Autor: Radnička fronta 

U zadnje se vrijeme od strane tržišnofundamentalističkog komentarijata u medijima i javnosti proširio ideologem "uhljeba", "uhljebništva" i "uhljebljivanja". Ideologem polazi od poznatoga i nedvojbeno postojećeg fenomena klijentelističkog zapošljavanja u javnom/državnom sektoru (koji proistječe iz same naravi ekonomskog sistema, velike nezaposlenosti i raspadajuće socijalne države*), no zapravo služi ne samo promašenoj moralističkoj kritici korupcije, nego demonizaciji čitavog javnog sektora kao takvog.

Kada se ljude koji koriste riječ "uhljeb" dotjera do zida u raspravi, oni će često tvrditi da oni "uhljebima" nazivaju samo zaposlene preko veze, one koji loše rade svoj posao i sl., no jasno je da se ta riječ zapravo koristi za sve koji rade u javnom/državnom sektoru - za sve tete u vrtićima, učiteljice, medicinske sestre, vozače autobusa, smetlare itd.

Desničarska propaganda taj termin koristi za napad na javni sektor, kako bi do kraja razorila socijalnu državu - javno obrazovanje, zdravstvo, socijalnu pomoć i sl. - i kao napad na sve regulacije i zakone koji kapitalu ograničavaju profit - radnička prava, ekološki propisi, naknade za nezaposlenost itd. Cilj je demonizacija pozitivne strane države - one koja se koliko-toliko, iako sve manje i manje (dijelom i zbog ovakvih kampanja), brine za radnička prava, javno zdravstvo, obrazovanje, nezaposlene itd.

Ideološki napad na radništvo u javnom sektoru (tete u vrtićima, učiteljice itd.) se koristi za razbijanje radničke solidarnost, tj. da bi se podijelila radnička klasa. Radnike u kapitalističkom sektoru valja uvjeriti da za njihove probleme nije kriv kapital koji ih eksploatira, nego radnici u javnom sektoru. Tako tajkuni i politička elita prolaze lišo, a krivica se prebacuje na čistačice, smetlare, šofere i sl. koji nemaju nikakve veze s brutalnom eksploatacijom u privatnom/kapitalističkom sektoru.

Demonizacija javnog sektora istovremeno funkcionira i kao divinizacija privatnog/kapitalističkog sektora, u skladu s prokapitalističkom ideologijom veličanja "poduzetnika" i "poslodavaca", od kojih se pokušava stvoriti heroje umjesto onoga što stvarno jesu - eksploatatora koji izvlače profit cijedeći ga iz radnika koji obavljaju većinu posla.

Kampanja protiv "uhljeba" je kampanja kojom se pokušava posramiti sve radnike u javnom sektoru - iako nije jasno čega bi se točno imala sramiti učiteljica u osnovnoj školi? Zar je posao koji obavlja nepotreban i nebitan? Zar je ona uopće iole dobro plaćena za taj posao? Je li problem u učiteljicama u osnovnoj školi ili u političko-tajkunskoj eliti koja nad cijelim društvom parazitira? Kapitalistički sektor se pritom naziva još i "realnim", dok je rad koji se obavlja izvan tržišta - npr. posao podučavanja djece ili liječenja bolesnih - tobože "irealan". To i može biti točno iz perspektive kapitalizma (taj se rad u kapitalizmu stvara "neproduktivnim"), no iz društvene je perspektive to besmisleno jer bez škola, bolnica i čišćenja ulica teško da bismo dugo preživjeli.

S druge strane, uz demonizaciju radnika u javnom sektoru, s druge se strane veliča radnike u privatnom/kapitalističkom sektoru. Dok su učiteljice u školi ili smetlari navodno "paraziti" (zar ne uče našu djecu? zar ne čiste naše ulice?), jedini koji se imaju pravo nazivati radnicima su oni koji rade za kapitaliste. Tu je opet, jasno, riječ o pokušaju podjele radništva na javni i privatni sektor - zavadi pa vladaj - kako i jedni i drugi ne bi podigli pogled i vidjeli tajkune koji žive u dvorcima.

Potpuno je jasno da je radnicima u kapitalističkom/privatnom sektoru puno teže - ne zato što je onima u javnom sektoru nužno uvijek sjajno (nekima je dobro, ali mnogima i nije), nego zato što je stanje s radničkim pravima u kapitalističkom sektoru užasno. No tu se pokušava nametnuti teza da se ne trebamo boriti za to da se poprave radnička prava i uvjeti u kapitalističkom sektoru, nego da je potreba utrka prema dnu - da svima bude lošije.

Također, pokušava se nametnuti perverzna logika da bi radnici u kapitalističkom/privatnom sektoru trebali biti ponosni na to što ih eksploatira kapital. Naravno, većina radništva u kapitalističkoj ekonomiji nužno radi u kapitalističkom sektoru i jednostavno nemaju drugoga izbora, nego biti izrabljivani od strane kapitala kako bi mogli preživjeti. No tu nema nikakvog izvora ponosa - kao što se robovi nemaju što ponositi time što ih robovlasnici iskorištavaju, time se nemaju što ponositi ni radnici u kapitalističkom sektoru. Dapače, oni bi trebali shvatiti tko su im pravi neprijatelji - njihovi šefovi i vlasnici koji iz njih izvlače profit za svoj novi mercedes, a ne portiri u javnim institucijama, čistačice u bolnicama, serviseri vlakova ili doktori koji nas liječe kad se razbolimo.

Tu se trebamo zapitati - bi li bilo bolje da učitelji, odgajatelji i doktori nisu "uhljebi"? Bi li bilo bolje da su svi vrtići, škole, fakulteti i bolnice privatne? Bi li bilo bolje da se školarine plaćaju i u osnovnim školama, a da se liječi samo onaj tko ima novca? Jer to je ideja koja stoji iza priče o "uhljebima" - ideja koja bi odgovarala malobrojnoj kapitalističkoj klasi, ali koja nikako ne bi odgovarala većini društva.

Ono što je pogotovo bizarno je da na poviku na "uhljebe" (koliko god u javnom sektoru stvarno bilo klijentelističkog zapošljavanja) nasjedaju i neki ljevičari, pogotovo antikapitalisti. Naime, cilj antikapitalističke ljevice je da sredstva za proizvodnju (firme, poduzeća, tvornice, trgovački lanci, hoteli, banke itd.) u konačnici dominantno budu u društvenom vlasništvu - vlasništvu svih nas. Cilj antikapitalističke ljevice je da nitko ne mora biti izrabljivan od kapitala, nego da može biti sam svoj vlasnik - da može raditi za sebe a ne za drugoga. Dakle, cilj antikapitalističke ljevice je da stvorimo društvo bez kapitalističkih gospodara na vrhu - društvo u kojem ćemo svi biti "uhljebi" (tj. radnici u javnom sektoru).

Problemi (korupcija, mito, zapošljavanje preko veze itd.) koji sad postoje u javnom sektoru nisu problem javnog sektora kao takvog, nego problem kapitalizma koji stvara i održava ogromnu nezaposlenost, siromaštvo i nesigurnost, gdje su ljudi praktički prisiljeni na to da se snalaze na druge načine (pa onda i kroz klijentelizam). Taj se problem može riješiti samo tako da stvorimo društvo pune zaposlenosti, jednakosti i sigurnosti u kojoj će korupcija postati nepotrebna jer će svi moći dobiti posao**, a ne tako da se borimo protiv kolega radnika i olakšavamo još veću dominaciju kapitalu.

U konačnici - problem je i u samoj jezičnoj upotrebi. Upotrebljavamo li riječi "uhljeb", "uhljebljivanje" i sl., samim time simbolički pristajemo na desničarski simbolički projekt, ojačavamo njihovu agendu i dajemo joj na diskursnoj i simboličkoj snazi. Stoga se, umjesto da pristajemo na denuncijaciju radništva u javnom sektoru koju nam nameće kapital i njihova medijska služinčad, moramo orijentirati na napad na naše prave neprijatelje - ekonomsko-političku elitu i inherentno korumpirani političko-ekonomski sistem koji služi očuvanju nejednakosti, nerazvijenosti, siromaštva i besperspektivnosti u kojima živimo.

______
* https://radnickafronta.hr/…/281-korupcija-i-lazno-moralizir…
** Kao kratkoročnije rješenje, protiv korupcije u javnom sektoru se možemo boriti inzistiranjem na transparentnosti i demokratizaciji (nadzoru radnika, lokalne zajednice i javnosti nad javnim institucijama) - jedan šef npr. puno lakše može zaposliti nekoga preko veze, nego što će to učiniti 50 radnika nekog kolektiva (npr. škole), uz nadzor lokalne zajednice.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?