Piše: Karlo Jurak

Još nije bilo kampanje za predsjedničke izbore koja je pobuđivala veću nezainteresiranost među građanima. Postoji izvjesna tendencija pada odaziva građanâ na predsjedničke izbore (2000. je bila oko 63%, da bi 2009. izašlo tek oko 44% biračâ na izbore) što nije nimalo slučajno – čini se da ljudi sve više uviđaju jalovost i iluzornost izborâ te svojim neodlaskom na izbore zapravo daju najvažniji glas –glas nezadovoljstva svojim socijalnim stanjem i ogorčenost svom političkom nomenklaturom koja se profiltrirala u četvrt stoljeća „demokracije“ u Hrvatskoj. U pozitivnom smislu, to je očajnički vapaj za popunjavanjem te praznine u političkom prostoru. Vrlo je izvjesno da je riječ o praznini na ljevici s obzirom da (u kontekstu predsjedničkih izbora, makar bi se dalo govoriti u istim terminima i u kontekstu skorih parlamentarnih također) nema lijevog kandidata za predsjednika dok desničarâ ima čak dvoje (redikula Sinčića teško je svrstati na neko mjestu unutar političkog spektra, ali ga je izlišno i mnogo spominjati). S obzirom da nema lijevog predsjedničkog kandidata, ono što se događa jest „izbacivanje“, odnosno „pozicioniranje“ Josipovića ne ljevicu (to je stari trend, ali u ovakvim trenucima sve više jača), iako potonji s ljevicom nema veze (kakav je to ljevičar koji govori o prilagođavanju tržišnim pravilima, konkurentnosti te se neprestano ulaguje centrima moći zapadnoga kapitala EU i SAD-u??). Time se javnosti prezentira jedna slika „ljevice“ te se tako pokušava spriječiti mogućnost profiliranja uistinu lijeve progresivne opcije jer se ona povezuje s Josipovićem i sa SDP-om. Iako je to taktika desničarâ, ona predstavlja realnu opasnost jer se „bauk komunizma“ opet širi Hrvatskom.

„Bauk komunizma kruži Hrvatskom“. Bila bi to savršena vijest da, nažalost, taj „bauk“, ta „sablast“ nije imaginarna, odnosno tvorevina raznovrsnih paranoičnih i nedorečenih političkih opcija s vlastitim interesnim i ideološkim ulozima. Paranoični se strahovi od komunizma onda utjelovljuju u simboličnim figurama „Jugoslavena“, „kolektivista“ ili nekog trećeg s referentima na tzv. institucionalnoj „ljevici“ poput SDP-a i predsjednika Josipovića. Generatori tog straha dolaze uglavnom s dviju prividno nesličnih pozicija, ideologija i interesa. S jedne je strane riječ o katoličkoj crkvi te desnoj (uglavnom Karamarkovoj i HDZ-ovoj) populističkoj struji povezanoj s braniteljskim i drugim konzervativnim udrugama. S druge je pak strane riječ o poduzetničkom lobiju i njihovim apologetima, deklariranim neoliberalima i libertarijancima koji sve više šire svoje tlapnje da „još uvijek zapravo živimo u socijalizmu“ i da su za sve krivi „uhljebi u javnom sektoru“, itd. Dakle, jedni otvoreno zagovaraju kapitalizam i privatizacije (i to vrlo nevještom retorikom i bajkama o „socijalizmu“) kroz svoju ideologiju tržišnog fundamentalizma, dok se drugi veoma kamflirano pozivaju na „nacionalni interes“ i neprijatelja vide u imaginarnoj simboličkoj figuri „Jugoslavena“. Dakle, kod potonjih je više riječ o populizmu koji igra na ratno iskustvo i negativno iskustvo bivše Jugoslavije (valja primijetiti da je za njih socijalizam/komunizam izjednačen s Jugoslavijom, ekonomiju praktički i ne spominju). Naravno da se iza tog populizma kriju i interesni političko-ekonomski interesi za što se dovoljno prisjetiti važne uloge nacionalizma i konzervativizma devedesetih u procesu pljačkaške tranzicije u kapitalizam. Krajnje ekstremni otvoreni apologeti kapitalizma ne prežu od toga da čak i HDZ smatraju „kolektivistima“ i „socijalistima“ (za njih je „socijalist“ kovanica koja pristaje uz sve s čime se njihov ideal-tip modela kapitalizma ne slaže), a takvi dobivaju sve više medijske pažnje (vješto i oprezno zamaskirano u retoriku protiv „uhljebâ“). Dakle, što je komunizma u društvu manje (sve više privatizacijâ, mjere štednje, sve veće raslojavanje, individualizacija, itd.), to je veći strah od njega. Očigledno je da to nije nimalo slučajno jer upravo postojanje praznine na ljevici stvara strah pa postoji grčevita težnja da se ona utjelovi u mitskim figurama kako „Jugoslavena“, tako „uhljeba“ ili nekog sličnog.

Istupi Kolinde Grabar-Kitarović i Milana Kujundžića prepuni su takvih mitologiziranja i ideološkog govora bez referenta. Primjerice, kada Grabar-Kitarović osuđuje Josipovićev iz konteksta izvađen iskaz o „crvenjenju Hrvatske“, uopće se to „crvenjenje“ ne dovodi u vezu ni s čim konkretnim, a kamoli s nekim Josipovićevim potezom. Kao svaka populistička desnica dosad, oni igraju na emocije i tradiciju. Pri tome valja naglasiti da je politička moć Grabar-Kitarović puno veća od Kujundžića s obzirom da iza nje stoji HDZ i Karamarko koji svoj uspon upravo najavljuju oživljavanjem tuđmanizma (u kojemu je sjedinjena tranzicija u kapitalizam te nacionalističko-konzervativno trovanje društva). Nemalu ulogu u svemu tome igraju i braniteljski prosvjedi u Savskoj koji su svojom pojavnošću skrenuli pozornost s gorućih općedruštvenih i ekonomskih problema na probleme svoje partikularne pozicije predstavljajući zapravo simbolički ulog buđenja retuđmaniziranog HDZ-a (naravno, mnogo je izmanipuliranih pojedinaca prigrlilo u Savsku). U takvoj političkoj situaciji bez jasno definiranih koncepata i s puno praznih označitelja, Ivo Josipović slovi za ljevičara (što se još pojačava činjenicom da mu je potporu pružio ORaH kao lijeva opozicija SDP-u) pri čemu se ne preispituje njegova stvarna uloga u reprodukciji postojećeg društvenog sistema. Sasvim je jasna prava intencija takve označiteljske kontaminacije ljevice – postoji izvjestan strah od profiliranja uistinu progresivne lijeve opcije.

To prazno mjesto na ljevici može biti ispunjeno pokretom poput grčke SYRIZA-e, španjolskog Podemosa ili slovenske Združene levice. Proces popunjavanja tog mjesta trenutno je na djelu – to čini Radnička fronta kao inicijativa radnikâ, intelektualaca, nezaposlenih i drugih obespravljenih koja se sve više probija u diskursni prostor i čiji su stavovi beskompromisno usmjereni protiv kapitalizma, odnosno postojećeg sustava u kojemu vlada manjina koja ima kapital putem kojega utječe na izbore i na druge procese „demokratskog sustava“. Upravo način na koji RF gleda na postojeće izbore baca svjetlo na razumijevanje političkih procesa kod nas – dokle god će oni ovisiti o kapitalu, unutar njih će se rotirati samo prividno suprotstavljene političke opcije čija se ekonomska politika suštinski ne razlikuje (otuda važnost klerikalnog i nacionalističkog širenja straha od komunizma i stvaranja mitskih simboličkih figura kao otjelovljenja tog komunizma). Klasni se odnosi drastično zaoštravaju što se, posljedično, odražava u političkom polju i u retorici

Ovi predsjednički izbori doista ne nude ništa korisno radnom i obespravljenom čovjeku, već jedino, tko god bio izabran, mogu produbiti njegovu bijedu i dominantne ideološke iluzije o stanju u Hrvatskoj i njezinim stvarnim neprijateljima. Slaba zainteresiranost po pitanju tih izbora (i moguća slaba zainteresiranost za parlamentarne, s obzirom na dugogodišnju diskreditaciju i SDP-a i HDZ-a) još su veći indikator da je krajnje vrijeme za prodor nove političke opcije, one političke opcije koja će nastupati zaista s anti-sistemskih pozicija te koja, shodno tome, neće zagovarati ekonomske interese manjine u društvu. To će biti popunjavanje te praznine i uvertira u borbu za uistinu bolje i pravednije društvo izvan okvira postojećeg nepravednog sustava. To mjesto može zauzeti jedino Radnička fronta.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?