i voditelj programa Srećko Horvat postavio je sestri Teresi nekoliko pitanja o njenom povlačenju u samostan, što se u današnjim uvjetima čini mnogo teže. Sestra Forcades u povlačenju vidi golemi potencijal za razvoj pojedinca, i upravo suprotno našim predrasudama, akt povlačenja bliži nam je nego što mislimo i trebao bi biti svakodnevno prisutan u našim životima, jer on ne znači odustajanje od svijeta, nego upravo suprotno, omogućuje smiraj unutarnjeg konflikta i jasnije sagledavanje svijeta kojim dominiraju (dez)informacija i tehnologija. Povlačenje nužno vodi promišljanju, osobnom iskustvu Boga, oslobađa imaginaciju pojedinca (dakle nije samo namijenjeno vjernicima) i potencijal za solidarnost. Kroz navedenu temu nametnulo se pitanje Crkve u Hrvatskoj koja se pitanjima kapitalizma i solidarnosti uopće ne bavi. Tu odlučuje Sestra Forcades povući vrlo zanimljivu razliku između pojmova vjere i religije. Vjera obuhvaća odnos pojedinca i Boga, i dvojake je prirode jer je osobna, a opet usmjerena prema drugim, dok se religija odnosi na formalne institucije koje su djelo ljudskih ruku. Navikli smo da kritika kapitalizma stiže iz pravca lijevih političkih pokreta i mislioca poput Marxa, no Marx je svoju teoriju alijenacije (otuđenja pojedinca odnosno radnika) preuzeo iz Biblije. Marx je kritizirao religiju jer su ljudi očekivali da Bog riješi probleme kojima su uzroci ovozemaljski, na jednak način kao što su proroci kritizirali otuđenje od Boga jer su ljudi štovali proizvode vlastitog rada. Sestra Teresa povlači možda još jasniju paralelu ukazujući kako je Isus Bog koji se utjelovio da služi, dok je u kapitalizmu npr. novac umjesto sredstva koje služi ljudima, postao bog jer se postavlja iznad njih.

Sve ovo poslužilo je da nas sestra Teresa uvede u svoju etičku kritiku kapitalizma kojom pobija 3 osnovne pretpostavke kapitalizma. Prvo, kapitalizam propagira kompetitivnu definiciju slobode prema kojoj je sloboda pojedinca ograničena slobodom drugog pojedinca. To znači da rast slobode jednih, istovremeno znači smanjenje slobode drugih. Sestra Forcades toj definiciji slobode suprotstavlja druge definicije slobode poput anarhističke koja kaže da je pojedinac slobodan tek kad su i drugi oko njega slobodni. Kapitalizam propagira kompetitivnu definiciju slobode kao argument protiv utjecaja države na „slobodno“ tržište. U ovom trenutku smo možda najviše svjesni kako je mit o „slobodnom“ tržištu oduvijek bio vješto satkana laž, jer je kapitalizam nastao i održava se uz pomoć države (primjer Agrokora).

Druga pretpostavka na kojoj počiva kapitalizam je maksimizacija profita odnosno dobiti. Umjesto rada za vlastite potrebe, propagira se služenje bogatstvu. Što sestra Teresa vidi nespojivim s Kristovim naukom. „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“ (Mt 6, 24). U takvom sustavu, proizvodnja se organizira kako bi se što više zaradilo, a da bi to bilo moguće proizvodi se nekvalitetno kako bi ljudi uvijek kupovali. Treća pretpostavka kapitalizma jest alijenacija. Uz kompetitivnu konceptualizaciju slobode i maksimizaciju profita, nužnost kapitalizma postaje alijenacija, odnosno svođenje ljudi na puke strojeve. Rad umjesto RADosti postaje muka, umjesto da bude sredstvo kroz koje se ljudi ostvaruju, rad je oblik potlačenosti. Kapitalizam postaje sloboda malobrojnih, a takva sloboda nije istinska sloboda, nego privilegij.

Sestra Forcades također se osvrnula i na pitanja oko teologije oslobođenja, patrijarhata, braka i demokracije. Teologiju oslobođenja sestra Teresa vidi kao reakciju svećenika protiv represivnih klero-konzervativnih diktatura u Latinskoj Americi. U vrijeme pontifikata jednog od najprogresivnijih papa, pape Ivana XXIII., to je bio istinski pokušaj povratka Crkve Kristovom nauku sadržanom u Njegovim riječima da će pravednici baštiniti spasenje jer „ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni“ (Mt 25, 35). Bit teologije oslobođenja nije nikakav radikalizam. Nema govora o ljubavi prema Bogu, ako se zaboravljaju ljudi koji pate. Budući da se Crkva osjeća sigurno uz vlasništvo nagomilano kroz Srednji vijek i bogatstvo umnoženo eksploatacijom rada u 19. stoljeću, Kristov nauk joj je postao „radikalan“.

Što se tiče patrijarhata, njegova bit je sigurnost muškarca. Žena postaje objekt želje, a muškarca je potrebno držati zadovoljnim i u neznanju. Funkcija žene je zadovoljstvo i sigurnost muškarca, njoj se pridaje veći kapacitet za ljubav, no takav svijet je iluzija. Prava ljubav vodi slobodi ljudske osobe, njenom punom ostvarenju, dok je patrijarhat izraz straha. Slično je i s pitanjem braka. Sestra Forcades navodi kako temelji braka nisu ni komplementarnost ni reprodukcija, nego ljubav koja je na sliku savršene Božje ljubavi. Samim time, brak znači slobodu u uzajamnosti. Ljubav prema drugome jest želja da on bude svoj, da se samoostvaruje. Na temelju ovoga sestra Teresa smatra da nema prepreka istospolnom braku, kao što patrijarhat neće još dugo biti prepreka ređenju žena. Promjene uvijek dolaze odozdo, od malih ljudi. Kad je u pitanju politički poredak, demokraciji nema alternative. Sestra Teresa vidi predstavničku demokraciju samo kao privid, jer je demokracija svedena na puko glasanje. U istinskoj demokraciji, glasanju mora prethoditi deliberacija odnosno proces dijaloga u kojem će se čuti glasovi svih, a nakon glasanja mora postojati opcija opoziva. Ako je bit demokracije moć demosa odnosno naroda, onda je potrebno očuvati tu moć, ograničiti „predstavljanje“. Time se sestra Forcades vraća ponovno uzajamnosti, naglašavajući kako sloboda pojedinca nije važnija od njegove povezanosti s i odnosa prema drugima. Težnja slobodi i težnja jednakosti nikako ne isključuju jedna drugu, nego su neraskidive.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?