Piše: David Graeber, The Guardian - srijeda, 8. 10. 2014.

Prijevod: Draženka Kosić
Redaktura: Drago Markiša

Usred sirijske ratne zone ISIL nanosi teške udarce jednom demokratskom eksperimentu. Skandalozno je da svijet ne zna za to.

Prosvjednici drže zastave Kurdistana te zastavu s likom zatočenog vođe PKK (Radnička partija Kurdistana) Abdullaha Öcalana ispred sjedišta UN-a u Ženevi. Fotografija: Denis Balibouse/Reuters

1937. godine moj se otac otišao dobrovoljno boriti u internacionalnim brigadama za obranu španjolske Republike. Potencijalni fašistički državni udar privremeno su zaustavili radnički ustanci koje su predvodili anarhisti i socijalisti, što je rezultiralo istinskom socijalnom revolucijom u velikom dijelu Španjolske i dovelo do direktnodemokratske uprave u gradovima, radničke kontrole nad proizvodnjom te sveobuhvatnog jačanja položaja ženâ.

Španjolski su revolucionari željeli stvoriti viziju slobodnog društva koju bi cijeli svijet mogao slijediti. Umjesto toga, svjetske su sile proglasile politiku “neintervencionizma” te držale republiku u rigoroznoj blokadi, čak i nakon što su Hitler i Mussolini, iako prividno potpisavši taj pakt, počeli slati velike količine oružja i ljudstva kako bi ojačali fašističku stranu. To je dovelo do nekoliko godina građanskog rata koji je završio gušenjem revolucije i nekim od najkrvavijih pokolja u krvavom 20. stoljeću.

Nikad nisam mislio da ću za svog života vidjeti kako se ista stvar događa ponovo. Jasno, nijedan se povijesni događaj ne događa zaista dvaput. Postoje brojne razlike između događaja u Šanjolskoj 1936. i onoga što se sada događa u Rožavi, trima pokrajinama u sjevernoj Siriji s većinskim kurdskim stanovništvom. No postoje neke upadljive i uznemirujuće sličnosti te kao osoba koja je odrasla u obitelji čije je političke nazore na razne načine odredila španjolska revolucija, moram reći da ne smijemo dozvoliti da ovo završi na isti način.

Autonomno područje Rožava kakvo danas postoji jedno je od malobrojnih svijetlih točaka – iako vrlo svijetlih – izniklih iz tragedije sirijske revolucije. Nakon što je 2011. istjerala snage Asadova režima te usprkos neprijateljstvu gotovo svih svojih susjeda, Rožava ne samo da je održala svoju neovisnost, nego je i izuzetan demokratski eksperiment. Osnovani su narodni plenumi kao temeljna tijela za donošenje odluka, a pažljiva etnička ravnoteža odražava se kroz izbor članova vijeća u kojima, primjerice, u svakoj općini od tri najviša dužnosnika jedan mora biti Kurd, jedan Arapin te jedan asirski ili armenski kršćanin, među kojima mora biti najmanje jedna žena. Postoje ženska vijeća i vijeća mladih te kao nekakav neobičan podsjetnik na naoružane Slobodne žene Španjolske (Mujeres Libres), feministička vojska Savez slobodnih žena (Milicija zvijezde YJA, gdje se zvijezda odnosi na Ištar, božicu drevne Mezopotamije), koja je izvela velik dio borbenih operacija protiv snagâ Islamske države.

Kako je moguće da međunarodna zajednica, pa čak i međunarodna ljevica uglavnom ignoriraju takve pojave? Čini se da je to uglavnom zbog toga što je PYD, revolucionarna stranka Rožave, u savezu s turskim PKK-om, tj. Radničkom partijom Kurdistana, marksističkim gerilskim pokretom koji od 1970-ih ratuje s turskom državom. NATO, SAD i EU ih klasificiraju kao “terorističku” organizaciju, dok su ih ljevičari uglavnom bili otpisali kao staljiniste.

No zapravo sâm PKK ni izdaleka više ne nalikuje staroj hijerarhijsko-lenjinističkoj stranci kakva je nekad bio. Unutarnji razvoj PKK te intelektualno obraćenje njegova osnivača Abdullaha Öcalana, koji se od 1999. nalazi u zatvoru na jednom turskom otoku doveli su do potpune promjene njegovih ciljeva i taktike.

PKK je objavio da više ne traži stvaranje kurdske države. Potaknut vizijom socijalnog ekologa i anarhista Murraya Bookchina, usvojio je ideju “slobodarskog municipalizma”, pozivajući Kurde da stvore slobodne, samoupravne zajednice koje se zasnivaju na principima direktne demokracije. Te bi se zajednice zatim spojile prelazeći državne granice, za koje se nadaju da bi s vremenom izgubile na važnosti. Smatraju da bi tako kurdska borba mogla postati modelom za svjetski pokret za istinsku demokraciju, kooperativnu ekonomiju te postupno nestajanje nacionalne birokratske države.

Nadahnut strategijom zapatističkih pobunjenika u Chiapasu, PKK je 2005. proglasio jednostrani prekid vatre s turskom državom te počeo usmjeravati svoje napore na razvoj demokratskih struktura na područjima koja je već imao pod kontrolom. Neki su sumnjali u ozbiljnost tog poduhvata jer je bilo jasno da su autoritarni elementi i dalje prisutni. No događaji u Rožavi, gdje je sirijska revolucija dala priliku kurdskim radikalima da provedu takve eksperimente na velikim teritorijalno povezanim područjima, navode na zaključak da se ne radi lažnoj slici.

Formiraju se vijeća, plenumi i narodne milicije, a režimska imovina predana je kooperativama kojima upravljaju radnici usprkos stalnim napadima ekstremnih desničarskih snaga ISIL-a. Rezultati zadovoljavaju bilo koju definiciju socijalne revolucije. Ti su napori primijećeni barem na Bliskom istoku, posebno nakon što su se PKK i snage Rožave uspješno probile kroz područje pod kontrolom ISIL-a u Iraku kako bi spasili tisuće jezidskih izbjeglica koji su se našli u klopci na planini Sinjar nakon što su lokalne pešmerge napustili bojno polje. Ti su se poduhvati naširoko slavili na tom području, no zanimljivo je da gotovo uopće nisu spomenuti u europskom ili američkom tisku.

ISIL se ponovo vratio s gomilom tenkova i teškom artiljerijom američke proizvodnje, koje su oteli iračkim snagama, kako bi se osvetili tim istim revolucionarnim milicijama u Kobaneu, pritom najavljujući kako namjeravaju masakrirati i doslovno porobiti kompletno civilno stanovništvo. Za to vrijeme turska vojska stoji na granici sprečavajući slanje pojačanja ili municije braniteljima, a američki avioni nadlijeću i povremeno simbolično interveniraju slabašnim napadima, očito samo zato kako se ne bi moglo reći da nisu učinili ništa dok grupa s kojom tvrde da su u ratu uništava branitelje jednog od najvećih demokratskih eksperimenata u svijetu.

Ako danas ikoga možemo usporediti s Francovim tobože pobožnim krvoločnim falangistima, to bi bio ISIL. Ako pak ikoga možemo usporediti sa Slobodnim ženama Španjolske, to su onda hrabre žene koje brane barikade u Kobaneu. Zar će svijet, i što je još skandaloznije, međunarodna ljevica zaista dopustiti da se povijest ponovi?

*Autorski tekstovi ne poklapaju se nužno u potpunosti sa službenim stavovima Radničke fronte.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?