U posljednje vrijeme se sve više govori o ponovnom uvođenju obaveznog vojnog roka. Zanimljivo, to se događa ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji, istovremeno sa sve primjetnijim udaranjem u nacionalističke bubnjeve u određenim političkim krugovima.

Nema dvojbe o čemu se ovdje radi. Nakon više od četvrt stoljeća „tranzicije“, jasno je da je restauracija kapitalizma završila potpunom katastrofom. Plaće su nam za 27% manje nego 1978. (!), realni BDP je još uvijek manji nego u također kriznim 1980-ima, ogromna nezaposlenost je već konstanta, kao i masovni odljev stanovništva u inozemstvo. Oni koji ostaju rade za crkavicu uz neplaćanje prekovremenog, nepoštivanje radničkih prava i često ponižavanje na poslu, „uživaju“ u nesigurnim i nestalnim poslovima, ili, u najgorem slučaju, kopaju po smeću, dok privatizacijski pobjednici žive u dvorcima. Uza sve to, trenutno vlast pokušava pokrenuti proces privatizacije HEP-a, što će u konačnici dovesti do skuplje struje, a također će i oštetiti državni proračun za 2 milijarde kuna godišnje – nakon čega će se vjerojatno reći da više „nema novca“ npr. za javno zdravstvo pa će se krenuti još dalje prema modelu „tko nema novca, neka umre ako je bolestan“.

U takvim uvjetima, nije ni čudo da vlasti, koje vladaju ne u interesu naroda nego u interesu stranog i domaćeg krupnog kapitala te Bruxellesa i Washingtona, pokušavaju koheziju u društvu, kako bi se održali na vlasti, stvoriti na drugačije načine. Znajući da u uvjetima perifernog kapitalizma i ekonomske politike u potpunosti podređene interesima privatnog profita ne mogu učiniti ništa što bi poboljšalo životni standard cijeloga društva, rade ono što sve protunarodne političke opcije rade u krizi – traže „vanjske neprijatelje“, pozivaju se na „hrvatstvo“ i „domovinu“ (iza čega se krije njihov novčanik), traže militarizaciju zemlje i nacionalistički pokušavaju nabrijati obespravljene i osiromašene... Kad ljudi više nemaju što jesti, a ti počni galamiti po Srbiji – dok će u Srbiji HDZ-ove kolege iz sestrinskog SNS-a početi udarati po Hrvatskoj kako bi zavele i zavarale svoju sirotinju. U trenutku očiglednog neuspjeha jednog ekonomskog modela, politika, da bi zadržala svoje pozicije, priprema sirotinju da je opet šalje u ratove – u ratove u kojima će ginuti, kao i uvijek, sirotinja i običan narod, dok će sinovi političke elite biti na sigurnom.

Može li nam utjeha u ovom novom stvaranju topovskog mesa biti u tome što naša mladost možda ipak neće ginuti na ovom području, nego potencijalno za interese naših bjelosvjetskih gospodara negdje na Bliskom istoku? Ili ćemo moći biti zadovoljni time što će našu mladost – koja ima opciju ili nezaposlenosti i životarenja ili bijega u inozemstvo – ako rata i ne bude, ljeti odmah nakon srednje škole dodatno indoktrinirati na vojnom roku, kako bi se naučili mržnji i isključivosti umjesto borbi za svoja prava i bolje društvo?

Moglo bi se govoriti o tome kako je standardni i zastarjeli vojni rok u uvjetima suvremenog ratovanja zapravo besmislen. Moglo bi se govoriti i o tome kako je većina mladićâ, dok je vojni rok još u 2000-ima postojao, ionako izabirala civilno služenje vojnog roka. No ključno je zapravo nešto drugo – uzmimo čak i da opet izbije neki rat na Balkanu, potaknut bilo nacionalističkim talambasanjem protunarodnih vlasti koje bi tako štitile svoje interese, bilo nekakvim globalnim geopolitičkim potresima (u čemu nas bivanje u NATO-u, kao jednoj od potencijalnih zaraćenih strana, čini samo nesigurnijima). Postavlja se pitanje – zašto bi itko htio sam ići ili svoju djecu slati u ikakav rat za ovu i ovakvu državu?

Kakva je ta Hrvatska koju bismo mi svi trebali htjeti braniti? Da branimo Hrvatsku tajkuna, korumpirane političke elite, ljudi koji rade za crkavicu, kopaju po smeću ili bježe u inozemstvo prvom prilikom? Pogledajmo se iskreno u ogledalo i zapitajmo se – je li ovo zemlju za koju se isplati slomiti makar i mali nokat, a kamoli poginuti? Tko je od nas spreman slati svoje sinove u smrt da bi Grabar-Kitarović, Plenković i Petrov i dalje ostali na vlasti? Tko je spreman gledati svoju djecu kao invalide bez zdravstvenog osiguranja zato da bi se političari i dalje vozili u najnovijim crnim limuzinama, a tajkuni u svojim jahtama i helikopterima?

Iz svih navedenih razloga, Radnička fronta se oštro protivi najavljenom uvođenju obaveznog vojnog roka i daljnjoj militarizaciji društva – želimo društvo koje će ulagati u zdravstvo, obrazovanje, znanost i kulturu, a ne u helikoptere, avione i tenkove. Želimo se izboriti za bolje i pravednije društvo tolerancije i solidarnosti, a ne „braniti“ naše nacionalne distopije boreći se i ginući u besmislenim ratovima protiv sirotinje iz drugih zemalja.

Dok još ima vremena, RF poziva sve da se odupremo političkim elitama koje nas pokušavaju ponovno gurati u ratove – u ratove u kojima neće ginuti njihova nego naša djeca. Odbijmo njihove laži i manipulacije. Pogledajmo se u ogledalo, razmislimo i shvatimo da pravi neprijatelji nisu preko granice među sirotinjom koja ima malo drugačija imena od nas, nego u našoj zemlji – među onima koji parazitiraju na našem radu, muci i jadu, besramno nas gurajući u život nedostojan čovjeka i nove sukobe s onima koji za naše jade nisu krivi, sve kako bi osigurali zadržavanje sistema koji manjini omogućuje lagodan život, a većini samo nesigurnost, siromaštvo i brutalno izrabljivanje.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?