Moderator: Marko Milošević (RF)

Sudionici: Damir Pilić (novinar), Ivo Anić (kolumnist), Diana Magdić (aktivistkinja) i David Bilić (RF)

Tribina je počela u 19.15

Marko Milošević: SDP je doživio jedan od najtežih poraza. Postavlja se pitanje je li ljevica u Hrvatskoj uistinu osuđena na zaokruživanje SDP-a svake 4 godine. Osnovali smo stranku koja to neće biti.

Ljudi koji dijele set vrijednosti, internacionalizma, antifašizma, socijalne pravde. Kako u budućnosti djelovati zajedno? Ozbiljnog lijevog glasa u hrvatskoj politici nema već dugo.

Damir Pilić: Pričao sam s momkom koji je na granici ngo-a i političkog djelovanja. Po njemu je problem kod naših ljevičara šta bi svi htjeli biti politički savjetnici, a malo tko bi htio to na terenu graditi.

Percipiram SDP kao stožernu stranu ljevice iako se postavlja pitanje je li SDP pod Milanovićem ipak pokazao svoje pravo lice. Nije ih Milanović odveo u desno.

Hrvatski Srbi su glasali za SDP, a nisu ništa dobili od SDP-a i Račana. SDP je izdao hrvatske Srbe, a zatim su kroz devedesete izdali radnike. Nikad nisu spominjali riječ radnik. Račan je propustio biti uz one koji čine srž svega, temelje ideje.

Mrsić je, kao ministar rada, rekao da moramo zaboraviti onih 8 sati rada, osam sati odmora i 8 sati sna. A Leko je dodao kako ovo jednostavno nije vrijeme za socijal demokraciju.

Pogledajte izbore prije godinu dana SDP je imao solidnu ideju zaštite štediša, platili su masno Browna i on mi je savjetovao da moraju biti i socijalno osjetljivi te je upravo on procijenio da se štedište može zaštiti. Morao im je doći čovjek iz Amerike i reći im „vi ste lijeva partija i morate napraviti to i to“.

Mislim da je odavno lijevi prostor u politici nepopunjen. Prazan prostor. Postavlja se pitanje kakva bi stranka taj prostor trebala popuniti. Po mom sudu bi ta partija trebala biti striktno antifašistička, antinacionalistička i antikapitalistička. Naše društvo je kapitalističko i nacionalističko, a partija bi trebala bit antisistemska. Ne treba odustati od jasnog zahtjeva da partija bude antikapitalistička i antinacionalistička.

Ja nikad ne bih otpisao samoupravljanje. Možda nikad nije bilo provedeno u stvarnosti kako je bilo zamišljeno. To je često ostajalo na papiru, ali ta ideja itekako stoji i za budućnost. Treba u programu napraviti nekoliko jasnih politika. Zdravstvo, školstvo, kultura i ekonomija i sačuvati ih od privatizacija. Tko su potencijalni glasači te partije?

Pogledajte Sirizu. Siriza objedinjuje sve stranke i pokrete. Bitno je kako su uspjeli doć na vlast unatoč tome šta su izgubili bitku u svojim zahtjevima. Ali bitno je doći u parlament i iznijeti svoje ideje. Uključili su i vjerske zajednice. Katolički nauk nije baš u tolikoj mjeri suprotan komunističkom manifestu. Glavno pitanje je postojanje boga. Ali u ovom kontekstu to nije važno pitanje, u političkom smislu to nije najvažnije pitanje. Ja ne bih isključio ni poduzetnike.

Treba uključiti sve vrste manjina, etičkih, vjerskih, seksualnih, sve skupine građana koje su ugrožene. Po meni su to danas trudnice koje žele počiniti abortus, najmanje šta im treba je skupina tih molitelja koji će im narušavati psihičko stanje. Zatim djeca koja ne idu na vjeronauk, koje se marginalizira bauljanjem po školi. Historijska šteta šta je stranka ŽZ u deložacijama ušla na jedan prostor ljevice. Bilo bi puno prirodnije da je neka lijeva partija tu ušla. Oni su ne samo ušli u Sabor već dobili i simpatije mladih ljudi. Moja kćer je glasala za ŽZ jer su oni tu na ulici, a pitala me gdje su ovi moji ljevičari? Sanders je dominirao u glasovima mladih glasača do 30 godina. Hillary su pobjedu nad Sandersom donijeli glasovi starijih od 45. Isto je s Korbinom, tisuće mladih se učlanilo u laburiste da bi glasali za Korbina.

Radnička fronta već u svom imenu pokazuje da je logično da okuplja širi spektar. Fidel i Che su imali podršku širokog spektra ljudi jer bez njih ne bi mogao srušitit proamerički sustav. Slično je i kod nas. Komunisti jesu poveli borbu, ali ne bi oni mogli bez ovih ostalih poraziti Nijemce. Nisu bezveze pozvali lijevo krilo HSS-a itd.

Ne možemo se više oslanjati isključivo na radničku klasu koja je desetkovana, ali ih se nikako ne smijemo otarasiti. Kapitalizam danas ugrožava cijeli svijet. Prvo na progresivnom rastu srazmjera bogatstva, a drugo kapitalizam već sad ekološki ugrožava cijelu planetu. Svaka lijeva partija bi trebala naći saveznika i u zelenim aktivistima. Nemamo ni vremena ni taj luksuz za napraviti ekskluzivnu lijevu partiju već okupiti širi spektar.

Ivo Anić:

Ja sam malo pesimističniji od Damira. Problem u cijeloj toj priči su mladi ljudi. Ovdje večeras nam fali jedno pedesetak mladih ljudi. Stvar je u percepciji tih mladih ljudi. Imam 2 hormonalna poremećaja u kući. Sad je trend SDP. Njihovo razmišljanje je da bi ulazak u sdp bio super stvar za napredak i lakši dolazak do posla. Ako bolje razmislite o toj vrstoj percepcije, onda vidite da mladi ne doživljavaju ljevicu romantično, već kao nešto preko čega bi se lakše došlo do posla ili nekog statusa u društvu. I to je po meni najveći poraz sdp-a. Ako govorimo o ljevici ne možemo zaobić SDP niti to koliko su utjecali na urušavanje te lijeve scene. U zadnje dvije godine dominira figura Zorana Milanovića. Dosta sam se bavio likom i djelom Milanovića i zapravo urušavanje sdp-a je počelo daleko prije. Baš ovdje u Spinutu pretučen je organizator pride-a i bez kordona policije ne bismo izvukli živu glavu, a Milanović o tome nije imao nikakav stav niti se pojavio u medijima po tom pitanju.

Ako gledamo Kamensko, Milanović i njegovi nikad nisu došli među te radnike, nikad nisu imali jasan stav prema tim ljudima iako je ta agonija trajala već godinama. Kompletan vrh sdp-a nije imao niti natruhe onoga šta čini ljevicu. Ljevicu ne čine samo socijal demokrati, već i puno malih zajednica. I to je taj smjer u kojem bi današnja ljevica trebala ić. Okupljanje tih malih udruga, organizacija koje se bore za ljudska prava. Imate razne organizacije i ljude, ali ih treba sagledati kroz lijevu konotaciju.

Ono šta moram spomenit uz Milanovića je da duboko u mandatu sdp-a, Boris Dežulović dobija otkaz u Slobodnoj i na njegovo mjesto dolazi Tihomir Dujmović. Godinu dana se stvarala medijska podloga da se promijeni vlast. Sloboda medija je jako bitna za ljevicu. Mi danas u Hrvatskoj govori o slobodi medija, najveći intelektualci koje imamo, koji lijevo razmišljaju, svi ti ljudi pišu iz –Bosne i Srbije da bi ih ljudi ovdje čitali. Ovdje u Hrvatskoj. To su ljudi koji ljevici daju smisao.

Milanovićevo pogodovanje krupnom kapitalu. O njegovom svjetonazoru najbolje govori njegovo odrastanje i prijateljstvo s Tedeschijem. Njega ne možete svrstati u ljevicu. Vi mladim ljudima ne možete objasniti što je to ljevica, oni je gledaju kroz SDP. I u tome je veliki problem. Mlade treba educirati i s njima treba raditi. Naša mladost je prilično nezainteresirana. Politika je idealna prilika za napredak u životu, dobar posao. Mladost je ta koja je pokretak bilokakvog bunta. Sama Radnička fronta, potpomognuta s dosta udruga, je put kojim trebamo ić. Po meni je potrebna velika reformacija u SDp-u. Jako je bitno tko će biti novi predsjednik SDP-a. Razgovarajući s njima jedini je Ranko Ostojić pokazao namjeru da ujedini ljevicu. Ne samo da reformira SDP kao antifašističku stranku već da razgovara s RF-om, intelektualcima i to mi se u nekom momentu učinilo dobrim momentom za ljevicu. Picula i Bernardić jednostavno nemaju mentalni sklop jednog ljevičara. Oni igraju po pravilima neokapitalizma. Čeka nas jedno mučno razdoblje borbe. Svi se borimo individualno, šteta je da nemamo podršku iza sebe i jedinstvo. I sam kao novinar se osjećam kao vuk samotnjak. Veliki je problem šta se svaki aktivist tako osjeća jer nema zajedništva, baze, oslonca, nekoga tko bi bio onaj fundament iz kojeg bi izašla prava lijeva organizacija.

Diana Magdić:

Zašto nema studenata ili mladih u političkom dijalogu se jasno vidi iz situacije da nema nijednog okupljališta za studente i jedino mjesto gdje se mogu okupiti i družiti je kapelica. To je razlog zašto nema političke pismenosti u Splitu. Naš politički prostor je maksimalno zagađen.

Ljudi u Hrvatskoj uopće nemaju percepciju što je demokracija i koja su njihova građanska prava. Ljevičari su ljudi koji su klasno povezani više nego nacionalno, vjeruju u bolju budućnost. Desni se povezuju više s tradicijom. Što jednostavnije objasnit da se mladi lakše snađu i opredijele. Mladi se ne žele izboriti ni za svoja osnovna studentska prava, tipa menza, što je potpuno ideološki neobojeno.

Svi lijevi intelektualci ne samo da su marginalizirani medijski već su se i sami marginalizirali. Neki pod izravnim prijetnjama. Ne postoji nijedan časopis u kojem bi se oni mogli međusobno povezivati. Pojavi se RF i način na koji oni pokušavaju afirmirat političku pismenost je možda jednako vrijedno kao sama lijeva ideja koju zastupaju. Po Bobbiju to što ćemo se prepoznavat kao djelatnici, radnici, studenti, je puno bitnije nego što ćemo se mi ovdje nacionalno prepoznavat. Ne bih se složila da nema radničke klase. Ja sam pripadnik radničke klase koja je prekarijat. Nemam stalno zaposlenje, radim na određeno, što me ne čini manje radnikom. Ideja radnika se mijenja, prije svega u zapadnom svijetu, ali u nas je to kaos potpuni. Ono čime se ja bavim je prostornom pravdom i pravom građana da ostvare svoje pravo na grad i mislim da je to u ovom kontekstu važna tema, mislim da je pitanje upravljanja prostorom jedno fundamentalno pitanje kojim će se moći vidjeti hoće li se region moći razvijati. Ljudima treba objašnjavat osnovna prava. Oko svih tih aktivnosti je došlo do toga da su se okupili ljudi koji se ne žele politički određivat, ili nikad ne bi bili lijevo ili desno, ali bore se za zajednički interes.

Mladi su skupina ljudi koja je najviše gladna informacija. Mislim da je dužnost lijeve stranke i intelektualca pomoći mladima da pronađu neki svoj prostor za afirmaciju.

David Bilić:

Često su se spominjali mladi pa sam se osjetio prozvanim.

U godini na kojoj su alternativnom prvomajskom maršu uz Radnički frontu sudjelovali borbeni sindikati, ZG pride, MAZ, itd. pokazuje da se ipak nešto pokreće. Tu je i suradnja sa sindikalistima Denisom Getom i Predragom Sekulićem. Često nas ljudi zovu na prestanak sektašenja, ali mislim da te optužbe nisu na mjestu. Svoje saveznike ne tražimo u političkim strankama zbog slabe aktivnosti drugih lijevih organizacija. Mislim da RF svoje saveznike mora tražiti u antifašistima, feministkinjama, lgbt osobama, manjinskim organizacijama, sindikatima itd. To bi bio jedan prirodni savez i tu bi se puno više moglo dobiti nego nekim klasičnim političkim savezom s političkim partijama. Kao i podrška nekih intelektualaca koji ne moraju ući u RF.

Dojam je da se radnici smatraju reakcionarnim. Meni je ta ideja reakcionarna. Osim samog rata i hdzove vladavine i s lijeve strane moramo naći glavnog krivca. SDP je postao sam sebi svrha, radili su kompromis za kompromisom nakon kojeg ništa nije ostalo osim oportunizma i pukog osvajanja vlasti. Sdp se zacementirao na liberalnim pocizijama, njihovi izleti na ljevicu su rjeđi nego njihovi izleti na desno. Radnike pridobiti – uz bitne teme manjina- definitivno treba gurati ekonomske teme koje su zapostavljene. Ako ljevica ne spominje teme radništva, tko će te teme spominjati? Ako se ljevica ne odnosi sa skepsom prema euroatlantizmu i neoliberalizmu, tko će onda? Moramo se vratiti na te teme, moramo kazati da postoji alternativa, da se EU možda može mijenjati jer ne služi ljudima, radnicima već bankarima i eliti. Kako sindikati i radnici mogu biti nezainteresirani za ljevicu kad je realna plaća 27% manja nego prije 40 godina, uz sve druge beneficije. Mislim da za ljevicu ima publike, samo se krivo obraćalo toj publici. Moramo napraviti odmak od nekih elitističkih pojedinaca. Kada smo otišli na teren u trgovačke centre, prilazili su nam ljudi, radnica je rekla da bi skinula svoje odijelo i pridružila nam se da ne izgubi posao. Mi moramo biti prepoznatljivi radnicima, a ne radnici ljevici. Osnova ljevice su teren i radnici, a ne samo tribine i intelektualci. Ljevica je uvijek na strani potlačenih i protiv tlačitelja. Radnici, manjine su potlačeni i mi stojimo iza njih. To je to. To mora biti osnova. Ako ne stojimo iza njih onda ne znam zašto smo na ljevici i trebali bi naći drugu političku opciju.

Žejlko Reiner je rekao kako je Martina Dalić morala otići iz HDZ-a zbog svojih neoliberalnih ideja, stavova, a sada hdz nju vraća očito s razlogom provođenja neoliberalnih mjera. Sad uvode pluralizam u zdravstvo, što zapravo znači da će siromašniji imati manja prava ili plaćati puno više nego dosad. To je valjda vrlo jasan pokazatelj smjera u kojem nova vlada želi ići. Mislim da ćemo u napadu konzervativnih i neoliberalnih krugova suočiti sa sve više i više onih koji spadaju u potlačene skupine i da se moramo opredijeliti da smo na njihovoj strani i protiv kapitala i za radnike!

Ivo Anić: Ja sam radnik, 8 h u trlišu u Končara. Sindikati su korumpirani. Mi ne možemo doći poslodavcu jer ćemo dobiti otkaz. To sindikati moraju napraviti. Oni organiziraju štrajk. Taj dan se ne radi i naš poslodavac mora znati da imamo sindikalne aktivnosti i nismo na poslu.

U Francuskoj radnika na ulici štite zakon i država. Meni će poslodavac dodijelit otkaz jer sam bez sindikalne zaštite napustio radno mjesto i otišao dati podršku radnicima u Konzumu. Ljudi bi htjeli. 7 dana ide mirenje s poslodavcem. Onda sindikati idu 7 dana u pregovore s poslodavcem, što poslodavcu daje 14 dana manipuliranja s našim novcem. Naši sindikati su veliki problem.

Završna riječ moderatora.

Marko Milošević:

Spomenuto je, SDP se nije mogao izbjeći, imaju unutarnje izbore, hoće li biti promjene smjera, SDP će biti još neko vrijeme aktualan kad se priča o ljevici. Drago mi je da nije ostalo samo na SDP-u. Spomenuto je i pitanje obrazovanja, ne onog formalna, već onog van institucionalnog obrazovanja poput društvenih okupljanja i aktivnosti, ne direktno politički ideološkog i tu je dolazilo do proboja ideja, političkog obrazovanja mladih. U SDP se ide po posao i vezu u gradskom uredu, i HDZ se ide 3 puta više. Kakvo društvo gradimo kad mladi to gledaju kroz najsiroviji interes.

Tedeschi je Milanovićeva ciljana publika. To nisu ljudi koji će promišljati o problemima većine građana. Sve je više pitanja, nadići će onu fazu kad ćemo pričati o minimalcu. Graditi svijest da su izazovi daleko veći od društvene nejednakosti u jednoj balkanskoj zemlji. Ti izazovi su daleko veći.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?