Medijska indoktrinacija "bolnim rezovima", "strukturnim reformama" i "mjerama štednje"

Medijska indoktrinacija "bolnim rezovima", "strukturnim reformama" i "mjerama štednje"

Piše: Karlo Jurak

Općepoznata je mantra u dominantnom diskursu danas spominjati „bolne rezove“, „strukturne reforme“ i „mjere štednje“ kao jedine načine izlaska iz ekonomske krize. Taj „krizni diskurs“ dio je šireg ideološkog narativa o tome kako „nema alternative“, povezanog isprva s neoliberalnom demontažom države blagostanja i raspadom realsocijalističkih uređenja. Danas se taj „bezalternativni diskurs“ uzima u mainstreamu potpuno zdravo za gotovo. Spomenuta pojmovna trijada ocrtava ponuđena i „zdravorazumski“ prihvatljiva rješenja u slučaju bolesti tog „bezalternativnog društvenog modela“. One zapravo predstavljaju mjere kojima bi bogata manjina izbjegla posljedice vlastite krize. Proklamirana nužnost samo je nužnost koja se nameće, kao i druge dominantne ideološke opsjene, da se ne bi preispitivali temelji samog sistema, ili bar da se ne bi pomislilo da i vladajuće klase osjete teret krize.

Tako je HRT-ov središnji dnevnik 2.3. bio pravim primjerom bezočne, plitke i krajnje lažljive neoliberalne indoktrinacije pred parlamentarne izbore, pri čemu svaka maska pada – kada je spomenuta trijada u pitanju, doista nema razlike između HDZ-a i SDP-a, koliko god se naglašavale njihove razlike po nekim drugim pitanjima. Da stvar bude gora, na „reforme“ i „rezove“ gleda se kao na puko tehničke odgovore na ekonomske probleme, a ne kao na stvar ideologije (ideologija je „rezervirana“ za ustaše i partizane), a de facto je riječ o čistom ideološkom pitanju, isključivo vrijednosnog i performativnog karaktera. Ekonomska pitanja uvijek su ideološka pitanja. To se ne uviđa dokle god se živi u uvjerenju da „nema alternative“.

U HRT-ovu dnevniku je iznesena „vijest“ kako 70% anketiranih podržava „bolne rezove“, kao i „strukturne reforme“, otpuštanja iz državne službe 90% ispitanika, a preko 50% bi pristalo ostati bez posla kad bi to smanjilo broj zaposlenih u državnoj upravi.

To je naočigled primjer neoliberalnih podvala i muljanja što se vidi po nevjerodostojnosti i nekonzistentnosti „ankete“. Kao prvo, ako je javna uprava toliko glomazna kako oni govore da jest, kako to da čak preko 90% ispitanika priželjkuje otpuštanja iz javne uprave? Ne bi li se na jednom uistinu kvalitetnom uzorku našlo i dosta radnikâ iz javne uprave u tom slučaju? Ako da, bi li tko povjerovao da bi oni uistinu pristali ostati bez posla u zemlji u kojoj se teško živi i s poslom? Koliko je samo plitka laž da bi preko pola ispitanika pristalo ostati bez posla! Osim ove nesmotrene laži na razini djeteta predškolske dobi, ova „anketa“ ne može biti nikako vjerodostojna jer ju je napravila neka potpuno nepoznata i opskurna agencija na smiješno malom uzorku – u ispitivanju je sudjelovalo oko petstotinjak ispitanika (bilo ispisano sitnim slovima, što malo tko čita). Danas kada su kvantitativne metode u društvenim znanostima izuzetno popularne i prihvatljive, te kad se po njihovu ispravnom korištenju mjeri znanstvenost nekog sociološkog istraživanja, ovakvo nešto potpuno je nedopustivo.

Zašto se korištenje tako malog (a vjerojatno i proizvoljnog, ako ne i sumnjivog!) uzorka sada ne proglašava pseudoznanstvenim činom kao i neke druge stvari u svijetu i društvu koje se običava svrstavati u znanstvenu epohu? Očito dobar dio „znanstvenosti“ služi samo da bude ovjera dominantnoj ideologiji, pa se može potpuno nemetodički i neprovjereno koristiti u svrhu „ispiranja mozgova“. Nadalje, postavlja se pitanje uloge HRT-a u svemu tome, koji i sâm tako dolazi u paradoksalnu poziciju – državna televizija tako otvoreno propagira smanjenje javnoga sektora (kroz „strukturne reforme“), a sama je dio tog javnog sektora (bi li njihovi novinari pristali izgubiti posao u ime „istine“ ankete koju su bezočnu iznijeli narodu?). To samo govori o tome da je priča o „smanjenju javnog sektora“ i povlačenju države samo tlapnja po kojoj ona treba nestati u nekim segmentima (socijala, mirovine, zdravstvo, školstvo, komunalne usluge, itd.), ali treba ostati u segmentima u kojima će biti „upravni odbor vladajuće klase“ (što uključuje i financiranje medijâ radi ideološke propagande za bogatu manjinu koja financira mainstream političke stranke da dođu na vlast, odnosno da se rotiraju na tronu kapitalističkog parlamentarizma, na štetu i račun radničke klase i u javnom i u privatnom sektoru).

Nijedan od ponuđenih „bolnih rezova“ ne uključuje rezove na račun kapitalistâ, onih nešto više od dvjesto bogatih obitelji koji imaju milijune i milijune o kojima neki ne mogu ni sanjati. Nijedna „mjera štednje“ ne uključuje štednju na besmislenim vojnim operacijama, na automobilima i plaćama političarâ, na parazitskim ugovorima i propisima kojima su stvorene klijentelističke mreže koje skupa s tajkunima pomažu održanju postojeće političke elite na vlasti. HDZ-ove i SDP-ove klijentelističke mreže izbjeći će takve rezove jer su one „upravni odbor“ dominantne kapitalističke klase kojoj ovakve „reforme“ idu u korist. Bolnice i škole pak nisu njihovi „upravni odbori“, već one trebaju servisirati društvene potrebe, i stoga slobodno mogu biti podvrgnute nametnutim „mjerama“. Definitivno je očito da voda ide na neoliberalni mlin pred nadolazeće izbore (i HDZ i SDP su zagovornici „strukturnih reformi“ i „mjerâ štednje“), pri čemu se želi (pa i ovako sramotnim „anketama“) potisnuti svaka mogućnost da ima alternative takvim rezovima i da reforme mogu biti i drugačije – recimo ovakve: http://www.novossti.com/2013/12/bolni-krezovi/. I dok nas žele nastaviti pljačkati u ime „reforme“ i „stručnosti“, ponudit će nam opet nacionalističku kost da se izjedamo po toj osnovi. Zar već jednom nije bilo previše i prebolno?