Autorica: Katarina Peović Vuković

(Katarina Peović Vuković je autorica knjige Marx u digitalnom dobu u izdanju Durieuxa)

Marx u digitalnom dobu web1

Možemo bez dubljih elaboracija ustvrditi kako je tehnologija jedan od temeljnih fenomena suvremenog društva. Ipak, prati li njezinu važnost i pripadna refleksija, razumijevanje uloge tehnologije, njezina mjesta u društvu i dijalektike koja se razvija u sklopu tog središnjeg toposa današnjice i najšire shvaćene društvenosti? Nije li sam tehnološki aktualitet, "sada i ovdje" tehnologije ono što koči trezveni pristup tehnologiji i razumijevanju tehnološkog razvoja? Probat ćemo popisati sedam teza koje teže demaskiranju aktualnih pojednostavljenja, za koje smatramo da taj elaborat onemogućavaju.

1.

Prije svega valja primijetiti kako razumijevanje tehnologije u sebi sadržava neki mistificirajući futurizam. Svaka nova tehnologija ujedno je i obećanje emancipacije i to emancipacije od rada, fizičkog napora, linearnog prostora, biološkog vremena, slabovidnosti, ograničenja memorije, itd. Neoliberalna argumentacija svaku tehnološku inovaciju, iako nijedna nije posljednja, proglašava revolucionarnom smatrajući da ona znači revoluciju, a ta se revolucija osobito od 90-tih i šire implementacije Interneta povezuje s demokratizacijom javne sfere, kao što je to bio slučaj s interpretacijom uloge Facebooka i Twittera u revolucijama 2009-2013. Danas se postavlja pitanje može li tehnologija demokratizirati našu komunikaciju, promijeniti načine na koje mislimo, ili pak manipulirati političkim mnijenjem? Ipak, treba se zapitati ne služi li takav futurizam legitimaciji političko-ekonomskog projekta i ne blokira li bombardiranje novostima na polju tehnologije neke dublje uvide u odnose društva (društvenosti) i tehnologije?

2.

Tomu je tako jer su i pozitivna i negativna određenja opterećena tehnološkim determinizmom. Postoje dva najčešća načina ili odgovora na pitanje "Mogu li tehnologije promijeniti naš svijet?". Prvi je pozitivan, a djelatan u tehnokratskoj argumentaciji o tehnologiji kao alatu tranzicije prema demokratskim vrijednostima, posthumanističkoj eri i slično. Drugi negativan (stav "tehnologije zagađuju") gdje se tehnologije optužuju zbog ugrožavanja raznih "prirodnih" poredaka, regresiju pismenosti, nedostatak izravnih kontakata, dehumanizaciju i slično. I jedna i druga deterministička perspektiva u svojoj suštini pate od istog pojednostavljenja, razumijevanja jednosmjernog odnosa društva i tehnologije. Tehnološki determinizam je shvaćanje prema kojem je tehnologija aktivan i djelatan čimbenik promjena u društvu. U oba se slučaja fokus s političko-ekonomskog okvira usmjerava na tehnologiju, alate koji nešto "čine".

Primjerice, bez obzira jesu li mrežni alati u revolucijama 2009-2013. shvaćeni pozitivno ili negativno, njihova je uloga procijenjena iz očišta ograničenog determinizma koji te alate promatra mimo društveno-političkog konteksta. Primjerice, nakon početne euforije oko demokratskog potencijala novih medija, danas se ističu negativni primjeri upotrebe tehnoloških alata u političkoj sferi, kao što je to bio slučaj s nedavnim korištenjem tehnologije velikih podataka (big data) u Trumpovoj kampanji i u slučaju Brexit-a1. Iako se alati proglašavaju ključnima u političko-ekonomskim previranjima, bilo da se ističe njihov pozitivan ili u negativan karakter, oni se neizbježno pokažu privremenima, a njihovi učinci kratkoročnima.

3.

Nije jedino riječ o tome da se očekivanja o utjecaju tehnoloških alata neizbježno izjalove. Ukoliko je uistinu točno to da tehnologija ništa ne "čini", tada dolazimo do treće, ključne teze, one o tome da su oba poimanja i tehnološki optimizam i tehnološki pesimizam zapravo alati legitimacije različitih političko-ekonomskih praksi, hegemonija i ideologija. Navest ćemo primjer koji to plastično pokazuje. Pod prividnom dezideologizacijom tehnološkog napretka koji predstavlja političnost po sebi, u Hrvatskoj se danas promovira uvođenje robotike u obrazovni sustav. Projekt Croatian Makers – liga za robotiku crowfunding kampanjom u kojoj je prikupljeno 1,5 milijuna kuna uspostavlja suradnju s oko jednom trećinom hrvatskih škola. Pri tome se komunicira teza da se Hrvatska putem STEM revolucije transportira iz 19. u 21. stoljeće. Bez ikakve provjere metodološke utemeljenosti2, kao i ozbiljnije elaboracije projekta u sklopu hrvatskog obrazovnog kurikuluma, pa i bez uvida u kompetencije onih koji projekt vode – supružnika Bakić, najjasnije se teza o tehnologiji kao alatu političke legitimacije komunicira u zagovoru "oštrih rezova", otpuštanja nastavnika i nastavnica u osnovnim školama3. Otpuštanja u javnom sektoru legitimirana su magičnim moćima tehnologije koja će nadomjestiti nesposobne kadrove. Na emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija4, voditelj projekta Nenad Bakić ovako kaže: "Dat ću vam primjer školstva kao takvoga u kojem treba redefinirati položaj nastavnika... svesti broj nastavnika na primjerenu mjeru, njih je na žalost možda danas previše u školama, što će omogućiti da se uz isti proračunski izdatak najbolji nastavnici daleko više plate." Ostavljamo ovdje po strani pitanja poput onih, postoje li neke dublje težnje od kratkovidnih i ograničenih ciljeva veće efikasnosti, nižih troškova i eliminiranja problematičnog ljudskog elementa s radnih mjesta, kako bismo, bez namjere da kritiziramo političko-ekonomski okvir postavili pitanje uloge tehnologije u tom okviru.

Ukoliko se tehnologija postavlja kao legitimacija sustava, dolazimo i do ozbiljnog pitanja realnog doprinosa tehnologije. Ukoliko pitanje o važnosti tehnologije ne možemo svesti na pitanje za i protiv tehnologije, kako pristupiti pitanju važnosti tehnologije u društvu?

RF tribina tehnologija

4.

Umjesto jednostavnog binarizma za i protiv, valja primijetiti da je svaka tehnologija postavljena u već postojeće polje konflikta. Neoliberalni način proizvodnje u sukobu je s liberalnim načelima egalitarnosti i nasljeđa prosvjetiteljstva na kojima je utemeljeno moderno društvo. Tehnologija koja djeluje na zasadama modernizma (u korist povećanja participativnosti, egalitarizma, u smjeru najšire demokratizacije) istovremeno dolazi u konflikt s odnosima u proizvodnji (kapitalističkim odnosima) koji profit uzimaju kao mjeru svih stvari.

Najbolji primjer za ovu tezu nudi slučaj Aarona Swartza aktivista i hakera koji je 2011. godine objavio znanstvene članke s komercijalne digitalne knjižnice JSTOR koji su zaštićeni autorskim pravom. Sudski proces i kazna koja mu je prijetila (trideset i pet godina zatvora i milijun dolara) navela ga je na samoubojstvo 2013. godine. Swartz je slijedio načela opće participativnosti koji su osigurani Općom deklaracijom o ljudskim pravima gdje u članku 27. stoji da »svatko ima pravo slobodno sudjelovati u kulturnom životu zajednice, uživati u umjetnosti i sudjelovati u znanstvenom razvoju i njegovim koristima« (1948). Ukoliko uzmemo ovo u obzir postaje jasno da postoji opreka između ekonomije milosrđa kakvu zagovaraju Croatian Makers i onoga što se naziva ekonomijom dara - a u čijem je temelju političko-ekonomska, a ne tehnološka opreka. To nas dovodi do pete teze.

5.

Kreativni kapitalizam konflikt ne potencira već ga prevladava okivanjem snaga za proizvodnju. Konflikti se pojavljuju u obliku koji je Marx opisao terminom "opći intelekt" – razvoja i tehnoloških inovacija koje dolaze u sukob s načinima proizvodnje. Pojednostavljeno, s jedne strane stoje p2p tehnologije, FOS pokret (free and open software), haktivistički projekti u najširem smislu, a s druge logika kapitala koja svaku sferu života, pa tako i kulturnu i intelektualnu podređuje diktatu profita. Sukob se, pak, zbiva daleko kompleksnije nego što to dihotomija dobrih i loših tehnologija može predočiti. Facebook predstavlja oblik kooptacije distributivnog oblika horizontalne komunikacije, ali i prevladavanja konflikta nastalog pojavom tehnologije koja omogućava direktno povezivanje dviju točaka bez hijerarhijskog posredništva. (A sličan slučaj možemo naći u komercijalnim inačicama Linux tehnologija).

Primjer kreativnih industrija (koji je srodan milosrđu i filantropiji koje stoje u temelju današnjeg kapitalizma o čemu su pisali Mladen Dolar i Maurizio Lazzarato) pokazuje kako kapital s jedne strane zahtijeva profit, a s druge egalitarizam i široku participaciju. Konflikt se tako nastoji kanalizirati u sigurne luke "milosrđa" – softvera i alata koji se nude širokoj zajednici u zamjenu za nove oblike "proizvoda" kao što su sami podaci radnika-konzumenata (tzv. prozumera) koji predstavljaju emergentni oblik proizvodnje viška vrijednosti. Dolazimo do ključnog pitanja. Ukoliko tehnologije služe legitimaciji sustava, a njihovi se potencijalno konfliktni izdanci preoblikuju u nove alate proizvodnje viška vrijednosti, mogu li tehnologije uopće biti revolucionarne?

6.

Da bi se tehnologije danas smatrale revolucionarnima nužno je obrtanje perspektive. Iako se kao pozitivne strane digitalnih tehnologija i Mreže uzimaju njihove mogućnosti povezivanja, komunikacije, participativnosti, široke demokratizacije, te se tendencije ne mogu dostići bez konflikta u sferi političke ekonomije. Nijanse u kojima se taj temeljni sukob može pojavljivati su bezbrojne - od piratskog "skidanja" muzike (čistog slijeđenja "načela užitka"), do herojskih pothvata novog doba poput Aarona Swartza, pokreta slobodnog softvera (koji pak ne sadrži dovoljno jasnu političko-ekonomsku argumentaciju), pa do oblika komercijalizacije "otvorenih" platformi i rješenja (gdje se sukob zbiva na liniji emergentnog kreativnog kapitalizma i tradicionalnih oblika proizvodnje viška vrijednosti, poput u nas aktualnog sukoba između takstista i Ubera). Ukratko, zbiva se i kooptacija otvorenih rješenja u okrilju kapitalizma, ali i obrnuto – "parazitiranje" kulture mnoštva na kapitalističkim rješenjima5. Koji su alati te revolucionarne dijagnoze?

7.

Dijalektički materijalizam predstavlja alat prevladavanja pojednostavljenog determinizma kalcificiranog u pitanju "mogu li tehnologije promijeniti/ demokratizirati/ degradirati... naše društvo?" Dijalektički materijalizam podrazumijeva dvije ključne pretpostavke, a koje mogu donijeti kompleksno objašnjenje uloge tehnologije u suvremenom društvu. Prvo, materijalističko shvaćanje povijesti, koje je nastalo kao Marxova revizija Hegelova idealizma, razumijevanje je koje osigurava da se svaka tehnologija i njezina inačica promatra u svjetlu realnih odnosa pojedinca i pojedinke prema njihovim zbiljskim uvjetima života. Drugim riječima to je ono Benjaminovo pitanje iz Historijsko-filozofskih teza, znači li uopće napredak tehnologije i progres, odnosno, pitanje kako tehnologije mogu pomoći radnicima i radnicama u njihovu konkretnom životu? I drugo – dijalektičko shvaćanje tehnološkog razvoja znači da razvoj treba promatrati kao konfliktno a ne harmonično napredovanje izuma i implementacije tih izuma. U svim suvremenim primjerima od robotike, do novih oblika prijevoza (poput Uber-a) i usluga smještaja (poput AirBnB-a), te platformi koje se slobodno daju na korištenje prozumerima (poput Facebooka i Twittera), valja primijetiti kako je na djelu okivanje proizvodnih snaga pri čemu nije riječ o jednostavnim dihotomijama i borbi između "loših" starih ekonomija i "dobrih" emergentnih, već o dijalektici i dinamici čestih promjena pozicija i prožimanja različitih političko-ekonomskih elaborata. (Primjerice često se zanemaruje da emergentni oblici kreativnog kapitalizma onemogućavaju solidarnost i ukidaju svaki oblik socijalne regulacije6 ali i da su oni ponekad potekli upravo od nekih oblika solidarne razmjene.)

Da zaključimo, dijalektički materijalizam, primijenjen na pitanje tehnologije, značio bi dvije stvari. Prvo da tehnologija, pa i digitalna, predstavlja zbiljske materijalne uvjete života (materijalne tehnologije i klasne odnose); te drugo, da iste snage tehnološkog otpora postaju pogonsko gorivo kapitalizma – zbog čega kao ključne točke revolucije valja izvojiti konflikt u političko-ekonomskoj sferi, a ne "učinak" tehnologije. To opet znači, prvo, da su softveri, kodovi, protokoli koji ravnaju digitalnom tehnologijom i Mrežom danas pitanja baze, koliko god se kritičari trudili umanjiti važnost materijalističkog poimanja zbilje, a pod argumentom dematerijalizacije (kao da je fizička zbilja osnovni temelj materijalizma). I drugo, to znači da se dinamika tehnoloških izuma ne može shvatiti bez razumijevanja konflikata u superstrukturi. Ukratko, da bismo zamislili neku revolucionarnu teoriju tehnologije kao i revolucionarnu tehnologiju koja provocira konflikte dovoljno duboke da izazovu krizu trenutne političke ekonomije, dijalektički materijalizam je temeljno metodološko oruđe.

 


1 Spekulira se kako je Cambridge Analytica koju je koristila i Trumpova kampanja i kampanja za Brexit tako moćno oruđe da je, primjerice, konzervativnog kandidata Teda Cruza promaknula na drugo mjesto na lokalnim republikanskim izborima za predsjednika USA, te mu podigla popularnost s 5 na čak 35%. Više o fenomenu u članku "The Data That Turned the World Upside Down", https://motherboard.vice.com/en_us/article/how-our-likes-helped-trump-win

2 Više o tome u članku Nikole Plejića "Koliko je STEM-ovaca potrebno da promijene svijet?", Netokracija, 26. 1. 2017., http://www.netokracija.com/stem-revolucija-131067

3 O tom paradoksu da se poziva na otpuštanje radnika i radnica koji su bili ključni u implementaciji projekta, pisale su i Novosti: http://www.portalnovosti.com/neprijateljska-propaganda-mala-skola-programiranja

4 http://radio.hrt.hr/treci-program/ep/razgovor-s-nenadom-bakicem/200265/

5 Parazitizam, koji su Hardt i Negri u studiji Imperij opisali kao temeljno obilježje kapitalizma, dok su s druge strane smjestili mnoštvo i invenciju – treba promaknuti u alat otpora. Odnos je upravo obrnut. Ne kreativna inovacija (mnoštva) već snaga negacije parazita može postojeće konflikte dovesti do revolucije. Primjer dijalektike u polju onoga što nazivamo ekonomijom dara to pokazuje. Piratstvo a ne kreativna kultura u suvremene prakse uvode jedan od temeljnih antagonizama.

6 Vidi o tome članak Tomislava Medaka, "Od ekonomije dijeljenja do dijeljene eksploatacije", Bilten, 24. 3. 2017., http://www.bilten.org/?p=17570

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found