Piše: Hrvoje Štefan

Teorije urote. Vjerojatno se mnogima čine kao bezazlene konstrukcije koje društvenu stvarnost bremenitu svakojakim negativnostima nastoje objasniti jednostavnim, konkretnim i svima razumljivim uzrokom. Teorija urote izlaže jednostavno no do njezinog otkrica ‘perfidno’ skrivano objašnjenje koje značajne društvene i povijesne događaje i njihove negativne posljedice ili općenito negativne društvene pojave u svezi kojih postoje suprotstavljena objašnjenja, raskrinkava kao rezultat urote zlih, nevjerojatno lukavih i sposobnih članova urotničke skupine. Otkrićem urote premošćuje se cijelokupna konfuzija raznorodnih teorija koje su, sada se pokazuje, bile skovane tek da odvrate pažnju sa pravih uzroka jer isti ne proizlaze iz strukturne logike sistema, već iz zle namjere i gotovo nepojmljive lukavosti i sposobnosti pojedinaca udruženih u urotničku skupinu.

Bez obzira što urota može biti vrlo realan scenarij koji stoji iza negativnih društvenih pojava, teorije urote kao generalna objašnjenja pogrešne su i vrlo opasne konstrukcije. One popularnost zahvaljuju raširenom osjećaju bespomoćnosti kojem su ljudi izloženi pred rastućim društvenim negativnostima i nepravdama. Naime, teorije urote su instant pojašnjenja koja pružaju olakšavajuci osjećaj orjentacije u društvenoj stvarnosti. Olakšanje koje nudi teorija urote proizlazi s jedne strane iz iznenadne jasnoće kojom se otklanja sav napor kakvog zahtjeva razumijevanje društvenih patologija kroz analizu društvenih procesa i struktura koji ih proizvode, a s druge strane ta ista jasnoća utvrđenog ‘urotničkog uzroka’ daje opipljivo obećanje i nadu da se problemi mogu s njegovom eliminacijom relativno jednostavno i otkloniti.

Dakle, teorija urote uzrok društvenih problema pronalazi u urotničkoj skupini koja ostvaruje svoje zle namjere tako što zahvaljujući svojim nevjerovatnim sposobnostima uspjeva izmanipulirati većinu ljudi i navesti ih na krivo razumijevanje. Odgovor na pitanje kako im to uspjeva razlikuje teorije urote od teorija koje društvenu manipulaciju i dominaciju objašnjavaju kroz analizu njihove strukturne uvjetovanosti. Naime, ako je društvo u svojim temeljnim odnosima strukturirano na način premanentne asimetrije moći i prava, tada je logična posljedica takve društvene strukture postojanje elite koja manipulira i većine koja je manipulirana. Manipulacija je tada vezana uz poziciju u društvenim odnosima, a ne uz supstancjalne značajke onih koji zauzimaju te pozicije. Teorija urote izokreće prethodno navedenu logiku te umjesto analize strukturnih uvjeta manipulacije, uzrok manipulacije pronalazi u supstancjalnim značajkama pojedinaca iz urotničke skupine. Te značajke povezuju zli karakter i nepojmljivu sposobnost sa prirođenim ili lako utvrdljivim osobinama poput obiteljske linije, nacije, rase te u izvedenijim varijantama sa kulturno distinktivnim obilježjima (koje ukljućuju pripadnost religijskim skupinama itd.). Takvo supstancjalno karakteriziranje uvijek je krajnji paranoični rezultat teorija urota i glavni razlog njihovog učinka ‘jasnoće’ jer makar se u početnim i naoko bezazlenim varijantama često cilja na elite bez jasno određenih supstancjalnih značajki, nedostatak strukturne analize neminovno nalaže takvo identificiranje, ako teorija želi postici učinak uvjerljivosti i jasnoće.

Možemo dakle reći da teorije urote predstavljaju simptom nepovjerenja sve većeg broja građana u službene narative vladajućih elita kojima opravdavaju vlastitu vladavinu i autoritet. U isto vrijeme popularnost teorija urota ukazuje na nedostatak artikulirane alternative sistemu u kojem navedene elite vladaju. Jer ako analiziramo argumentaciju bilo koje od teorija urote, u njima se uvjeti za urotu ne traže u institucionalnim prilikama zahvaljujući kojima vladajući sistem omogućava pripadnicima elita da manipuliraju ili da se okorištavaju zahvaljujuci poziciji koju strukturno zauzimaju, već uzrok društvenih problema lociraju u moralni karakter osoba koje su se na vladajućim pozicijama urotile na štetu građana. Po tome ispada da sistem, njemu pripadajuce institucije, način na koji se u njemu uspostavljaju odnosi između vladajućih i onih kojima se vlada, način na koji navedena sistemska struktura iskljucuje ili otežava demokratsku kontrolu itd., za teorije urote uopće nisu pitanja od bitnog značaja. Teorije urote podrazumijevaju da jedino što je važno jest konkretno identificirati pripadnike zavjereničke skupine, zamjeniti ih poštenim pojedincima i društveni problemi koji su proizašli iz urote trebali bi biti otklonjeni. No, ako lopova ili urotnika prvenstveno čini prilika, tada je jasno da micanjem pojedinaca a zadržavanjem istih sistemskih prilika, lopovluk ili urotništvo se ne mogu i neće otkloniti.

Valja istaknuti da teorije urote postaju vrlo opasne kada njihova paranoidna logika iz sfere teorije prijeđe u sferu političke prakse i kada se počne promovirati kao racionalna osnova određene političke inicjative ili stranke. U nedostatku kritike i analize sistemskih uzroka koji su odgovorni za društvene probleme i nepravde što muce velik broj građana, u nedostatku političkih organizacija koje okupljaju obespravljene na takvoj analizi i razumijevanju, otvara se prostor za reakcionarne snage koje nude teoriju urote kao okosnicu vlastite političke platforme. U općoj društvenoj dezorjentaciji, u situaciji golemog nezadovoljstva, razočaranosti i frustracije obespravljenih, reakcionarne političke snage nude političku platformu koja omogućava jasnu i jednostavnu društvenu orjentaciju jer konkretno locira problem. Bez suvišnih analiza i kritičkog napora kojeg zahtjeva razumijevanje sistemskih prilika za nepravdu, politička inicjativa kojoj je u osnovi teorija urote nudi jednostavno objašnjenje problema i za njega jednostavno rješenje.

Povijesno najpoznatiji i napogubniji primjer teorije urote koja je postala konkretni politički program jest nacistička teorija židovske urote . To je i ogledni primjer u kojem pravcu se razvija teorija urote kada se nastoji realizirati kao konkretni politički program. Naime, nakon što su Židovi locirani kao uzrok nezavidne ekonomske i moralne situacije u kojoj se našlo njemačko društvo 30-tih godina prošlog stoljeca, u prvom koraku su maknuti sa svih važnijih funkcija u društvu. No, paranoidnost teorije židovske urote tek tada je došla do punog izražaja. S obzirom da su Židovi uklonjeni sa svih važnijih pozicija u društvu, a društveni problemi nisu rješeni već su još i produbljeni, logički se počeo nametati zaključak da Židovi i dalje uspjevaju zbog svoje dijabolično zle prirode i nejvjerovatne lukavosti ostvarivati svoju urotu i manipulaciju čak i kada formalno nemaju više nikakvog utjecaja. Takozvano ‘konačno rješenje’ gdje je politički odlučeno da se ide na fizičku eliminaciju Židova, zapravo je primjer što se dešava kada teorije urote bivaju dovedene do svojih krajnjih posljedica.

Navedeni povijesni primjer treba nam svima biti jasno upozorenje da teorije urote nisu uopće bezazlene . Danas smo sa svih strana bombardirani raznim teorijama urote i sve više ljudi usvaja ih za okvir vlastite orjentacije. To još možda izgleda suviše bezazleno pa se prema tome najčešće odnosimo s omalovažavajućim podmjehom ili jednostavno s ignorancijom. No puno lakše nego što bi mnogi željeli teorije urote mogu se ujedniti u zahtjevu za jasnim političkim lociranjem i konkretnom eliminacijom urotnika.

Ako lijeve i progresivne političke snage ne uspiju na vrijeme na svoju stranu pridobiti razumijevanje većine građana o promašenosti i pogubnosti takvih rješenja, tada mislim da nije pretjeranost reći kako smo na korak da klatno povijesti bude vraceno na njezine najkrvavije stranice.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?