Piše: Hrvoje Štefan

Ukoliko želimo što utemeljenije pristupiti problemu ENERGOVOG drastičnog poskupljenja cijene grijanja, treba krenuti od činjenice da ENERGO nije jedina ili čak među rijetkim firmama koja se bavi toplinarstvom i koja je u gubicima. Naprotiv, gotovo sve toplinarske tvrtke u Hrvatskoj, ali i u BiH i Srbiji ostvaruju značajne gubitke u poslovanju. Akumulirani negativni poslovni rezultati posljedica su nekomercjalne cijene grijanja za krajnje korisnike koja je bila fiksirana na razinama ispod cijena proizvodnje toplinske energije. Naime, cijene proizvodnje toplinske energije značajno su rasle nakon 2005 godine, ponajviše zbog rapidnog rasta cijena osnovnih energenata na tržištu, prije svega plina i lož ulja, dok cijene grijanja za krajnje korisnike nisu pratile taj trend. To zadržavanje cijena toplinske energije za krajnje korisnike nižim od cijena njezine proizvodnje bila je politička a ne ekonomska odluka. Jedan od problema s visinom cijene ENERGOVIH usluga grijanja leži u činjenici što njegov odjel toplinarstva nije dio velikog i izdašno profitabilnog energetskog sustava gdje bi se iz ostalih segmenata poslovanja mogli kompenzirat gubici odjela toplinarstva i dugotrajnije održavat neekonomska ili subvencionirana cijena grijanja za krajnje korisnike, kao što je recimo slučaj sa odjelom toplinarstva u HEP-u. Također, problem je što toplinarstvo zakonski više ne spada u segment osnovnih komunalnih djelatnostii kao i činjenica da ENERGO od 2002 godine više nije komunalno već trgovačko društvo koje mora poslovati po profitnom principu, pa socijalni i solidarni aspekti pružanja usluga nužno počinju padati u drugi plan. To bi se zapravo moglo reći i za HEP koji je također trgovačko društvo, no s tom razlikom da je HEP i dalje u 100% državnom vlasništvu i da posluje sa značajnom dobiti te su još uvijek moguće ekonomski neracionalne odluke kojima se osiguravaju politički i socijalni ciljevi. No, ukoliko dođe do privatizacije HEP-a sigurno je da će privatni kapital inzistirati na ekonomskim principima poslovanja (proizvodnim cijenama) u svim odjelima ili pak na odvajanju ili gašenju onih koji kontinuirano ostvaruju ekonomske gubitke, poput toplinarstva.

Prethodno navedeno važno je imati na umu kada se razmatra pitanje protiv čega se i za što se zapravo prosvjeduje kada je riječ o ENERGU. Naime, neodgovornost pojedinaca iz uprave ENERGA i riječke politike, od nepotpunog i netočnog informiranja javnosti do proceduralno nezakonitih odluka o poskupljenju, razlozi su koji bi u nekim drugim, kako je to popularno reći, ‘uređenim društvima’ sigurno za posljedicu imali konkretne sankcije prema odgovornima i njihove smjene ili ostavke. No isto tako treba jasno naglasiti da pojedinačna neodgovornost i indolentnost političara i članova uprave ENERGA nisu razlozi zašto je do poskupljenja došlo i da bi u hipotetskoj situaciji odgovornijih i sposobnijih pojedinaca na istim pozicijama, poskupljenje bilo podjednako neminovno. Naime, ako problem gubitaka u toplinarstvu nije problem samo ENERGA već doslovno svih toplinarskih tvrtki na području Hrvatske, Bosne i Srbije koje nemaju komercjalnu cijenu grijanja, tada očigledno problem ne leži u više ili manje sposobnim i odgovornim pojedincima već u sistemu koji pod pritiskom kapitalističke ekonomske logike ljude zakida za jedno od elementarnih prava na osigurano adekvatno grijanje u domu u kojem žive, bez obzira na njihove platežne mogućnosti.

Rasprava oko ENERGOVOG poskupljenja pored načelnog prozivanja uprave i političara, prije svega Obersnela, usmjerila se prema tehničkim, organizacijskim i proceduralnim pitanjima. Iz uprave ENERGA i HERE (Hrvatske energetske regulatorne agencije) uvjeravaju da je postojece poskupljenje, uz postojecu tehnologiju i organizaciju proizvodnje i distribucije toplinske energije i uz tržišne cijene osnovnih energenata, neminovno i da su uštede moguće u osnovi na dva načina. Prvi je taj da svi korisnici ugrade kalorimetre i razdjelnike i da uz bolje napisane pravilnike o obračunu, manje troše i plaćaju račune razmjerne njihovoj potrošnji. A drugi je, usko povezan s prvim, taj da se uloži u energetsku obnovu zgrada (fasade i stolarija), što bi trebalo bitnije smanjiti gubitke toplinske energije te posljedično utjecati na smanjenje računa.

S druge strane, korisnici (suvlasnici) su uputili čitav niz kritika, od toga da razdjelnici nisu donjeli uštede onima koji ih su ih ugradili i da plaćaju nešto što nisu potrošili, pitanja dal bi individualno etažno grijanje ili izdvajanje zgrada iz sustava ENERGA i pokretanja vlasitih energana bilo jeftinije, do toga da ENERGO neracionalno posluje, premalo ulaže u obnovu toplinskog sustava i ima preveliki broj zaposlenih, lošu organizaciju i prevelike nematerjalne rashode (na plaće, reprezentaciju itd).

I bez obzira što u mnogim prethodno iznesenim kritikama i sugestijama ima dio istine zašto su cijene grijanja visoke i na koji način bi ih se moglo smanjiti, mislim da one u cjelini gledajući promašuju bit problema, a taj je da si sve veći broj ljudi ne može priuštiti normalno grijanje u domu u kojem živi jer ili ne mogu plaćati drastično narasle račune za grijanje ili ne mogu individualno financirati investicije koje su potrebne da bi im se cijena grijanja smanjila.

Naime, trošak financiranja grijanja sa procesom komodifikacije (pretvaranja usluge grijanja u tržišnu robu), karakterističnim za širenje kapitalističkih tržišnih odnosa, sve se više individualizira odnosno odvaja od solidarne i zajedničke (javne) osnove financiranja (zakonsko izdvajanje toplinarstva iz kategorije osnovnih komunalnih djelatnosti 2005 godine, bio je važan korak u procesu dokidanja solidarnog karaktera usluge grijanja i isticanja njezinog tržišnog i komercjalnog karaktera ).

Individualizacija koja prati komodifikaciju i tržišno normiranje osnovnih egzistencjalnih dobara i usluga, u koje definitivno spada grijanje, ljude postavlja u krivu, konkurentsku perspektivu jedne prema drugima, što ih dovodi u proturječje sa zajedničkim uzrokom problema koji ih muči i protiv kojeg se jedino zajednički mogu uspješno boriti.

Recimo, pitanje razdjelnika otkrilo je da ukoliko svi nemaju ugrađene razdjelnike, više plaćaju oni koji su ih ugradili. I makar je problem u lošem pravilniku o obračunu toplinske energije, sam pravilnik ne rješava problem da oni koji isključe radiatore i dalje moraju plačati paušal jer zgradu treba gledati kao jedinstveni (fizikalni) sustav. Također, pitanje koliko suvlasnika treba potpisati zahtjev da bi se zgrada isključila iz sustava centralnog grijanja i dal se time onima koji nisu željeli izaci iz sustava narušava pravo na jeftinije grijanje, ukoliko se etažno grijanje kasnije ispostavi kao skuplja individualna varijanta (što je izgledno).

Dakle, konflikti se otvaraju iz perspektive pojedinaca i njihovog interesa u odnosu na zajednički interes prvo unutar samih zgrada pa zatim u odnosu na lokalnu zajednicu u kojoj žive i, u konačnici, u odnosu na cjelokupno društvo.

Stoga, prva razina obrane ili borbe protiv skupog grijanja treba biti pokušaj uspostavljanja zajedničkog dogovora na razini zgrade i prevladavanje individualne samointeresne perspektive. Naime, individualno grijanje u zgradama teško da može biti jeftinije od zajedničkog ako svi stanari u njegovom financiranju ravnopravno sudjeluju i ako ga plaćaju sukladno potrošenoj toplinskoj energiji. Ipak, čak i ako svi stanari određene zgrade ili više stambenih zgrada uspiju prepoznati prednost zajedničkog dogovora koji svakom pojedinačno donosi financijski povoljnije rješenje nego da su se odlučili na individualno etažno grijanje, to nažalost ne znaći da će većina čak ni tako povoljniju zajedničku varijantu biti u stanju individualno plaćati.

Zato je ključno da se borba za pravo na svima dostupno povoljno grijanje proširi i podigne na razinu lokalne zajednice, a u perspektivi i na razinu cijele države i društva. Prosvjed protiv skupog ENERGA ne smije se ograničiti samo na njegove korisnike već njegovi korisnici trebaju iskoristiti drastično poskupljenje usluga toplinarskog sustava koji ih povezuje kao povod da se problematizira činjenica kako je sve veći broj ljudi danas koji si ne mogu priušiti nomalno grijanje i da to nisu samo korisnici ENERGA. Na taj način ukazuju da je problem društvenog a ne inidvidualnog karaktera i da ga je na pravedan način moguće jedino zajednički i solidarno rješiti.

Bez takve šire društvene i solidarne perspektive koja povezuje sve obespravljene, sve one koji si ne mogu priuštiti grijanje, prosvjedi i zahtjevi korisnika ENERGA prema javnoj vlasti da im i dalje subvencionira cijenu grijanja, vrlo uvjerljivo se mogu interpretirati kao zahtjevi partikularne interesne skupine koja traži privilegirani status nauštrb ostalih građana. Jer u tom slučaju postavlja se pitanje koja bi uopće bila legitimna osnova korisnika ENERGA da se posebno njima subvencionira cijena grijanja, a ne svim građanima?! Naime, toplinarski sustav ENERGA izgrađen je u vrijeme Jugoslavije kada su stanovi spojeni na sustav zajedničkog grijanja bili u društvenom vlasništvu. Početkom devedesetih većina tih stanova nije zadržana u javnom vlasništvu već su ih nositelji stanarskog prava otkupili te su postali njihovo privatno vlasništvo i imovina. Da su svi ti stanovi nakon prelaska na kapitalizam ostali u javnom vlasništvu tada bi još postojala određena institucionalna podloga da se od javne vlasti zahtjeva subvencioniranje cijene grijanja za stanove u njezinom vlasništvu. No, s obzirom da su to većinom postali privatni stanovi izgubilo se institucionalno uporište da samo korisnici sustava ENERGA imaju subvencioniranu cijenu grijanja, a ne i svi ostali koji se griju u privatnim nekretninama a nisu spojeni na sustav ENERGA.

Važno je u tom smislu uočiti važnost institucionalnih promjena koje su postepeno dovele do ukidanja zajednične i solidarne osnove osiguranja elementarnih socijalnih prava za sve građane, u koje spada i pravo na grijanje. U osnovi tog procesa institucionalnih promjena nalazi se privatizacija i širenje tržišne norme vrednovanja – od privatizacije stanova do privatizacije i komercjalizacije (komodifikacije) komunalnih djelatnosti, poput toplinarstva.

Kod pretvaranja javnih usluga u tržišne usluge koje nude poduzeća vođena profitnim interesom gubi se princip jednakog prava na dostupnost usluge. Umjesto toga, korisnici se tretiraju isključivo kao sredstvo za ostvarenje profita. Sporednim postaje elementarno pravo na grijane a ključnim postaje platežna mogućnost korisnika. Utoliko grijanje prestaje biti pravo koje se kolektivno i solidarno svima osigurava bez obzira na pojedinačnu platežnu sposobnost, već postaje roba čija dostupnost upravo ovisi o mogućnosti individualnog plaćanja. Time se kao pravedan priznaje rezultat kapitalističkih tržišnih odnosa gdje je sve veći broj ljudi u sve težoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji. Taj rezultat se uzima kao legitimno polazište što određuje koje si potrebe čovjek uopće može zadovoljiti. Ako nije zaradio dovoljno da si može plaćati normalno grijanje, onda ga niti ne zaslužuje imati, niti bi drugi članovi društva trebali imati institucionaliziranu obavezu da mu osiguraju adekvatno grijanje.

Takva logika ukidanja istitucionalizirane solidarnosti kroz proces privatizacije, kroz širenje tržišne norme i prema profitu usmjerenog poslovanja, stoji i u pozadni transformacije ENERGA iz komunalnog u trgovačko društvo 2002 godine. S ulaskom privatnih partnera ENERGO postaje primarno usmjeren prem cilju ostvarenja profita. I to bez obzira što je godinama akumulirao gubitke zbog nekomercjalne cijene grijanja koju mu je odredila HERA. U tom smislu logično je da upravi ENERGA odjel toplinarstva koji godinama akumulira gubitke predstavlja teret kojeg bi se najradije rješili.

I tu se otvorio sukob između interesa uprave ENERGA da komercjalno posluje ili da se riješi odjela toplinarstva koji akumulira gubitke i interesa korisnika ENERGA da im se osgura grijanje po prihvatljivim (subvencioniranim) cijenama.

Mislim da je sad primarna odgovornost svih koji prosvjeduju protiv skupog ENERGA da se kritički fokusiraju na institucionalne promjene koje su dovele do ukidanja solidarnih principa osiguranja usluge grijanja i da se od javne vlasti traži zaustavljenje privatizacijskih procesa i komercjalizacije javnih usluga koji do toga dovode. Fokusiranje na pojedinačnu neodgovornost političara i uprave ENERGA , bez obzira što ona neosporno postoji, promašuje bit jer čak i uz moralnije i sposobnije pojedince na njihovim pozicijama, navedene institucionalne promjene kojima se javne usluge privatiziraju i njihova cijena počinje regulirati po tržišnim principima, dovele bi do jednako nepovoljnog rezultata za sve veći broj socijalno i ekonomski ugroženih građana.

U konačnici, prosvjed protiv skupog ENERGA ne smije se pretvoriti u prosvjed određene interesne skupine korisnika već mora biti prosvjed za jednaka socijalna prava svih građana na dostupno grijanje. U tom smislu prosvjed protiv skupog ENERGA mora ujedno biti prosvjed protiv društvenih, ekonomskih i institucionalnih promjena koje dovode u pitanje elementarno pravo na dostupno grijanje!

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?