Autor: Jerome Roos
Prijevod: Danijela Martić
Izvor: Towards a New Anti-Capitalist Politics
Čovječanstvo se trenutačno nalazi na prekretnici. Globalni kapitalizam s jedne strane proizvodi i produbljuje cijeli niz egzistencijalnih kriza koje itekako mogu potkopati uvjete za dostojanstven ljudski život — ili bilo koji drugi oblik ljudskog života — na ovoj planeti. S druge strane, jedina politička sila koja je možda mogla učiniti nešto da se suprotstavi ovom neumoljivom tempu prema katastrofi — međunarodna ljevica — već je odavno dovedena do propasti dugogodišnjim djelovanjem neoliberalne ofenzive koja već četiri desetljeća uništava i raspršuje njenu društvenu bazu i ostavlja njene organizacijske strukture u ruševinama.
U svjetlu ovog svjetsko-povijesnog poraza, svaki smo dan sukobljeni s katastrofalnim posljedicama naše moderne bespomoćnosti. Daleko od toga da se povuče u tijeku globalne financijske krize 2008.-2009., neoliberalizam je samo pojačao rat protiv demokracije i udvostručio strukturalno nasilje surovosti i otimanja. Sad možemo samo bespomoćno gledati kako se bogatstvo i moć koncentrira u sve manjem broju ruku, dok se zajednička dobra i javne usluge nemilosrdno žrtvuju na oltaru tržišta.
Bespomoćno stojimo i gledamo kako visoke financije i velike korporacije podižu bezrezervnu ofenzivu protiv posljednjih ostataka tragova socijalne države, dok se masovno nadgledanje i državna kontrola širi i izvan granica. Bespomoćni smo dok se ruše blokade prema kapitalu u tajnim trgovinskim sporazumima, dok se vojnici postavljaju na granice država i dok se diljem svijeta podižu zidovi kako bi vani zadržali one koji nisu poželjni. Paralizirani smo dok se cijele obitelji deložiraju iz domova, dok se policija iživljava nad prosvjednicima, a more nastavlja izbacivati tijela izbjeglica na naše obale.
Usred rastuće neizvjesnosti hiperkompetitivne informacijske ekonomije koja traje 24 sata na dan, u kojoj zaduženje, nezaposlenost i nesigurnost rapidno postaju uopćeni uvjeti života za većinu ljudi, preplavljeni smo umorom, depresijom i tjeskobom. Istovremeno se udomaćuje i svijest o egzistencijalnoj katastrofi kako globalne temperature i razina mora nastavljaju rasti, čini se bez zaustavljanja, a sustavi koji održavaju život diljem planeta uništavaju se zastrašujućim tempom.
Od hollywoodskih uspješnica do najprodavanijih knjiga, moderna kapitalistička kultura zna vrlo dobro romantizirati kolaps civilizacije — no čini se kako su njeni kritičari u potpunosti izgubili sposobnosti da zamisle čak i najumjerenije reforme kako bi spriječili da se ovakva distopijska fikcija pretvori u realnost.
Nastavit ćemo priču o krizi kapitala, no ono što nas zaista zanima je kriza ljevice.
Bez obzira na sve svoje tragedije i promašaje, dobru staru ljevicu nekoć su pokretale želje i vizije o boljoj budućnosti. Čini se da su danas napuštene sve takve aspiracije. Da citiramo pronicljivu izjavu Franca „Bifa” Berardija, budućnost je otkazana — a ljevica, neusidrena u post-kapitalističkoj slici svijeta, u tom je postupku bespomoćno ostavljena da pluta daleko na površini. U vezi s tim, možda ćemo se ponovno i dotaknuti priče o krizi kapitala, no ono što nas zaista zanima je kriza ljevice.
DUALNA KRIZA LIJEVICE
Kriza je dualne prirode: s jedne strane, to je kolektivna kriza, obilježena apsolutnom nesposobnošću ljevice da se uhvati u koštac s izazovima našeg vremena ili da iskoristi kratak prozor mogućnosti koji se otvorio uslijed sloma u 2008.; s druge strane, to je povezana kriza vizije, obilježena apsolutnom nemogućnošću ljevice da zamisli svijet bez kapitalizma. Jedna podržava drugu i neprestano vuče oporbu na dno u zlom krugu neprekidnog poraza.
Kao rezultat svega toga, današnja dezorijentirana i nemaštovita ljevica većim je dijelom ustupila teren neospornoj vladavini zombijevskog neoliberalizma: besmrtnom sustavu koji — ne može sebe ni spasiti ni ubiti, no očajnički pokušava kontrakcijom spasiti se od propasti — se sve više parazitski hrani kolektivnim plodovima našeg neizvjesnog rada, sve više se oslanjajući na izravno izvlačenje mirovina i izravnog otimanja zajedničkog bogatstva čovječanstva kako bi osigurale svoje nesigurne stope dobiti. Nihilistički je to poredak koji ne nudi pozitivnu sliku budućnosti, već poseže za uokvirivanjem svog hegemonijskog diskursa isključivo u negativnim terminima, dok njegovi tvrdoglavi sljedbenici religiozno ponavljaju svoju pouzdanu mantru: „ne postoji alternativa”.
Ovakvo uspješno potiskivanje radikalne imaginacije koje je prodrlo duboko u samo tkivo naprednog kapitalističkog društva, a u potpunosti je preuzeto u samu strukturu političkih tijela, ispostavilo se kao posmrtno zvono za kreativnost i promjenu unutar institucionalne ljevice. U međuvremenu je fragmentacija, rascjepljenje i izolacija tradicionalna radničke klase postavila naoko nepremostive prepreke za koncentrirano djelovanje i trajnu organizaciju novih društvenih pokreta, koji su se — kao odgovor na prevladavajući dojam da su šanse protiv njih — većinom povukli u defenzivno i samoograničavajuće lokalno djelovanje.
Slabost je to naših stisnutih šaka i pomanjkanje kolektivne vizije, daleko više nego što su zaslužni „prirodni zakoni” njihove nevidljive ruke, koja čini da se smak svijeta čini vjerojatnijom mogućnošću od kraja kapitalizma.
I tako su nam s jedne strane ostali okamenjeni i birokratizirani ostaci pokojnog socijalizma 20. stoljeća, u potpunosti podložnog zaglupljujućom dosadom i kontrarevolucionarnim sklopom buržoaskog parlamentarizma; a s druge strane dezorijentirana gomila puna revolucionarne strasti, no u konstantnoj borbi da kanalizira svoj intenzivni kolektivni bijes i svoju bezgraničnu socijalnu kreativnost u koherentni i transformativni politički projekt.
Suočena s nadmoćnom snagom kapitala i eskalirajućim nasiljem države, zarobljena između institucionalne inercije stare ljevice i prolazne spontanosti nove, oporba ostaje impotentna i zbunjena. Evidentno je da se ne radi o „povijesnoj neminovnosti” kapitalističkog zakona vrijednosti, već o pomanjkanju interne koherencije ljevice i upadljivog nedostatka vizionarskih postkapitalističkih perspektiva, što je drži zarobljenom u beskonačnom ponavljanju sadašnjosti.
Dok se budućnost urušava, a revolucionarne aspiracije lijeve strane suše se i venu, slabost je naših stisnutih šaka i pomanjkanje kolektivne vizije, daleko više nego što su zaslužni „prirodni zakoni” njihove nevidljive ruke, koja čini da se smak svijeta čini vjerojatnijom mogućnošću od kraja kapitalizma. Postalo je bolno jasno da će se ljevica morati ponovno roditi ako uistinu želi probiti put iz kapitalističkog barbarstva.
NEK' MRTVI POKOPAJU SVOJE MRTVE
Kako bi mogla izgledati tako „ponovno rođena” ljevica? Sigurno neće sama pasti s neba, niti je mogu staviti na papir vrhovni vođe koji zastupaju radikalne teorije. Umjesto toga trebat će izgraditi političku viziju, organizacijske oblike i strateške orijentacije kroz kolektivne procese političke agitacije i čvrsto ukorijenjene u strukturalne proturječnosti i periodičke krize modernog kapitalizma; u materijalnim uvjetima i proživljenom iskustvu običnih radnika, potlačenih manjina i marginaliziranih zajednica; i u konkretnoj materijalnosti i revolucionarnom potencijalu stvarnih borbi koje se već vode.
I najvažnije od svega, ponovno rođena ljevica morat će odbaciti svoju čežnju za romantiziranom prošlošću i morat će hrabro nastupati sa svoje perspektive u budućnosti. Da parafraziramo Marxa u njegovom djelu „Osamnaesti brummaire Luja Bonnapartea”, socijalna revolucija 21. stoljeća ne može prepisivati od prošlosti, samo od budućnosti: „mora pustiti mrtve da pokopaju svoje mrtve kako bi pronašla vlastiti sadržaj”. Samo ako se zaboravi materinji jezik, napominje Marx, socijalna revolucija može posvojiti novi jezik i početi artikulirati prirodu svoje borbe pod svojim uvjetima.
Da parafraziramo Marxa, socijalna revolucija 21. stoljeća ne može prepisivati od prošlosti, samo od budućnosti: „mora pustiti mrtve da pokopaju svoje mrtve kako bi pronašla vlastiti sadržaj”.
Svi smo upoznati s pričom iz prošlosti: povijesne himne još uvijek pjevaju o slavnim obećanjima diktaturi proletarijata, odumiranju države, vodećoj ulozi avangardnih partija i bezbroj ostalih državno-komunističkih klišeja koji su već odavno trebali biti nečasno pokopani. Da ne zaboravimo, Lenjinov leš leži u mauzoleju skoro cijelo stoljeće — krajnje je vrijeme da stari ode na vječni počinak! Socijalna revolucija 21. stoljeća bit će antiautoritativna i radikalno demokratska ili revolucije neće ni biti.
Socijalna demokracija, taj drugi velebni projekt 20. stoljeća, nije ništa bolje prošla s vremenom. U cijeloj Europi stranke lijevog centra koje su nekoć dominirale domaćom političkom scenom odavno su svedene samo na servilne lakaje kapitala i submisivne tehnokratske sluge reakcionarne desnice. Svedena na status mlađeg partnera u grandioznim koalicijama i europskim institucijama čije sveobuhvatne vizije budućnosti odaju sliku permanentne surovosti, socijalna demokracija toliko je temeljito izbušena da fundamentalno potkopava čak i vlastite izglede za preživljavanje — avet „Pasokifikacije” koja se nadmoćno nadvila nad većinu stranaka lijevog centra.
Čini se da demokratski socijalizam posljednjih nekoliko godina ipak sprema oprezni povratak, posebice kroz svoje različite lijevo orijentirane populističke oblike. Osnažena kolapsom socijalne demokracije i sastavnim impulsom nedavnih mobilizacija protiv neoliberalizma i surovosti, mnoštvo ljevičarskih sila izdiglo se s obje strane Atlantika — od progresivnih vlada, kao u primjeru rozog vala (Pink Tide) u Južnoj Americi, do radikalno lijevih stranaka u Grčkoj ili Španjolskoj, pa sve do samoproglašenih „socijalističkih” kandidatura Bernieja Sandersa u Sjedinjenim Državama i Jeremyja Corbyna u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Poraz ljevice u Grčkoj i opadanje popularnosti pokreta rozog vala u Južnoj Americi otkrivaju ograničenja „socijalizma 21. stoljeća”.
No iako se pojavljivanje izbornih alternativa neoliberalnom cinizmu definitivno broji kao napredak u usporedbi s plitkom glumom izborne politike prije krize, poraz (i posljedično kooptiranje) radikalne ljevice u Grčkoj i postepeno povlačenje pokreta rozog vala u Latinskoj Americi jasno razotkriva ograničenja modela „socijalizma 21. stoljeća” kojim se nekad tako hvalisalo, a čija ovisnost o globalnom kapitalu i međunarodnim financijskim institucijama i dalje ostaje žalosno nesmanjena.
U onoj mjeri u kojoj gore spomenute ljevičarske populističke sile imaju nešto novo za ponuditi, sve je to novo za milenijske generacije koje su odrasle na Kraju povijesti i koje su dekadama bile odbijene i na „postideološkoj dijeti” elitne politike koncensusa. Kad se radi o stvarnom političkom sadržaju i prijedlozima politike, čak i najtvrđi državni socijalisti već su odavno pobjegli glavom bez obzira u umjereni ljevičarski reformizam koji se izražava ekonomskim programima koje je najbolje moguće opisati kako naginje kejnzijanizmu. Kako je tragično potvrdilo nedavno iskustvo Sirize, kapitalističke sile neće tolerirati čak ni to.
UNAPRIJED PONIŠTENA ALTERNATIVA
Ono čemu smo svjedoci u ovom rastu ljevičarskog populizma je šepajući ponovni uzlet stare ljevice, a ne rođenje nove antikapitalističke politike. Politička poetika ljevičarskog populizma možda se fino rimuje s jezicima pokreta i snažno odjekuje u javnom raspoloženju koje je sve više srdito zbog nejednakosti financijskog kapitalizma i korupcije i manjka reakcije političke elite — no svejedno ostaje poetika prošlosti, utkana u političku sliku koja je u potpunosti neusklađena s najnovijim trendovima u kapitalističkom razvoju i oblicima klasne borbe koji se tu i tamo pojavljuju.
Ono čemu smo svjedoci u ovom rastu ljevičarskog populizma je ponovni uzlet stare ljevice, a ne rođenje nove antikapitalističke politike.
U vezi s ovim treba napomenuti da je relativan uspjeh državnog socijalizma 20. stoljeća uvijek bio ograničen na iznimno kratki povijesni prozor u desetljećima neposredno nakon rata i uvijek je ovisio o skupu specifičnih uvjeta, uključujući masovni angažman s lijevim strankama, snažan i militantan radnički pokret, kao i rastuće društvene, ideološke i geopolitičke tenzije. Tijekom „zlatne ere” Kejnezijanskog kompromisa na ljevičarskom političkom horizontu većinom su se odražavali ovi strukturalni uvjeti sa zahtjevima i borbama za punu zaposlenost, veće plaće i bolje radne uvjete koje su došle u prvi plan.
Sposobnost ljevice da slijedi takav produktivistički program socijalne skrbi zauzvrat ju je fundamentalno privezalo za Bretton Woods režim uspostavljen krajem 2. svjetskog rata, što je učinkovito održalo financije i industriju „zarobljenima” unutar državnih granica. Velikim povećanjem relativne autonomije individualnih kapitalističkih država i posljedičnim stvaranjem prostora politici za ogromne javne investicije, progresivnom oporezivanju i cijelom nizu politika redistribucije, sustav Bretton Woods ispostavio se kao fundamentalni preduvjet za nastanak i preživljavanje socijalne države. Slamanje tog sustava iznimno je ojačalo strukturalnu moć kapitala i ograničio je manevarski prostor ljevici.
Ukratko, materijalne dobiti i politička postignuća stare ljevice ovisila su o iznimno specifičnom sklopu okolnosti čija reprodukcija — bez obzira bi li ili ne bi bila poželjna — danas više jednostavno nije moguća. Liberalizacijom toka kapitala i trgovanja, globalizacijom proizvoda, financijalizacijom svjetskog gospodarstva, revolucije na području transporta, informacijske i komunikacijske tehnologije, propast sindikata, iščezavanje komunističke prijetnje te masovno povlačenje masa iz stranačke politike, ta je ruta unaprijed ukinuta.
Postignuća stare ljevice ovisila su o iznimno specifičnom sklopu okolnosti čija reprodukcija danas više jednostavno nije moguća.
Ovakav razvoj nije moguće poništiti magijom niti putovanjem unatrag kroz vrijeme. Kako je napomenuo Peter Mair u snažnoj uvodnoj izjavi svoje nove knjige, Ruling the Void, „doba stranačke demokracije je prošlo”. Danas smo svjedoci ni manje ni više „konačnog prolaska tradicionalnih masovnih stranki”. Naravno, to ne treba shvatiti na način da će sve te stranke usahnuti ili da državu jednostavno treba predati u ruke kapitalistima. No svakako ukazuje na činjenicu da se ona vrsta popularnog angažmana u politici punog entuzijazma u kojoj se nekoć održao relativno uspješan radnički pokret nikad više neće vratiti — osim ako ljevica samu sebe ne revolucionira od dna do vrha i ne osmisli novu antikapitalističku politiku 21. stoljeća.
KRITIČNE TOČKE NOVE POLITIKE
U svjetlu ovih činjenica — o povijesnoj propasti tradicionalnih masovnih stranaka lijeve strane — moramo sagledati najnoviji ciklus borbi. Iako su spektakularni protesti i popularni ustanci proteklih godina jasno doveli u središte pozornosti nejednakosti financijskog kapitalizma i autoritativne tendencije kapitalističke države, neposrednija važnost mobilizacija leži u važnoj poruci koju šalju ljevici: evoluirajte ili umrite. Ili gradite na temeljima kreativnosti i dinamičnosti pokreta ili iščeznite s političke scene kao nevažni.
Grčki ustanci iz prosinca 2008., masovni protesti protiv surovosti u Južnoj Europi, pokret Occupy u Sjevernoj Americi i Ujedinjenom Kraljevstvu, studentske mobilizacije u Kanadi i Čileu, masovne demonstracije u Turskoj, Brazilu, Meksiku i velikom broju ostalih država Globalnog juga, urbani ustanci protiv policijske brutalnosti prema crncima u gradovima poput Fergusona i Baltimorea — svaka ovakva kratka „pobunjenička” epizoda čini kritičnu točku u nastajanju nove politike koja nudi kolektivnu viziju radikalno drugačije budućnosti od one koja se zamišlja u samom postupku borbe.
Ako stvari gledamo iz tog kuta, postaje jasno da intenzivni kolektivni ispadi i beskonačna društvena kreativnost koja se ispoljava u obliku ovih mobilizacija već udiše tako potreban novi život ljevici koja je na izmaku snaga. Kako tvrdi John Holloway u svom doprinosu ovoj problematici, financijski krah iz 2008. i popularni ustanci u razdoblju nakon 2011. moguće je promatrati kao puknuće koje je izmijenilo samo teksturu i sadržaj modernih borbi. Čak i ako pokreti u ovom trenutku ne znaju kojim putem zapravo treba krenuti, čak i ako su inicijalne mobilizacije relativno brzo usahnule, jasno je samo po sebi da povratka na staro nema.
Povratka na staro neće nikad ni biti jer — barem u prerazvijenim i deindustrijaliziranim društvima Globalnog sjevera — viđenje proizvodnje i napretka tradicionalne ljevice jednostavno je izgubilo sve poveznice s društvenim realnostima običnog radnog čovjeka i s konkretnom materijalnosti stvarno postojećih borbi koje se odigravaju na terenu. Imajući ovo u vidu, najnoviji val popularnih protesta govori nam nešto iznimno bitno o promjenjivoj prirodi kapitalizma i razvijajućim oblicima klasne borbe pod uvjetima financijalizacije; promjene koje zauzvrat zahtijevaju inovativne nove načine razmišljanja o antikapitalističkom organiziranju i tranziciji u postkapitalistički svijet.
Posljednji val protesta govori nam nešto iznimno važno o razvijajućim oblicima klasne borbe pod uvjetima financijalizacije.
Nažalost, oni koji su zaostali u poetici prošlosti bore se kako bi razumjeli nepoznati jezik pokreta. Nesposobni raspoznati bilo što novo u njima, većina ih je na kraju svela političku bit nedavnih mobilizacija na razinu koju mogu shvatiti: borba protiv nejednakosti i nezaposlenosti, opozicija surovosti i odbrana socijalne države i tako dalje. Dok su sve te tradicionalne ljevičarske nedaće svakako bile prisutne, ono što je većim dijelom nejasno iz ovog mainstream narativa — a što se većim dijelom odnosi na institucionaliziranu ljevicu — je dublji politički sadržaj.
NOVI OBLICI KLASNE BORBE
Jedini način na koji se može otkriti dublji politički sadržaj nedavnih mobilizacija je da im se pridruži i nastoji razumjeti moderna borba pod vlastitim uvjetima, dok bi istovremeno trebalo spoznati u kojoj je mjeri svaka borba uključena u kontekst globalnoga političkog gospodarstva. Samo ako se istraži dijalektika između subjektiviteta samih pokreta i materijalnih uvjeta u kojima su nastali, tek tada možemo početi tumačiti zajedničke elemente i intimne međuveze između njih.
U skladu s time, neke od glavnih tema koje možemo identificirati u posljednjem ciklusu borbi sadržavaju:
• prvenstvo svakodnevnog života i pitanja društvene reprodukcije;
• centraliziranost javnih dobara;
• iskazivanje i ozakonjenje jake želje za demokracijom.
Tradicionalna ljevica dokazala je da je iznimno siromašno opremljena, i u teoriji i u praksi, za hvatanje u koštac s ovim točkama — upravo iz razloga što se sukobljavaju s njenim glavnim ideološkim principima.
PRVENSTVO SVAKODNEVNOG ŽIVOTA:
Kao prvo, tradicionalna ljevica dugo je zagovarala prvenstvo plaćenog rada i borbi unutar sfere produkcije. Posljedično se u povijesti obraćala manja pažnja na fundamentalnije oblike neplaćenog rada — uključujući u velikoj mjeri rodno određene kućanske poslove i poslove njege — koji sačinjavaju sferu socijalne reprodukcije; tvrdnju koju je kasnije detaljno razvio talijanski autonomni teoretičar i marksističke feministkinje poput Silvije Federici. Reprodukcija je uvijek prije produkcije, jer se potonja ne može nastaviti bez prethodne.
Sve borbe pod vladom kapitalizma moraju započeti s elementarnim pitanjem društvene reprodukcije.
Sve klasne borbe pod vladom kapitalizma moraju stoga započeti s najelementarnijim pitanjem društvene reprodukcije: kako urediti život i reproducirati „opće uvjete života” bez izravnog pristupa osnovnim sredstvima potrebnim za opstanak. Kako su Manuela Zechner i Bue Rübner Hansen pokazali u svojem doprinosu ovoj problematici, nedavne transformacije i krize kapitalizma gurnule su ovo pitanje u samo srce modernih kretanja: Kako se održati u uvjetima surovosti, nesigurnosti i nezaposlenosti? Kako da pružimo usluge njege (osobne, medicinske, psihološke) dok se sustav socijalne skrbi raspada? Kako da izgradimo društvenu moć povećanjem reproduktivne otpornosti?
Drugi način pristupanja istom problemu bi bio da prebacimo pozornost natrag na povezane borbe koje se vode u području realizacije. Kako je više puta napominjao David Harvey, među ostalim i u intervju u ovom izdanju časopisa, pretjerani fokus ljevice na 1. dio Marxova Kapitala nauštrb drugog dijela doveo je do uskog određivanja prioriteta borbi za plaće i radne uvjete u sferi proizvodnje, dok su se uvelike zanemarile borbe za svakodnevni život i uvjete življenja u sferi cirkulacije i potrošnje. „Za konvencionalne marksiste,” piše Harvey, „ovo predstavlja problem kako organizirati klasnu borbu protiv, recimo, trgovaca, bankara, trgovaca valutama i sličnih”.
Dok je pristranost produktivizmu tradicionalne ljevice dugi niz godina trovala i usporavala popularne borbe diljem svijeta, njezina su ograničenja postala akutna u neoliberalnom kapitalizmu, kojeg obilježava — u prerazvijenim zemljama napredne kapitalističke srži — odlučan odmak od proizvodne sfere (koja se sve više automatizira ili eksternalizira tvrtkama Globalnog juga), a prema sferi realizacije; razvoj koji ilustrira jačanje snage financijskih institucija poput bankarskih institucija Goldman Sachs i Deutsche Bank, pojava novih trgovačkih megakorporacija poput tvrtki Wal-Mart i Amazon, te povratak velikih zakupaca u obliku multimilijaderskih mogula iz Silicijske doline.
Pomak prema konfliktima koji zagovaraju redistribuciju naspram realizaciji progresivno je počeo masovno izvoditi klasne borbe na Globalnom sjeveru iz ureda na ulice.
Ovaj opći pomak prema konfliktima koji zagovaraju redistribuciju naspram realizaciji progresivno je počeo masovno izvoditi klasne borbe na Globalnom sjeveru iz ureda na ulice, gdje se odvija izravno pred očima ljudi. Zanimljivo je da se ispostavilo da su moderni društveni pokreti puno usklađeniji s dramatičnim posljedicama ovog pomaka na materijalne uvjete, životna očekivanja i svakodnevne brige radne klase i stanovnika urbanih sredina nego što je to ikad stara ljevica bila. To ih je opet dovelo do toga da budu aktivnije angažirani u borbama koje su stalno u tijeku, npr. zbog dugova, stanovanja, gentrifikacije, transporta, policijske brutalnosti i troškova života.
Urbani prostori ukratko postaju ključna bojna polja u nastajućim oblicima klasne borbe; zaključak na kojem su heterodoksni radikali poput Henrija Lefebvrea i Murrayja Bookchina insistirali još u 60-tim godinama prošlog stoljeća. Hardt i Negri kasnije su tvrdili čak i da su „metropole današnjem mnoštvu ono što su tvornice nekad bile industrijskoj radničkoj klasi”. Eksplozivni urbani ustanci poput Gezi Park protesta u Turskoj i pobune zbog cijene autobusnih karata u Brazilu samo su neki od najjasnijih primjera ovakvog razvoja, kao i brojne druge borbe manjih razmjera u vezi sa stambenim pitanjima, gentrifikacijom i prijevozom u gradovima poput Londona i San Francisca.
CENTRALIZIRANOST JAVNIH DOBARA:
Prvenstvo svakodnevnog života i društvena reprodukcija u modernim oblicima klasne borbe zauzvrat su usko povezani s centralizacijom pojma „zajedničkog vlasništva” (ili „zajedničkih dobara”) — koji su Silvija Federici i George Caffentzis definirali kao „autonomne prostore u kojima treba preuzeti kontrolu nad vlastitim životima i uvjetima reprodukcije, te pružati resurse na temelju principa dijeljenja i jednakog pristupa; ali i osnove od kojih treba polaziti prilikom protivljenja postupcima ograđivanja i sve više oslobađati živote od utjecaja tržišta i države”.
Centraliziranost zajedničkih dobara još je jedna važna točka po kojoj se pokreti razlikuju od stare ljevice, koja je cijelo vrijeme umanjivala svoju koncepciju klasne borbe na običnu igru potezanja užeta između javnog siromaštva socijalističke države i privatnog vlasništva kapitalističkog tržišta. Ono što se nekako izgubilo tijekom 20. stoljeća je uvažavanje potencijala za oslobođenje i transformaciju „zajedničkih dobara u komunizmu”; ono što nevidljivo drže i čime samostalno i demokratski upravljaju svi članovi zajednice.
Ono što se nekako izgubilo tijekom 20. stoljeća je „zajedničko dobro u komunizmu”; ono što nevidljivo drže i čime samostalno i demokratski upravljaju svi članovi zajednice.
Jakobinska ljevica koja vječito zagovara jaču centralizaciju države i javni nadzor sredstava proizvodnje, narugala se pojmu javnog dobra kao reliktu iz predkapitalističke prošlosti koji je usko povezan s pomalo prezrenom kategorijom „primitivnog komunizma”. Tako je to vidio i Marx, a tako to definitivno vide i današnji socijalni pokreti. Ultimativni cilj komunizma za Marxa uvijek je bio utemeljiti društvo u kojem su sredstva proizvodnje bila javno dobro, na taj način razvijajući zanimanje za postojeće oblike zajedničkog vlasništva u budućnosti.
Kao što prepričava Kristin Ross u svojoj novoj knjizi, Komunalni luksuz (engl. Communal Luxury), Marx je posljednjih godina života bio angažiran na dva velika projekta: prvi je, naravno, bio njegova poznata studija Kapital; no istovremeno je bio angažiran u drugoj, manje poznatom istraživanju ruskih seoskih zajednica, na što ga je potaknulo čitanje Chernyshevskyjevog eseja o zajedničkom vlasništvu nad zemljom. „U organizaciji ruskih seoskih zajednica”, piše Ross, Marx “je vidio tragove primarnog komunizma koje je primijetio i u Pariškoj komuni: ‘pojedinci [koji] se ne ponašaju kao radnici, već kao vlasnici — kao članovi zajednice koja također radi’”.
Samo godinu dana prije smrti, u jasnoj namjeri da naglasi jasan odmak od svojih ranijih članaka o gotovo zakonom zadanoj progresiji kapitalističkog razvoja, Marx je odlučio dodati izravnu referencu na javna dobra u posljednjem odlomku predgovora ruskom izdanju Manifesta komunističke partije iz 1882.: „Ako Ruska revolucija postane signalom za proletersku revoluciju na zapadu”, napisao je zajedno s Engelsom, „sadašnji model ruskog zajedničkog vlasništva nad zemljom može poslužiti kao polazna točka za razvoj komunizma”. Po Marxovim kasnijim izjavama pojam zajedničkog dobra leži u osnovi socijalne revolucije.
Današnji pokreti ponovno stavljaju pojam zajedničkog dobra u središte popularnih borbi diljem svijeta.
Iako se ne moraju nužno identificirati kao komunisti, današnji pokreti ponovno stavljaju pojam zajedničkog dobra u središte popularnih borbi diljem svijeta, bilo da se radi o stvaranju i održavanju zajedničkih površina (poput protestnih kampova na trgovima Sol i Syntagma i parku Zuccotti), preko obrane urbanih zajedničkih dobara (poput parka Gezi) i zajedničkih resursa (poput borbi protiv privatizacije vodenih resursa u Boliviji i Italiji), pa preko konflikata oko ograđivanja kreativnih zajedničkih dobara (poput propisa o patentima i autorskim pravima u trgovinskom sporazumu TTIP), pa sve do pokreta za povratak radnih mjesta (kao u slučaju tvornice Vio.Me) i ostalih samoupravljanih suradnji u kojima su sredstva proizvodnje u zajedničkom vlasništvu.
I u ovom slučaju možemo razaznati jasnu poveznicu između oblika borbe koji se pojavljuju i sistemskih tendencija neoliberalizma. Prema Harveyjevoj poznatoj tvrdnji, potonji sve više funkcionira po načelu „akumulacija kroz razvlaštenje” ili različite oblike pljačkanja javnih dobara i zajedničkog bogatstva uz podršku države. Neoliberalne državne politike poput surovosti, privatizacije, sanacije banaka, izvlačenja resursa i regresivno oporezivanje lišava društvo mogućnosti da se reproducira, dovodi do ograđivanja i komodifikacije sfera života koje su prethodno bile čvrsto izvan logike tržišta.
Prirodno, kao što su se u ranom modernom doba pučani u Engleskoj opirali ograđivanju svojih pastoralnih zemljišta i kao što su se pripadnici pokreta Levelers snažno borili u Engleskom građanskom ratu za zajedničko vlasništvo nad zemljom, tako današnji neoliberalni oblici ograđivanja i razvlaštenja djeluju kao okidači za novi val otpora diljem zemaljske kugle. Ono što se u stvari u ovim borbama ponovno otkriva je činjenica stara poput samog pojma komunizma: snažna i „opasna” ideja da su obični ljudi savršeno sposobni kolektivno samostalno upravljati svojim poslovima držeći zemlju, grad i sredstva za proizvodnju u zajedničkom vlasništvu — bez kapitalističkog nadzora i bez državnih intervencija.
ŽELJA ZA DEMOKRACIJOM:
Sveobuhvatna tema koju možemo izvesti iz svega gore navedenog snažna je želja za demokracijom; želja koja se izražava i kao zahtjev („prava demokracija odmah!”), a koja se istovremeno i izravno provodi u praksi (u plenumima). Ponovno se nameće zaključak da je kontrast između oblika borbe koji se pojavljuju i stare ljevice ogroman. Kao kontrast hijerarhijskim, centraliziranim i birokratskim institucijama iz socijalizma 20. stoljeća, novi pokreti suprotstavljaju se svojim dinamičnim, vodoravnim i decentraliziranim formama. Protiv jakobinske ustavom zagarantirane moći čvrsto su se povezali s moći biračkog tijela običnog puka.
Koncept moći biračkog tijela fundamentalan je u ovom slučaju. Kako je napisao Michael Hardt u uvodu u svoj prijevod Negrijevog djela Insurgencies, „moć biračkog tijela… sama je bit moderne demokracije i moderne revolucije. [Ona] imenuje demokratske sile društvene transformacije, način na koji će ljudi ispisati svoju povijest”. Kao takva, ona je „lokus društvene kreativnosti, političkih inovacija i povijesnih pokreta”.
Za razliku od stare ljevice, antikapitalistička politika u nastajanju smatra da treba razmišljati u uvjetima „stvaranja vlasti” i poticanja društvene kreativnosti, kolektivne vizije i demokratske aspiracije samog društva kao takvog.
Za razliku od stare ljevice, koja se usko fokusirala na preuzimanje ustavne vladavine nad državom, antikapitalistička politika u nastajanju ne protivi se nužno ideji preuzimanja vlasti, no smatra da treba razmišljati o stvaranju vlasti i poticanju društvene kreativnosti, kolektivne vizije i demokratske aspiracije samog društva kao takvog. Prepoznaje da ljevica ne može jednostavno „preuzeti” vlast bez da ju najprije izgradi — na demokratski način — od dna.
Iako posljednji ciklusi borbi niti u jednom trenutku nisu ugrozili ustavni poredak kao takav, pravi značaj pokreta leži upravo u ovome: u njihovoj kreativnoj sposobnosti da uspostave nove oblike organizacije kroz eksperimentalnu, edukativnu i utjelovljenu demokratsku praksu. Kako su napisali Marina Sitrin i Dario Azzellini u svojoj knjizi They Can’t Represent Us, „mobilizacije kakve smo vidjeli predstavljaju laboratorije za demokraciju”. Grčki junak pokreta otpora u 2. svjetskom ratu i politički aktivist lijevog krila, Manolis Glezos, jednom je izjavio za ROAR nešto slično: „Okupljanje na trgu Syntagma nije bilo demokracija; to je bila lekcija iz demokracije”.
S obzirom na to, želja za demokracijom i novi procesi sastavljanja vlasti koji su obilježili posljednje cikluse borbi ukazuje na širenje političke slike kod pokreta koji zahtijevaju sve veće javno sudjelovanje u (i u smjeru) procesima društvene transformacije. Kako napominje Hardt, moć biračkog tijela definira se kao „nerazdvojiva veza koja je nužna između revolucije demokracije”. Kao što revolucija 21. stoljeća mora biti demokratska po svojoj prirodi, tako demokracija 21. stoljeća mora težiti revoluciji.
PROTIV USKOGRUDNOSTI I FRAGMENTACIJE
Do sada bi već trebalo biti jasno da ekspanzivna i demokratski politička slika pokreta omogućuje da svoju društvenu mrežu prošire puno šire od tradicionalne ljevice. Borbe se sve više odvijaju na urbanim područjima te na cijelom nizu terena, pa se na prvi pogled čini da se radi o odvojenim, jednokratnim kampanjama o pitanjima poput stanovanja, transporta ili studentskih dugova. No nakon pomnijeg promatranja često se ispostavlja da su takve borbe povezane na intimne i snažne načine, čak i ako se to odmah ne vidi.
Jedno od najvećih pitanja koje se nameće u vezi s pokretima jest kako fragmentiranja polja borbi pretvoriti u koherentnu društvenu protumoć.
Široka društvena mreža koju su današnji pokreti oformili — svojim zalaganjem za više problematika i složenim međuodnosima — stoga nudi uzbudljive nove mogućnosti za političku agitaciju na svim razinama, a istovremeno postavlja nove zastrašujuće izazove za kolektivno organiziranje. Nije odmah jasno kako je, primjerice, borba u vezi školarina na fakultetima povezana s ustancima protiv policijskog nasilja nad crncima ili prosvjeda radnika za fer minimalnu plaću, teško će biti povezati takve nespojive pokrete u jedan koji će biti više od površnog laskanja o „intersekcionalnosti” ili prolazne ekspresije solidarnosti.
Rezultat svega toga jest da veći dio borbi u sferi realizacije i društvene reprodukcije ostaje relativno izoliran po prirodi i defenzivan u pojavi, i ne uspijeva sastaviti se u širi politički pokret koji ima šansu uzvratiti udarac kapitalu mobilizacijom i koordinacijom kolektivnih energija različitih grupa u potrazi za istim ciljem. To zauzvrat pojačava prevladavajuću klimu političke izolacije među aktivistima, što samo pogoršava percepciju slabosti i osjećaj uzaludnosti koji se javlja u mnogima.
Dakle, jedno od najvećih pitanja s kojima se pokreti suočavaju jest kako pretvoriti naizgled beskonačnu raznolikost problematika i često fragmentirana polja borbe u više-manje koherentnu društvenu protumoć koja bi bila sposobna uhvatiti se u koštac s velikim brojem naočigled zasebnih konflikata i zauzdati ih u korijenu. Ovom svijetu treba samo zajednički projekt kako bi osporili, srušili i konačno razoružali moć kapitala na svim razinama: lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj.
PROBLEMI ŠIRENJA I RASTA
No ovdje nailazimo na još jedan težak problem. To nisu samo „objektivni uvjeti” kasnog kapitalizma — sa svom svojom fragmentacijom i atomizacijom društvenog tkiva — koji postavljaju blokade kolektivnom pokretu; kako ističe Harvey, pokreti su samo sebe zamrznuli u zrcalnoj slici kapitalizma na više razina, često (svjesno ili nesvjesno) oponašajući i idealizirajući njihovu mrežnu organizaciju bez da ju podvrgnu pravom ispitivanju. Rezultat je, prema riječima Wolfganga Streecka, to što „neorganizirani kapitalizam čini dezorganiziranim i sebe i opoziciju”.
Ovo je s jedne strane dovelo do prolaznih eksplozija masovnih protesta koji su neobično nalikovali nekom ciklusu uspona i padova u stvaranju kapitalističkog kredita; a s druge strane do izdržljivog, no većinom defenzivnog povlačenja u „malo” i „lokalno” — odnosno ono što Nick Srnicek i Alex Williams nazivaju „političkim bunkerima neposrednosti i jednostavnosti”. Pokreti još uvijek moraju izaći na kraj s problemima prostorne, vremenske i društvene ekspanzije, kao i s povezanim problemima konceptualne apstrakcije i sistemske kompleksnosti.
Najvažniji izazov je kako osigurati kapacitet borbe da se širi, ustraje i postane generalizirana. Ovo od nas zahtijeva kritičkije promišljanje o pitanju organizacije.
Najvažniji izazov, kako naglašava Michael Hardt u ovom izdanju, je kako osigurati sposobnost borbe da se širi, ustraje i postane generalizirana, što od nas opet zahtijeva da kritičkije razmišljamo o pitanju organizacije. Možda nam se ne sviđaju tradicionalne institucije ljevice, piše Hardt, no moramo prepoznati da su bar bile u stanju mobilizirati velike grupe pojedinaca iz svih razina društva i održavati političke akcije u duljim razdobljima kako bi se osigurali pravi materijalni dobici na razini radnih uvjeta i socijalnih prava. Moramo učiti iz ovog povijesnog iskustva.
Danas, za razliku od toga, pokreti rastu zahvaljujući snažnom obliku političke spontanosti koji se stavlja u paralelu s afektivnom ekonomijom društvenih mreža: njihov doseg je potencijalno neograničen, a širenje podataka gotovo instantno, potičući obrasce rezonancije koji omogućavaju da se specifične borbe šire poput „viralnih” memova. No nakon što se kolektivno samoizražavanje javnih nedaća iscrpi ili se osigura određena razina društvenog prepoznavanja, posljednji „ažurirani status” javnog mijenja tog dana brzo nestaje s vidokruga kako vremenske crte i pregled vijesti velikog broja promatrača skrenu na druge važne brige.
Ponovno je moguće utvrditi da ova situacija krije i mogućnosti i izazove. Iako pokreti imaju pristup tehnologiji, informacijama i izravnim putovima komunikacije bez presedana, organizacijska mogućnost transformacije naših izljeva kolektivnog bijesa u opipljive materijalne pobjede još nije razvijena.
NADILAŽENJE SAMOOGRANIČAVAJUĆIH FAKTORA
Nažalost, odsustvo opširnih i dugotrajnih organizacijskih kapaciteta u nekim je krugovima, u najmanju ruku, postalo isfetišizirano kao sam svoj politički cilj. Čak i ako većina osoba koje sudjeluju u pokretu ozbiljno shvati organizacijske izazove, čini se da veliki broj oblika modernog aktivizma sam sebe ograničava i bori se snažno protiv vrste usklađene političke akcije koja je potrebna kako bi se suprotstavilo ovoj ogromnoj moći kapitala na njegovim najvišim razinama apstrakcije — poput lomljenja državno-financijskog čvorišta ili uništavanja zatvorsko-industrijskog kompleksa.
Čini se da veliki broj oblika modernog aktivizma muči isti problem — samoograničavanje — koje se snažno bori protiv svake vrste usklađene akcije.
Da pojasnimo, jak naglasak na politički postupak i striktno vodoravan načini organizacije nametnuli su mnoštvo novih rigoroznosti i nepotrebnih restrikcija koje uistinu mogu zaustaviti razvoj pokreta i ograničiti njihove mogućnosti da narastu, ustraju i prodru u samo društveno tkivo. U ovom smislu, očiglednu poteškoću pokreta u prelasku na „sljedeći korak” nakon razdoblja spontane masovne mobilizacije moguće je, barem djelomično, sagledati kao rezultat nekih ideoloških priča koje kruže novom generacijom aktivista.
I dok većina današnjih aktivista inspiraciju crpi iz liberalnih socijalističkih borbi, poput projekta autohtone autonomije u Chiapasu ili izgradnje demokratskog konfederalizma u Rožavi, ključni faktor iza uspjeha ovakvih borbi često se uspije previdjeti: I Zapatisti i Kurdi prakticiraju direktnu demokraciju, no niti jedan pokret se do sada nije ograničavao na čisti horizontalizam. Uistinu, pokreti EZLN i PKK nastali su, i u nekoj mjeri nastavljaju funkcionirati kao, visoko disciplinirana naoružana snaga s inspirativnim vođama — čak i ako su već odavno odbacili svoje marksističko-lenjinističke metode.
Za razliku od dugoročnih projekata Kurda ili Zapatista, slabije organizirani pokreti na drugim područjima — kojima fali disciplinirana jezgra militanata kao kod pokreta EZLN i PKK — još uvijek nisu uspjeli razviti vlastiti konkretan projekt. Kao posljedica toga, rupe koje su stvorili ostavile su iza sebe politički vakuum koji trebaju popuniti druge, organiziranije sile: reformisti poput Sirize u najboljem slučaju ili reakcionari poput Sisija u Egiptu u najgorem slučaju. U idealnoj pobunjeničkoj situaciji ovo mjesto bi trebale popuniti organizirane sile socijalne revolucije, koje bi zauzvrat zahtijevale opširne organizatorske pripremne radnje i napredne pripreme.
Naravno, ništa od ovoga ne znači da je posljednji ciklus borbi bio uzalud — upravo suprotno. Kao što smo već vidjeli, njegova povijesna relevantnost leži uglavnom u kreativnom impulsu koji je dao širokoj ljevici. Mobilizacije nakon 2011. trebalo bi sagledati u ovom svjetlu, ne kao poraze ili pogreške, već kao pokusne prve korake u dugotrajnom postupku ponovnog rođenja i ponovnog sastavljanja društvene oporbe; zajednički politički projekt koji mora poticati stvaranje dalekosežnih antikapitalističkih pokreta za 21. stoljeće.
USUSRET ZAJEDNIČKOM POLITIČKOM PROJEKTU
Pojam „političkog projekta” treba shvatiti u najširem mogućem smislu: ne samo kao stvaranje obične političke stranke koja teži preuzimanju vlasti u državi, niti kao konstrukciju još jedne u nizu koalicije društvenih snaga, već općenitije kao razvoj cijelog niza točki približavanja za različite postojeće borbe kako bi ih se ujedinilo i organiziralo.
Ove točke približavanja trebalo bi umetnuti izravno u rastuće kontradikcije i krizne tendencije financijaliziranog kapitalizma te ih čvrsto situirati u proživljeno iskustvo radnog naroda i žitelja urbanih sredina. Što je najvažnije, trebali bi graditi na transformativnom potencijalu borbi koje se već odvijaju. To je jedina osnova na kojoj pokreti mogu početi formulirati zajedničku priču, političku viziju i transformativni proces ukorijenjen u socijalnoj reprodukciji svakodnevnog života, koji potiču jake želje javnosti za demokracijom, usmjerene prema kolektivnom samoupravljanju nad zajedničkim vlasništvom.
Kako stvoriti političku koherenciju od socijalnih polja borbe koja su puna kontekstualnih posebnosti i kako to postići bez žrtvovanja bogatstva različitih problematika oko kojih se vode borbe?
Na više načina ovo je ujedno i najvažnija i najteža zadaća s kojom se danas suočava ljevica: kako generirati političku koherentnost od socijalnih polja borbe koja su puna kontekstualnih posebnosti i, još specifičnije, kako to postići bez žrtvovanja bogatstva različitih metoda. Jedini razuman put prema naprijed bi bio aktivno izrađivati različite taktike, mnoštvo strategija i cijeli sustav organizacijskih formi koje trenutačno postoje u društvu, a to će se nesumnjivo dalje proširivati u godinama koje dolaze.
Minimalni uvjeti za stvaranje takve koherentnosti bili bi imenovati zajedničkog neprijatelja (kapitalizam), identificirati zajedničko polje akcije (svakodnevan život u gradu) i razviti zajednički projekt (stvaranje društvene protumoći koja je usmjerena na eventualnu uspostavu demokratskog postkapitalističkog društva) koji može ujediniti borbe kroz zajedničku priču, čiji sudionici neće isticati svoje individualne identitete, a neće se ni odreći svojih jedinstvenih posebnosti pod krinkom jedne hegemonijske sile.
Konkretnije, točka približavanja morat će preuzeti vlastiti organizacijski oblik, i to onaj koji se može prilagoditi širokom rasponu ostalih organizacijskih formi bez da im nametne svoj oblik. Socijalni pokreti u Španjolskoj upustili su se u zanimljivi projekt unutar kojeg su razvili „zajedničke platforme za ujedinjenje naroda” specifične za gradove iz kojih su iznikli „predstavnici građana” na općinskim izborima. Zajedničke platforme okupile su široki raspon aktivista iz različitih pokreta, militante lijevog krila i javne ličnosti, a da se pritom nije razvio „organski unutarnji sustav” obične političke stranke.
Izgradnja općinskih zajedničkih platformi otvara mnoštvo novih mogućnosti za zajedničko djelovanje i izgradnju socijalne moći od samog dna.
Politički cilj takvih točki zbližavanja bio bi dvostruk: kao prvo, za stvaranje ušća za socijalne sile sposobne da primjene kolektivnu snagu kroz jedinstveno djelovanje; a kao drugo, na dubljoj i puno radikalnijoj razini, za aktivnu transformaciju identiteta pojedinačnih sudionika u samom procesu kolektivne mobilizacije — širenje političkih horizonata, prevladavanje sektaških podjela i otvaranje pojedinačnih borbi na šira društvena polja. U ovom smislu izgradnja zajedničkih platformi otvara mnoštvo novih mogućnosti za zajedničko djelovanje i izgradnju socijalne moći od samog dna.
MREŽA POBUNJENIČKIH GRADOVA
Kako bi se ubacile izravno na teren svakodnevnog života, zajedničke platforme trebale bi biti urbane ili metropolitanske po opsegu i idealno bi bilo da su ukorijenjene u i da su osjetljive na savezničke strukture saveza kvartova i radnih saveza — baš kako je to zamislio Bookchin. U svojim redovima platforme bi uključivale široke sustave autonomnih pokreta, socijalnih udruženja, kvartovskih organizacija, popularnih inicijativa, kampanje oko određene problematike pa čak i radikalne stranke, pod uvjetom da ostanu na istoj razini kao i pokreti te da im se ne dopusti hegemonizacija platforme.
Osim stvaranja novih mogućnosti zajedničkog potpomaganja, dinamičke koordiniranosti i kolektivne mobilizacije, platforme bi iznjedrile predstavnike građana (idealno u obliku delegata koje je moguće opozvati) na općinskim izborima, kao u Španjolskoj, s kratkoročnim ciljem ponovnog osvajanja grada i stavljanjem grada pod vodstvo pokreta. Budući da javnim odredbama poput socijalne sigurnosti, subvencioniranog stanovanja, dočekivanja izbjeglica i javnog prijevoza u velikom broju zemalja upravljaju lokalne općine, „pobunjenički gradovi” mogli bi početi pokretati pilot projekte s osnovnim primanjima, besplatnim prijevozom, utočištima za izbjeglice i subvencionirano stanovanje; iako će im ispočetka nedostajati resursi i moć da u potpunosti razviju takve šeme.
Nakon što se nad više općina uspostavi nadzor pokreta, zajedničke platforme trebale bi oformiti savez, odnosno nacionalnu (a nakon toga međunarodnu) mrežu pobunjeničkih gradova.
Zbog toga bi, nakon što se nad više općina uspostavi nadzor pokreta, zajedničke platforme trebale oformiti savez, odnosno nacionalnu (a nakon toga međunarodnu) mrežu pobunjeničkih gradova. Najnovije općinske platforme u Španjolskoj, primjerice, nedavno su se povezale i oformile Mrežu gradova za zajedničko dobro. Ove mreže zauzvrat mogu odlučiti da stvore zajedničke platforme višeg reda koje bi iznjedrile kandidate građana na nacionalnim izborima. Potonji bi imao za cilj smijeniti reakcionarnu elitu i uspostaviti defenzivne položaje u državnom aparatu, posebice u vezi s organima reda i mira i koncentriranom snagom financija i velikih korporacija.
Ovdje odmah moramo naglasiti da kapitalistička država nikad neće postati aktivni agent osnaživanja naroda i društvene transformacije pa bi se ljevica stoga uvijek trebala štititi od tendencija da prednost da državi kao primarnom mjestu borbe. Kako je Marx rekao u svom poznatom razmišljanju o Pariškoj komuni, „radna klasa ne može jednostavno doći u posjed gotovoj državnoj mašineriji i upotrijebiti je za svoje svrhe”. Čak i s ljevicom u vladi, kapital nastavlja biti društvena snaga, ne samo osobna. Operirat će na državnoj razini i kroz državu čak i kad nominalno bude u rukama pokreta.
Dugoročni cilj bilo kojeg značajnog revolucionarnog postupka stoga bi trebao biti razoružavanje „gotove mašinerije” centralizirane kapitalističke države i zamjena decentraliziranom konfederacijom komuna. Država međutim nije samo „stvar” čiji prekid postojanja može proglasiti okupljeno mnoštvo. Baš poput kapitala, država je socijalna relacija koju je moguće rasformirati samo kroz složene i dugotrajne osiromašene postupke ukorijenjene u popularnim borbama. Koordinirana mreža pobunjeničkih gradova o kojima ovdje govorimo može poslužiti kao kratkoročna stepenica prema ultimativnom postkapitalističkom horizontu.
POLITIČKI PROGRAM ZAJEDNIČKOG VLASNIŠTVA
Na ovom temelju pokreti bi mogli početi formulirati koherentni politički program zajedničkog vlasništva i zahtijevati nezavisne reforme usmjerene prema povećanju reproduktivne otpornosti društva.
Ono što može odijeliti takve „nezavisne” reforme od tradicionalnije agende reformista njihov je politički horizont koji ima sposobnost transformiranja: umjesto tendencija za reformacijom kapitalizma, cilj reforme bio bi proširiti i konsolidirati bazu moći oporbe i na taj način osigurati da se napadi na kapital u budućnosti pokrenu s viših razina, dok se istovremeno stvaraju nove mogućnosti za pojačanje i radikalizaciju borbi.
Popis takvih transformativnih reformi praktički može biti neograničen. Može uključivati prijenos vlasti s centralne države na pobunjeničke gradove, socijalizaciju financija i demokratizaciju novca, instituciju univerzalnog minimalnog dohotka i univerzalnu školarinu, smanjenje trajanja radnog vremena, pristup subvencioniranom stanovanju i besplatnom zdravstvu, uvođenje radikalne pedagogije u školske programe, decentralizacija i dekarbonizacija energetskih sustava, pravna nostrifikacija radničkih vijeća i deklaracija „povelje o zajedničkim dobrima” kako bi se omogućio otvoreni pristup zajedničkoj imovini u zakone te kako bi se obranili od ograđivanja i oslobodili novi prostor za jačanje društvenih odnosa koji još uvijek nisu komodificirani.
Na mjestu gdje je ljevica 20. stoljeća nekoć zamislila „miješanu ekonomiju”, 21. stoljeće morat će zamisliti „kooperativnu ekonomiju”.
Na mjestu gdje je ljevica 20. stoljeća nekoć zamislila „miješanu ekonomiju” javne kontrole i privatne inicijative, kombinirajući državnu regulaciju i raspodjelu tržišta koja je dopustila privatnu akumulaciju kapitala unutar okvira političkih ograničenja, ljevica 21. stoljeća morat će početi izgrađivati „kooperativnu ekonomiju” kombinirajući zajedničko vlasništvo nad sredstvima proizvodnje i inovativne forme državne podrške bez uplitanja, koja je usmjerena na stvaranje prostora za autonomne krugove socijalne reprodukcije i samoorganizirajućih društvenih inicijativa, u rasponu od zakonodavstva koje podržava oporavak radnih mjesta i samoupravljanje radnika pa sve do odobravanja kredita bez kamata kooperativnim poduzećima.
Sve gore navedene pojave trebale bi proistjecati iz moći biračkog tijela pokreta i kanalizirati se izravno kroz demokratske postupke zajedničkih platformi. Budući da će bazični nacrt koji je predstavljen u ovom tekstu naići na žestoko osporavanje onih koji zadržavaju svoje koncentrirane oblike gospodarske moći i privilegirani pristup ključnim čvorovima u administrativnom aparatu države. Ništa se neće dati besplatno. Konflikti će biti žestoki. Čak i uz prijatelje na visokim položajima, pokreti mogu osvojiti samo nešto poput „povelje o zajedničkim dobrima” kroz koncentriranu mobilizaciju autonomnih protumoći.
Na kraju krajeva, društvenu moć nije moguće izgraditi bez konsolidacije snage koja je već akumulirana. Kako je to formulirao Bookchin, „socijalni revolucionari, koji su daleko od uklanjanja problema siromaštva iz njihovog kruga djelovanja, moraju se uhvatiti u koštac s problemom kako snazi dati konkretni i oslobađajući institucionalni oblik”. Taj institucionalni oblik — ultimativni cilj socijalne revolucije — nazvao je „Komuna svih komuna”.
PROŠIRIVANJE HORIZONTA MOGUĆNOSTI
Nije potrebno ni reći, još smo uvijek jako daleko od predrevolucionarne situacije koju smo opisali gore u tekstu, a kamoli od postkapitalističkog društva koje bi eventualno trebalo nastati nakon toga. U onom trenutku kad odložimo knjige i prihvatimo se teškog zadatka organiziranja ljudi na terenu, shvatit ćemo da nas i dalje čeka jednako barbarsko lice kapitalizma. Sâm raspon zadataka koji su ispred nas je zastrašujuć. Ne samo da moramo pronaći nove inovativne načine da se obranimo, a nakon toga i uništimo gramzivost kapitala; uz to moramo i ponovno osmisliti ljevicu, kao i samu definiciju revolucije u toku.
Dinamična i raznovrsna ljevica sposobna da se uhvati u koštac s izazovima našeg vremena temeljit će se na širokom rasponu sustava organizacijskih oblika.
Čini se da ćemo se ovim baviti još dugo vremena. Zajednički projekt ljevice 21. stoljeća definitivno će se odvijati nekoliko desetljeća. Plodonosnije je razmišljati o revoluciji kao dugotrajnom procesu, a ne o jednokratnom događaju s jasnim početkom i krajem. Tu se ne radi o napadu na Bastilju ili Zimski dvorac; moramo gledati mnogo dalje od toga. Nitko nikada nije pobijedio (ili preživio) u maratonu tako da je sprintao od početka do kraja. Morat ćemo se osloboditi kapitalističkog vremena na više razina i zadati vlastiti politički tempo.
Nažalost, neke stvari ne mogu čekati. Gorući problemi poput klimatskih promjena i izbjegličke krize prisiljavaju nas da djelujemo odmah, jednostavno kako bismo spasili ljudske živote i sustave za održavanje ljudskih života diljem planete o kojima ovisimo. To je još jedan razlog zašto dinamična i raznovrsna ljevica koja se može nositi s izazovima našeg vremena mora razviti široki raspon organizacijskih oblika — svaki sa svojim vlastitim prednostima i slabostima te u skladu s vlastitim specifičnim privremenostima. U ovom trenutku, ograničeno sektaštvo lijevog krila moglo bi tvrditi da je ovo kraj čovječanstva.
No čini se da je budućnost zarobljena između međusobnih prepirki dvije naočigled nepomirljive „ljevice”: stare, usko centrirane i fokusirane na preuzimanje vlasti i nove, koja se još uvijek trudi naučiti upravljati vlastitim potencijalom. No bez obzira na bahatu impotenciju starih i očiglednu zbunjenost novih, teorija i praksa izgrađivanja snage nudi plodno političko tlo koje se samo širi za novu antikapitalističku politiku. Na nama je sad red da dovedemo tenzije između tih strana do eksplozije i povežemo ih u zajednički projekt koji tek onda može početi davati konkretan i demokratski organizacijski oblik ostatku koji se želi potvrditi na nižim razinama.
Dok skupljamo snagu i prolazimo postupak konstrukcije, postepeno ćemo primjećivati kako se proširuju horizonti mogućnosti: što se više uspnemo, dalje ćemo vidjeti; sve dok jednog dana ne ugledamo veličanstveni prizor pobunjeničkih gradova kako se posvuda uzdižu protiv zajedničkog neprijatelja jer je čovječanstvo konačno odlučilo „izvući svoj mač u znak revolucije”. Do tog trenutka mi ćemo biti na ulicama: pripremati teren, postavljati temelje — jačati.