Proteklih tjedana svjedočimo nekim primjerima radničkog otpora kapitalističkom izrabljivanju koji izlaze iz tipičnih okvira svakodnevice na koju smo navikli. U Francuskoj već mjesecima traje pobuna studenata i radnika protiv neoliberalnih mjera takozvane socijaldemokratske vlade - štrajkovi, blokade, okupacije, masovni prosvjedi po cijeloj državi. Zatim, bliže Hrvatskoj, radnici koparske luke okupirali su svoja radna mjesta i blokirali promet u tom velikom pristaništu u znak nepokolebljivog otpora namjerama aktualne vlade Mire Cerara da privatizira to slovensko poduzeće. I dok bi već ta sama akcija bila vrijedna spomena, pohvale i svake podrške, višestruko je zanimljivija kad se uzme u obzir širi politički kontekst u kojem se odvila. Naime, sasvim očekivano, od strane vladajućih stizale su najgore uvrede i prijetnje prema radnicima u luci, koje su kulminirale sad već famoznom izjavom slovenskog premijera kako je njemu nedopustivo da "radnici vode svoje poduzeće, a kamoli državu". Premijera su u takvom stavu podržale sve opcije vlasti i oporbe, osim naših prijatelja i suboraca iz Združene levice i njene članice, Inicijative za demokratski socijalizam. Nakon nekoliko dana blokade, radnici su postigli dogovor sa vladajućima i za sada se čini da od privatizacije neće biti ništa.

 

13603453 1408905555802850 3957251283610076534 o

Ono što je najvrijednije u toj priči je činjenica da su radnici luke Kopar otvoreno i u potpunosti prihvatili podršku slovenskih socijalista i u više navrata zajedno nastupali i prosvjedovali za spas luke Kopar od privatizacijski kandži. Slike autentičnog radničkog bunta koji se izražava velikim prosvjedima na kojima dominiraju crvene zastave radničkog pokreta, i u kojima političku glavnu ulogu ima radikalna ljevica, predstavljaju do sada neviđene scene na ovim prostorima u zadnjih četvrt stoljeća i putokaz su za smjer u kojem treba ići – i nama u RF-u, ali i svim radnicama i radnicima u Hrvatskoj, svim sindikatima i onima kojima je stalo do borbe za radnička prava. Bez povezivanja borbenih radnika sa borbenom ljevicom ne može biti govora o bilo kakvim uspjesima u fazi krize sistema i neoliberalnih mjera štednje, u kojoj živimo. S tim na umu, pređimo na "lokalne" teme.

Među brojnim svakodnevnim mukama s kojima se suočavaju radnice i radnici u Hrvatskoj, proteklih dana u medijima je stanovitu pozornost dobilo tek nekoliko primjera: radnici pirotehničari u državnoj tvrtci Mungos koji su stupili u štrajk te proglas INA-inog sindikata Nova solidarnost o opasnom MOL-ovom transportu sirove nafte do riječke rafinerije na preradu, zaobilazeći sisačku rafineriju koju namjeravaju ugasiti. Drugačiji slučaj, u kojem nikakvu ulogu, nažalost, nemaju radničke organizacije, predstavlja nečovječno i kriminalno ponašanje "poduzetnika" Stanića prema svojim siromašnim, obespravljenim i prestrašenim radnicama. Recimo nešto o svakom od ovih slučaja.

Štrajk pirotehničara Mungosa, organiziranih preko Novog sindikata, trenutno jednog od samo nekolicine pravih, borbenih sindikata kod nas, poprilično je jasno sročen. Traže povećanje plaće i dodatak za minuli rad. "Poslodavci" odgovaraju da je takav zahtjev ekonomski neisplativ, na što sindikat odgovara zahtjevom da se kompletna razminiračka djelatnost (mahom privatizirana, kao i sve drugo) vrati u državne ruke i u potpunosti izuzme iz tržišnih mehanizama.

 

13620130 1073497146076421 5222550371640460697 n

Ovakav zahtjev – poziv za nacionalizaciju i izdvajanje iz tržišta – predstavlja najprogresivniju radničku poziciju koju smo u domaćim štrajkovima i radničkim borbama mogli čuti proteklih godina. Upućen je već i prije nekoliko mjeseci, na prvom pirotehničarskom prosvjedu na Markovom trgu (radnika izvan državnog Mungosa) kojeg smo također podržali i na kojem su i naši članovi sudjelovali. Ovim putem ćemo samo još jednom ponoviti našu nedvosmislenu podršku opravdanim i ispravnim zahtjevima pirotehničara, dati našu podršku i ponuditi svaku pomoć s kojom raspolažemo – u ljudstvu, infrastrukturi ili medijski – radnicima te Novom sindikatu. To je smjer u kojem treba ići, to su zahtjevi koji jedini daju mogućnost promjene odnosa snaga između rada i kapitala. Samo hrabro naprijed!

Nekidan je, pak, u nekim medijima objavljen proglas jedinog borbenog sindikata u INA-i, Nove solidarnosti, u kojem upozoravaju na opasnost od najnovijeg poteza kriminalne MOL-ove uprave u domaćoj naftnoj kompaniji. Umjesto da se sirova nafta prerađuje u Sisku, a zatim prerađena u gotove proizvode dalje distribuira po svim daljnim lokacijama, od sada će se po prvi puta prevoziti sirova nafta željeznicom do riječke rafinerije, što je i ekološki i sigurnosni rizik, ali isto tako i dio šireg MOL-ovog plana da upropasti domaću naftnu industriju i ugasi postojeće rafinerije u Sisku i Rijeci. Naravno, transport željeznicom obavlja mađarski Train Hungari, a ne domaći HŽ Cargo. Naši izravni razgovori sa radnicima i članovima sindikata, kao i ono što možemo pročitati putem službenih i neslužbenih kanala kojima se radnici INA-e služe, govore nam o razini gnjeva, očaja i nezadovoljstva koje je doseglo točku usijanja, dodatno potaknutom nedavnom tragičnom smrću jednog od radnika u INA-i - sisačkog zeta, za kojeg kolege kažu da je "uvenuo" kada je bio prisiljen uzeti otkaz i otpremninu zbog izdvajanja maloprodajnih djelatnosti iz matične INA-e. Stvari bi se po svemu sudeći mogle zaoštriti i eskalirati do točke sukoba na koju političke i ekonomske elite nikako nisu navikle. Pozivamo naše prijatelje u INA-i i naročito sindikatu Nova solidarnost da ustraju, da ne gube glavu ali da ju ni ne poginju pred bilo kime i da se za svoja radnička prava i spas tog ključnog poduzeća izbore kojim god sredstvima smatraju potrebnim. Kao i do sada, u tome će u Radničkoj fronti imati suborce i prijatelje.

 

13177730 468326963378174 2882755284169134226 n

 

I na kraju, ostaje nam primjer onoga čemu se sve radnice i radnici mogu nadati u budućnosti, naročito bez sindikalne i političke zaštite – Bosiljku Staniću. "Boso" nije iznimka, niti je problem sam po sebi, kao nekakav izvanserijski vanzemaljac-zlikovac – on je samo logična posljedica radničke slabosti i neorganiziranosti, političke korupcije, i nepostojanja dovoljno snažnih i borbenih političkih opcija koje će se boriti za prava radnog naroda. Osuđujemo, valjda ne treba ni posebno navoditi, takvo postupanje prema radnicima koji su temelj i izvor cjelokupnog društvenog bogatstva, i namjeravamo poduzimati akcije protiv tog brutalnog izrabljivača u skladu s našim mogućnostima. Ali bitnije od medijske reakcije na nepravdu je ono što će uslijediti nakon toga -a to mora biti organizacija. Dok se radnice "Bose" same ne organiziraju - formalno ili ne, legalno ili ne, nebitno je – oko zaštite i širenja svojih prava, do tada će uvijek ostati razbijene, usamljene i izolirane žrtve sistema. Jednu radnicu se lako može zastrašiti. Ali trideset njih, koje solidarno i kolektivno napuštaju radno mjesto u znak protesta i tako nanose desetke tisuće kuna štete dnevno, ("Bosinog" novca, po njemu, naravno) već predstavljaju snagu s kojom se ne može tako lako manipulirati. Za kraj ćemo napisati ono što ćemo i ponoviti radnicama uživo – ujedinimo se, organizirajmo se, i spriječimo svakog idućeg "Bosu" da žrtvuje i jedan jedini ljudski život na oltaru gramzivog osobnog profita – jedine vrijednosti u kapitalizmu.

Jedan svijet, jedna borba!

Radnička fronta

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?