Uvod

Pozdrav svima! Hvala što ste došli. To je jako bitno. U ovakvim trenucima, kada se donose važne odluke za čitavu zemlju, ključno je da pokažemo da smo i mi i izvan visoke politike politički subjekti a ne objekti. Da i mi imamo što reći u političkom životu – svaki dan, a ne samo svake četiri godine.

Zašto smo ovdje? Zato što će se [preksutra] u ovoj zgradi ovdje [pokazivanje na Sabor] glasati o izbacivanju iz vlade Tomislava Karamarka. Čovjeka za kojeg čitava javnost već više od mjesec dana zna što je.

Plaćenik. Podmićeni potpredsjednik vlade. "Domoljub" koji primio novac od strane korporacije kako bi do kraja prodao nacionalnu naftnu kompaniju. Čovjek koji se busa u prsa da voli domovinu. Još jednom se pokazalo kakva je to "ljubav". I upozorenje nam je – kad se netko toliko busa u prsa hrvatska – pazite na svoje džepove. Jesmo li ovdje samo zato što je Karamarko primio novac od MOL-a? Naravno da ne. To je razlog zašto on mora otići. Kap koja je prelila čašu. Ali ovdje smo i zbog mora drugih razloga.

Je li Karamarkovo primanje mita jedino što je ova vlast zgriješila? Naravno da nije. Bili smo na ulicama i trgovima i prije 2 tjedna drugim povodom – zbog pokušaja fundamentalističko-konzervativnog udara na obrazovanje. Karamarko je čovjek koji stoji iza Vlade, sada u raspadu, koja nam je donijela neofašizaciju društva, udar na medije, privatizacijski val i daljnje uništavanje i poskupljenje zdravstva.

Vrijeme je da odstupi, kao i čitava Vlada!

 

Ekonomija ili svjetonazor? Odakle fašizacija?

Zašto smo tu? Zato što je Karamarko bio glavni motor iza vlasti koja je nastavila lošu ekonomsku politiku prošle vlasti, usmjerenu protiv interesa većine društva, i koja je tome pridodala neofašizaciju, napad na ženska, manjinska i druga prava.

Često se javljaju glasovi da se ne bismo trebali baviti fašizacijom, pitanjem pobačaja, LGBT ili manjinskim pravima nego isključivo ekonomijom – da su bitna samo radnička prava, privatizacije i drugo, a da je sve ostalo samo maska.

Ali to je potpuno netočno. Jako je važno i jedno i drugo. I napad na radnička prava i napad na manjinska, ženska, homoseksualna i druga prava. Sve je to sastavni dio desne nazadne politike. Politike kakvu je provodila ova vlast u raspadu.

Desnica u pokušaju stvaranja svoje hegemonije ne gleda samo ekonomiju nego i n takozvani "svjetonazor". A ako se fundamentalistička desnica bavi i "svjetonazorskim" pitanjima, kako to onda mi, koji se borimo za drugačije društvo, možemo zanemariti?

Kao što bi bilo pogrešno da progresivne snage – mi ovdje – zanemarimo ekonomska pitanja kao što su radnička prava ili privatizacije zbog "identitetskih pitanja", tako bi jednako pogrešno bilo da se bavimo samo ekonomijom.

Prešućivanje ili nebavljenje fašizacijom značilo bi i neizravno legitimiziranje fašizacije. A kako unutar fašistoidnog društva imati ekonomiju koja će funkcionirati u interesu većine a ne uske oligarhije na vrhu?

Ekonomska i "svjetonazorska" su pitanja organski povezana. Desnicu – u širokom smislu – svaka pobjeda na ekonomskom planu jača i "svjetonazorski". I obrnuto. Isto vrijedi i za nas – svaka pobjeda koju izborimo na svjetonazorskom planu, jača nas i u planu ekonomije.

Osim toga, potpuno je bizarno misliti da se neekonomski aspekt može samo tako zanemariti. Prvo su na red došli pederi, onda Srbi, onda žene... Tko je sljedeći? "Urbani Jugoslaveni"? Ljevičari? Ateisti? Svi koji ne misle kao Karamarko? Nemojte misliti da će ostati netko tko će vas spašavati ako sad okrećete glavu jer niste ni Srbin ni peder ni žena...

Potpuno je jasno da fašistoidne tendencije uvijek bujaju u doba krize kapitalizma. Potpuno je jasno da se ova vlast – protiv koje sad protestiramo – bavi takozvanim svjetonazorskim pitanjima jer nema što učiniti po pitanju poboljšanja životnog standarda za većinu. No isto je tako potpuno jasno da si ne možemo dopustiti zanemarite ugrožavanje bilo kojih prava – ne samo radničkih, nego i ženskih, seksualnih, etničkih i drugih. Borba za bolje društvo ne može ignorirati niti jedan aspekt društva i politike.

Stoga recimo jasno i glasno da smo protiv ukupne politike koju je provodila ova vlast u raspadu – i ekonomske i svjetonazorske!

 

INA

Neposredan povod za naš dolazak ovamo je to što je Tomislav Karamarko, kao potpredsjednik vlade u raspadu, primao mito od MOL-a. Dakle, tu smo zbog Ine. Zbog Ine, koju kao nacionalnu naftnu kompaniju, nikada ni nije trebalo prodavati. Isto kao što nije trebalo prodavati ni Hrvatski telekom. Da nam danas netko drugi izvlači superprofite iz zemlje kroz HT. Kao što nije trebalo prodavati ni Plivu – koja je od nekoć slavne istraživačke kompanije postala tabletara za masovnu proizvodnju generičkih lijekova.

Podsjetimo se stoga tko je započeo bespotrebnu i štetnu prodaju Ine, slijepo robujući neoliberalnoj dogmi o privatizaciji. Sve to iako – paradoksalno – MOL, kao ni Deutsche Telekom, tada nisu bile privatne kompanije. Tko je dakle započeo prodaju Ine? To nije bio HDZ. To nije bio Sanader. To je bio nitko drugi nego SDP – pokojni Ivica Račan i ministar Ljubo Jurčić. Danas SDP više to ne spominje, pravi se lud. A sve je počelo od njih.

I kako su novi vlasnici Ine nakon toga poslovali? Vrlo efikasno. Tako da su prvo podmitili Ivu Sanadera, da bi onda podmitili i Tomislava Karamarka. Tako da nisu poštovali potpisane ugovore o unapređenju dviju rafinerija. Upravo suprotno, počeli raditi na njihovom uništavanju i zatvaranju.

I što se sada događa? Naša se politička elita pravi luda. Ne samo HDZ, čiji su vođe u bar dva navrata primile mito za Inu, nego i SDP, čiji je vrhunski domet bio poslati predmet Ine na međunarodnu arbitražu.

No ne bi li se tu moglo postaviti i drugačije pitanje? Zašto mi uopće toleriramo ovo što se događa? Ina je kompanija, bez ikakve sumnje, od iznimnoga strateškog značaja za našu zemlju. A mi smo je prodali stranoj korporaciji koja je nakon toga besramno podmićivala najviše dužnosnike ove zemlje. Ne samo to nego je pritom i maltretirala i otpuštala radnike, ne poštujući ugovore koje je potpisala.

Po kojem je to pravu, međunarodnom ili drugom, dopušteno podmićivati predsjednike i potpredsjednike vlade i ne poštovati valjane ugovore? Zašto dopuštamo agoniju INA-e i njezinih radnika? Zašto dopuštamo da se postupno, čak i nezakonito, guši jedna tako bitna kompanija? Nije li došlo vrijeme da se zbog kršenja zakona koje se dogodilo traži ono očito – bezuvjetan povratak INA-e u naše vlasništvo?!

Privatizacije

Što nam ova vlast nudi na ekonomskom aspektu? Isto ono što nam se nudi još od Ante Markovića i 1989. – privatizacije. Isto ono što nas je dovelo u situaciju da 2015. imamo za 27% niže realne plaće nego 1978. Isto ono što nas je dovelo u situaciju da nam je realni BDP 2014. za 7,7% niži nego 1986. Jesu li naše političke i ekonomske elite nešto naučile iz više od tri desetljeća nazadovanja? Naravno da nisu – to nije ni bio cilj. Koga briga za opće nazadovanje i propadanje društva, za ljude koji kopaju po smeću, kada imamo 200 bogatih obitelji i 7 najbogatijih tajkuna koji žive ni više ni manje nego u dvorcima. To je ionako i bio cilj tzv. tranzicije, tj. procesa restauracije kapitalizma.

I što nam je onda, nakon svega toga, donijela ova vlada u raspadu – s Tomislavom Karamarkom protiv kojega danas prosvjedujemo? Donijela nam je – pazite sad – opet isto. Opet privatizacije. Jer, ako ne uspijeva već 27 godina, tko zna – možda će uspjeti 28. godine. Pa je tako ova vlast na – pazite sad – telefonskoj sjednici odlučila, skidanjem s liste strateških poduzeća, za privatizaciju pripremiti osam tvrtki – Podravku, ACI, Končar-elektroindustriju (u međuvremenu već ekspresno prodanu), Petrokemiju, Croatiju Airlines, Luku Rijeka, Croatia banku te Croatiju osiguranje. Jer možda ovaj put bude drugačije. Ali neće – opet će se privatni džepovi napuniti, društvo će ostati bez svojih sredstava, a radnici bez poslova.

Naravno, privatizacija nije nešto što je izmislila ova vlast. Uzmimo kao primjer Croatiju osiguranje, koje se sada nastoji do kraja privatizirati. Početak privatizacije Croatia osiguranja počeo je za SDP-ove vlade 2013. godine, kada je Croatia osiguranje djelomično privatizirano pod vrlo sumnjivim uvjetima i ispod tržišne cijene – unatoč tome što je izrazito uspješno poslovalo.

Opravdanje je uvijek isto – prodajemo jer država nije dobra, a privatnici će bolje poslovati. Ali pitanje je – za koga, za koga će bolje poslovati? Prodajemo jer treba napuniti proračun ove godine. A onda će dogodine zbog privatizacije novca biti manje pa ćemo se morati dodatno zaduživati. Pa ćemo morati opet prodavati obiteljsko srebro da bismo pokrpali dug. I tako dalje i tako dalje… Sve dok jednom više ne bude bilo ničega za prodaju.

Stoga treba reći ne samo "Karamarko, odlazi!" nego i "stop privatizacijama!" Prije dva tjedna neki od nas bili su tu na protestu radnika Končara, koji je u međuvremenu ekspresno do kraja privatiziran. Ovaj govor možemo završiti poklikom jednog od radnika: Končar je naš – Karamarko marš!

 

Zdravstvo

Ova vlada, Karamarkova vlada, donijela nam je i sjajan "napredak" u području zdravstva. Kako izgleda to naše novo zdravstvo? Dat ćemo vam jedan primjer. Padnete nezgodno vani. Nekako došepesate kući, noga vam je natekla. Gledate nogu – natekla je. Nemate pojma je li uganuće ili lom. Razmišljate hoćete li na hitnu. Ne usudite se – ako je samo uganuće, naplatit će vam što ste "bezrazložno došli". A niste baš pri parama. I tko nam je kriv kad nismo svi medicinu završili da se znamo samodijagnosticirati.

Nakon par dana šepanja i muke ipak odlazite na Traumu. Tamo vam kažu – pa što ste toliko čekali... Kako je ipak hitno, tu vam ne naplaćuju ništa, ali zbog čekanja se situacija pogoršala i morate na operaciju. Kad jednom dođete na red za nju, tamo ćete pak morati platiti nekoliko tisuća kuna jer nemate dopunskog osiguranja. Zdravlje samo za bogate – živio Karamarko! Živjela "reformska" vlada! Živio kapitalizam!

 

Politizacija

Prije dva tjedna okupili smo se u velikom broju kako bismo rekli NE fundamentalističkim nalijeganjima na obrazovni sistem. Tada se dosta govorilo o "nepolitičnosti". I potpuno je jasno zašto. Većini se nas ovdje gade političke stranke, njihovo politikanstvo, praznina njihovih ideologija i njihovo parazitiranje nad ovom zemljom.

U konačnici, tu smo upravo zbog jednog profesionalnog političara. Jednog od onih koji je među najgorima – u teškoj konkurenciji. No politika se ne može svesti samo na političke stranke i profesionalne političare. Politika i ideologija tiče se svih nas: to je pitanje toga kakvo društvo želimo, kako ćemo to društvo stvoriti, i u kakvom ćemo svijetu živjeti.

I naš protest ovdje nesumnjivo je politički. I naši zahtjevi ovdje nesumnjivo su politički. Oni ni ne mogu biti drugačiji. Politika i ideologija uvijek su tu. Pitanje je samo kakva politika i kakva ideologija. Hoće li to biti politika tolerancije, demokracije, jednakosti, uključivosti ili će to biti politika netolerancije, autoritarnosti, nejednakosti i isključivosti. Na nama je da odlučimo i na nama je da se izborimo za svijet u kojem ćemo živjeti i koji ćemo ostaviti onima koji dolaze iza nas. To nitko drugi osim nas ne može učiniti – i zato politika mora biti i na ulicama, i na trgovima, i na radnim mjestima. Među nama. A ne samo na tzv. festivalima demokracije svake četiri godine, koje praktički uvijek dobivaju isti – oni koji iza sebe imaju financijsku moć tajkuna koji su se obogatili u tzv. tranziciji.

Ne smijemo si dopustiti da opravdano gađenje pred profesionalnim političarima i većinom političkih stranaka bude preneseno na gađenje pred političkim organiziranjem uopće. Bez političkog organiziranja – bilo ono aktivističko, prosvjedno, sindikalno ili stranačko – nema ni napretka. Da se ljudi u prošlosti nisu na različite načine politički organizirali – danas niti bismo imali javno zdravstvo i obrazovanje (toliko koliko ih još imamo), niti bi žene imale pravo glasa, niti bismo imali neradne vikende i godišnje odmore (toliko koliko ih još imamo). Sve pozitivne društvene tekovine koje još imamo – a koje su sve više ugrožene – imamo zato što smo se za njih mi i naši preci izborili. Nitko nam naša prava nije poklonio niti će nam ih pokloniti.

Ako želimo trajne i suštinske promjene, takozvana "nepolitička" većina ne smije odustati od politike – ona je mora preuzeti! Želi li promjene, "nepolitička" većina ne smije se dodatno "depolitizirati"! Ne smije odustati od političkog organiziranja. Ona se mora politički organizirati!

Kažete "stranke nam se gade"? Imate pravo. Gade se i nama. Ali stvorimo onda stranku – drugačiju od svih drugih – koja nam se neće gaditi. Kažete "sve su stranke iste?" U pravu ste. I mi to mislimo. Ali budimo onda kreativni i stvorimo potpuno drugačiju stranku. Ne smijemo više niti trenutka prepustiti politiku, odnosno donošenje odlukâ o svojoj sudbini onima koji nam se s razlogom gade.

To je ono što i mi koji smo organizirali ovaj prosvjed pokušavamo napraviti. Mi – radnice, roditelji, nastavnici, nezaposleni, studentice, dugogodišnji aktivisti... Pokušavamo napraviti drugačiju, direktno-demokratsku, ne-hijerarhijsku, ravnopravnu političku organizaciju koja će zastupati istinske interese većine društva.

Ne morate nam se pridružiti – no nikako nemojte odustajati od političkog organiziranja! Počnite već danas nakon prosvjeda! Jer budite sigurni da je to jedino čega se "oni", odnosno političko-ekonomske elite, pa tako i Karamarko, uistinu i stvarno s razlogom – boje!

 

Domagoj Mihaljević (ekonomski analitičar)

Pozdravljam sve okupljene. Prije malo više od pola godine održani su parlamentarni izbori na kojima su pobjedu odnijele reforme. Obje koalicije nastojale su učiniti sve da pridobiju podršku MOST-a. Nastojale su dokazati svim sredstvima da neupitno zastupaju reforme. Pa su reforme postale nekakva svemoćna magija što ekonomski mrak odjednom pretvara u prosperitetnu zoru. Ali nitko nije pitao što je sadržaj tih reformi, u čijem interesu su pisane, tko će biti njihovi dobitnici a tko gubitnici. Političke elite dobro znaju u čijem su interesu reforme, zato i bježe od bilo kakve političke rasprave o njima. Za obje koalicije, i SDP-ovu i HDZ-ovu, reforme su tobože neka sila izvan nas samih kojoj se moramo pokoriti i kojoj se ne možemo oduprijeti. Moramo privatizirati javna poduzeća, masno naplaćivati društvene sustave poput zdravstva, ili kako kažu, monetizirati autoceste. Zna se dobro u čijem je to interesu. Zna se dobro tko će profitirati od njih, a tko će izgubiti.

Ta navodno neukrotiva sila su tržišta i kapital, i kreditne agencije kao njihovi trbuhozborci. Tržišta nam neprestano nešto poručuju, tržišta nisu zadovoljna, tržišta traže promjene, više efikasnosti, tržišta traže reforme. Jedino što nam ta tržišta poručuju je povećanje profita za financijaše, industrijalce i trgovce. Zato politikom vladaju ljudi koji zastupaju krupne biznise čiji je jedini interes servisiranje tog biznisa. Ljudi koje nismo izabrali, koje ne možemo smijeniti i koji nas ne moraju slušati. Tu je sva tajna reformi i njihovih predstavnika.

Zato je nužno suprotstaviti se tom svijetu nevidljivog biznisa, korporativnih manipulacija i stranačkih lažljivaca što iz dana u dan uništavaju bilo kakvu mogućnost boljeg i smislenijeg života. Važno je pokazati otpor politikama što kao na pokretnoj traci proizvode bijedu, siromaštvo, nezaposlenost ili zaposlenost ali s krajnje besmislenim i ponižavajućim poslovima. Polarizacija je očita i sveprisutna. Na jednoj stani gomilanje bogatstva i moći, na drugoj nemilosrdno propadanje.

Otpor je jedino što preostaje. Otpor politikama bijede moramo pretvoriti u temeljno pitanje demokracije, u središnji socijalni sadržaj naše budućnosti. Zato smo ovdje da prekinemo šutnju i kažemo da ne pristajemo na njihove dvorske igre. Ne pristajemo biti nijeme kulise, ne pristajemo da smo njihove marionete na koncu ili glina koju bespoštedno mrve. Ne bojimo se njihovih suzavaca, palica i gumenih metaka. Njihova najjača municija nije u napadu oružjem. Njihova najjača municija je u našoj šutnji i strahu. Tu smo da prekinemo s tim i poručimo – dosta njihovim reformama, dosta manipulacijama, dosta lažima, dosta šutnji i strahu.

 

Dubravko Lepušić (ginekolog i član RF-a)

Svima je poznato da su žene tek u XX stoljeću ( stoljeću ljudskih prava), stekle elementarna građanska i politička prava, a tek prije oko 50-tak godina i pravo da odlučuju o svojoj spolnosti i reproduktivnoj funkciji. Danas se to temeljno ljudsko pravo žena na razne načine nastoji oktroirati.

Pravu žene da slobodno odlučuje o rađanju djece i ostalim univerzalnim ljudskim pravima žena suprostavlja se partikularno religijsko naučavanje, vrši se snažan pritisak kroz pokušaj derogiranja derogiranje spolnih i reproduktivnih prava žena i ugrožavanje njihovog spolnog i reproduktivnog zdravlja i opće dobrobiti koji je motiviran specifično religijskim vrednovanjem žene i ploda na štetu žene, a protivi se svim međunarodnim pravnim instrumentima Ujedinjenih naroda i Evropske Unije kao i hrvatskom Ustavu i hrvatskim zakonima. Glavna meta napada je pravo žene da slobodno odlučuje o broju i razmaku između djece koju će roditi, dakle njezino osnovno spolno i reproduktivno pravo, međunarodno priznato UN Konvencijom o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979.godine. Žena ponovno postaje stroj za rađanje, fetalni kontejner i neosoba. Derogiraju se mnoga ženina temeljna ljudska prava u trudnoći: pravo na slobodu, pravo na autonomiju, pravo na tjelesni integritet, pravo na zdravlje, pravo na slobodno odlučivanje o rađanju, pravo na slobodu mišljenja, pravo na zaštitu od torture.

Danas svjedočimo pojačanom nasilju nad seksualnim i reproduktivnim pravima žena. Od molitvenog nasilja pred bolnicama, odbijanja izdavanja kontracepcije, obrazovanja koje ne brine o reproduktivnom zdravlju žena, spolno prenosivim bolestima do prigovora savjesti koji je iznad prava žene da odlučuje o svom tijelu. Nemoguće je planirati i organizirati zdravstvenu zaštitu u kojoj se ne zna hoće li liječnici i ostalo zdravstveno osoblje izvršavati svoje profesionalne dužnosti ili neće.Time nije moguće osigurati svim pacijentima jednake standarde medicinskih postupaka. Priziv savjesti se može regulirati na dva načina: 1.) definirati ga tako da pravo priziva ne krši ljudska prava drugih ljudi ili 2.) ukinuti ga kao npr. u Švedskoj, Češkoj, Finskoj, Bugarskoj i Islandu.

Nadamo se da će Ustavni sud imati na umu odluku kanadskog Ustavnog suda po kojoj je odnos liječnika i pacijentice jedini koji je relevantan pri donošenju odluke o trudnoći. Žene u Hrvatskoj nemaju iskustvo teške borbe za legalizaciju prava na prekid neželjene trudnoće jer je on 1978. godine jednostavno ozakonjen temeljem čl. 272 Ustava RH ( Narodne novine 7/74) koje proklamiraju: “Pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece.To se pravo može ograničiti samo radi zaštite zdravlja“. U svakodnevnom životu već oko 2 godine imamo nedostupnost zakonskog prava na prekid trudnoće u 6 od 28 zdravstvenih ustanova koje su ga dužne obavljati, a zbog slabo reguliranog priziva savjesti liječnika i prešutnog pristanka politike na takvo stanje.U pitanje dolaze kontracepcija, prenatalna dijagnostika bolesti fetusa i vantjelesna oplodnja.

Kada se ženama negira pravo na autonomiju, dostojanstvo i izbor, otvorena su vrata za prisilu nad ženama u trudnoći i porodu. Danas su žene u poziciji da brane pravo stečeno prije nepunih 40 godina. Pomoć i podrška današnjih liječnika od neprocjenjivog je značaja. Nadam se da će žene, makoliko ponižene i zastrašene aktualnom kampanjom u Hrvatskoj uzvratiti povjerenjem i poštovanjem prema onima koji im nisu okrenuli leđa.

Želim dati podršku onima kojima je dobrobit žene na prvome mjestu i ohrabriti ih da ne podlegnu trenutnoj hipokriziji ili religijskim dogmama. Želim dati podršku svima onima koji svoje djelovanje temelje na znanstvenim spoznajama, (a kako bi profesionalci drugačije i mogli) i koji nastoje, nudeći razne načine kontracepcije, smanjiti broj prekida neželjnih trudnoća i potaknuti žene na rađanje željene djece te omogućiti ženama neometano uživanje u spolnom životu. Crkva ne može svoju istinu u sekularnoj državi nametatii onima koji misle drugačije, niti bi to smjela. Ljudska prava stečena su upornom višestoljetnom borbom mnogih slavnih ali i anonimnih ljudi. Mi živimo u vrijeme kada ih treba braniti i unapređivati a nadam se da ćemo to činiti svi skupa zajedno.

Principi A. Štampara koji su danas temelj javnog zdravstva i socijalne medicine:
Važnije je obavještavanje naroda od zakona.
Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovu unapređenjutrebaju se baviti svi.
Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku.
Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih.
Liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obratno.
Liječnik treba biti narodni učitelj.
Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive a ne ordinacija.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?