Autor: Zvjezdana Cikota

Poput drugih postsocijalističkih društava i u Hrvatskoj se paralelno odvijao proces osamostaljenja i restauracije kapitalizma. Pri tom se, uz jake tonove nacionalizma i narodne euforije, relativno glatko pojam klasnog supstituirao pojmom nacionalnog.

Klasa (novopečenih) kapitalista i njihovih političkih jataka preuzela je kontrolu nad ekonomskim i političkim resursima, a taj je čin “osamostaljenja od Beograda” proglašen ultimativnim nacionalnim pitanjem (“Konačno svoji na svome, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, sve za Hrvatsku - Hrvatsku ni za što, odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske”, itd.).

Dakle, nominalno, država i njezini ekonomsko-politički resursi tada su konačno pripali naciji (“nama”), premda, naravno, pripadaju isključivo – kapitalističkoj klasi, tj. pojedincima imenom i prezimenom ili njihovim funkcijama. I njihovim bankovnim računima, često ne u Hrvatskoj ili Evropi.

Iz te uspješne strukturne (samo)obmane (“Ovo je naša država konačno!”) duge skoro tri desetljeća, proizašli su novi društveni odnosi i tkivo čvrsto protkano brisanjem stečenih prava i vrijednosti.
Zato povijesni revizionizam, vjerski odgoj djece od vrtićke dobi (gdje ih se ne uči odgovornosti, već pokornosti), agresivne kampanje na ženska/ljudska prava ... služe kao ŠTIT - da se ne bi čuli neugodni glasni svjedoci ili neugodna pitanja: kako smo od stanovitih, onovremeno i velikih, emancipatorskih koraka eto, u “samostalnoj Hrvatskoj” krenuli ovako uvjerljivo unatrag?

Jer sistem generira, a društvo tolerira i mirno podnosi - eksploataciju, a često uz notorna kršenja radničkih prava i otvoreno maltretiranje, postajemo sve siromašniji i pojedinačno i kao društvena zajednica, propadamo u ekonomskom i mentalnom smislu. Malo njih se bogati, ali apsolutno premalo ih je da bi to imalo značaja za društvo.
Nemamo više dostojanstvo čovjeka, radnika, onog koji stvara i misli na širi okvir od sebe i osobnog probitka. U hrvatskom slučaju, nažalost, najčešće više i ne govorimo o probitku, već golom opstanku.

Dokle tako? Dok svi mobilni, iole sposobni osigurati novac za put, ne zbrišu odavde?
Ne možemo tako, ne može se ljudska egzistencija svoditi na opstanak, moramo nešto mijenjati!


 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?