"Danas više nema radnika?"

"Danas više nema radnika?"

 

Devedesetih se riječ radnik izgnalo iz rječnika i zamijenilo riječima „djelatnik” ili „posloprimac”, da bi se nakon velike ekonomske krize 2008-09. neoliberalna retorika istrošila, a u rječnik vratio taj izraz, no ne bez otvorenih sukoba. U javnosti se tako počela ponavljati teza da radnika zapravo više nema, što je ostalo zapamćeno i kao predizborna izjava Zorana Milanovića 2019. kada je rekao i da je supstitut za radničko - „građansko”, te da će se on boriti za građane, a ne za radnike.

Naravno - netko je Milanoviću sašio odijelo koje nosi, postoji vozač koji ga vozi, novinari koji pišu o njemu, kamermani koji ga snimaju, kuhar koji mu priprema ručak, učiteljica koja podučava njegovu djecu. Krojači, vozači, novinari, kamermani, kuhari, učiteljice su radnici. No teza o tome da ne postoje više radnici nije jednostavno ignorantska, iako zbilja negira rad konkretnih ljudi. Kako je to jednom netko rekao za ideologiju, treba uzeti u obzir da je ideologija uvijek specifična vrsta „lingvističkog trbuhozborstva” a koja počiva na tome da sadržava neke životne i istinite elemente. Ideologija jednostavno ne bi dogurala daleko kad ne bi bila sposobna za preoblikovanje tih živih i istinitih elemenata*. Koje je to onda zrnce istine koje sadržava tvrdnja da „danas više nema radnika”?
Većina radnika danas je u složenoj poziciji prekarnog i nesigurnog zaposlenja, fleksibilnih radnih uvjeta, većina radnika su nezaštićeni. Čak 90% novozaposlenih i 25% ukupno zaposlenih u studenom 2019. radilo je na određeno vrijeme. Tek 10% ugovora novozaposlenih potpisano je na neodređeno!** No i u 19. stoljeću radnici su bili potpuno nezaštićeni i radili u nesigurnim uvjetima. Kada se govori o tradicionalnom radniku obično se pojavi slika tvorničkog radnika u trlišu koji je, što je bila posljedica sindikalnih borbi, a ne neke milosti kapitala, do kraja '70-ih godina 20. stoljeća u Evropi i Americi uživao sindikalnu zaštitu koja je uključivala osmosatno radno vrijeme, topli obrok, plaćeni prijevoz, pravo na plaćeni godišnji odmor, na bolovanje.

Slika radnika u trlišu za mnoge je stvar prošlosti, iako radnici u trlišu postoje, a freelanceri, prevoditelji, vozači Ubera, biciklisti Wolta i pauza.hr samo su staro-novo lice radnika, sindikalno neorganiziranog, ostavljenog da se sam brine za sebe, bez ikakvih struktura klasne solidarnosti, što je vezano uz povijesnu fazu kapitalizma koja traje od kraja '70-ih godina, nove ofenzive kapitalističkih snaga gdje se kapitalistička logika komodifikacije širi na nova područja. Radnici su danas u različitim statusima, s više povremenih poslova, a proces rada se sve više individualizira. Zrnce istine – individualizirani radnik koji je nezaštićen na svojem „fleksibilnom” radnom mjestu jest dijagnoza, ali mnogi ne vide da ona nije recept za ozdravljenje. Individualizirani radnik mora se prepoznati kao dio cjeline jednako tako izrabljivanih radnika koji su izloženi na milost i nemilost kapitala upravo kada su međusobno sukobljeni i jedni od drugih razdvojeni.

Radnici i njihove borbe

Primjerice, umirovljenik koji samo nadopunjuje svoj kućni budžet povremenim vožnjama snižava cijenu taksi vožnje drugim taksistima, no ne vidi da će tako profesionalni taksisti doći u poziciju da im to ne može biti stalno radno mjesto, već samo jedno od zanimanja, ili da će morati voziti puno više od 8 sati dnevno, te da će njihova pozicija biti sve teža i kompleksnija što je cijena rada niža. Ili to i vidi ali ne brine, jer solidarnost nije društveno visoko cijenjena karakteristika.

Zrnce istine nalazi se i u osjećaju slobode kod onih koji voze u vrijeme koje sami odabiru i koliko hoće, „slobode” koja ih je dovela u prividno bolju poziciju od svakodnevnog maltretiranja šefova na starom poslu. Ljudi su zadovoljni jer nemaju „šefove” iznad sebe, a ponekad (najčešće kada ljudi nisu u egzistencijalnoj stisci) ljudska komponenta igra važniju ulogu od samog materijalnog položaja. Ipak, radnici s atipičnim ugovorima o radu ili bez ikakvih ugovora nemaju nikakva radnička prava – te poslove mogu raditi dok su dobrog zdravlja, u godinama koje to dozvoljavaju, a za stanja bolesti i starosti njihovi poslodavci ne preuzimaju nikakvu odgovornost, iako su zdravlje i mladost njihovih radnika preduvjet za izrabljivanje kao i za dobit koju njihovi nadređeni izvlače iz njihova rada.
Iako je tvornički radnik samo jedan od mnogih radnika s bitno različitim statusom i oblikom posla ne znači da se i tvornički radnik i Uberov taksist ne bi trebali prepoznati kao dio proletarijata. Prepoznavanje uključuje i otkrivanje činjenice da su se razvojem kapitalizma uvjeti rada za mnoge promijenili – na gore, da je nekad kapital imao protiv sebe radnike koji su bili koncentrirani na jednom mjestu, kao radnici u fordističkoj tvornici, dok su danas atomizirani i okrenuti jedni protiv drugih, te ih upravo ta razdvojenost sprečava da se prepoznaju kao subjekti zajedničke borbe. Danas su vozači Ubera, prekarni prevoditelji i web dizajneri u nesigurnim radnim uvjetima i često ih se suprotstavlja radnicima sa stalnim radnim mjestom, sindikatima, radnicima koji imaju godišnji, božićnicu i zdravstveno osiguranje. Huškanje jednih radnika protiv drugih – putem medija i politike, jedno je od osnovnih metoda držanja radnika razdvojenima.

Radnici se ipak uvijek mogu transformirati i postati revolucionarni subjekti prije svega kroz svoje borbe, štrajkove, prosvjede, kao što smo vidjeli i u nedavnim štrajkovima nastavnika i nastavnica gdje su usprkos huškanju medija, političara, pa i sindikata radnici ostali ujedinjeni. Takva transformacija radnika kroz borbu je obuhvaćena i Marxovom koncepcijom "revolucionarne prakse" koja znači simultanu promjenu društvenih okolnosti i ljudsku aktivnost samo-promjene. Pored promjene uvjeta proizvodnje, ona nosi i samo-promjenu njezinih aktera.
Umjesto avangardne partije i onih koji mogu pobjedom na izborima ili drugačije donijeti promjenu, promjena treba doći kroz radničke borbe. Radnička klasa se dovodi u stanje spreme kako bi stvarala novi svijet, no nitko to ne može učiniti za nju ili umjesto nje.

Rad i kapital

Zašto se uopće radnici bore? Ono što stoji u pozadini svih radničkih borbi je ono što Marx naziva potrebom samih radnika za razvojem. Znamo da je Marx smatrao da je sama borba za nadnice neadekvatna. No borba je važna — borbe su proces proizvodnje — one proizvode drugačiji tip radnika, radnika čiji su kapaciteti kroz borbu narasli, čije je samopouzdanje naraslo, čije se mogućnosti i organizacije i ujedinjenja s drugim radnicima šire.
Kapital je oduvijek bio barijera koja stoji između nas i našeg razvoja jer kapital uzima plodove cijele civilizacije; on je vlasnik svih proizvoda društvenog mozga i društvene ruke; i okreće naše proizvode i proizvode radnika prije nas – protiv nas – sve u svrhu profita. Ako želimo razvijati svoje potencijale to treba biti protiv logike kapitala.***
Marx je već upozoravao da upravo razlike unutar radničke klase omogućuju kapitalu da nastavi vladati. Ali, što je Marx također znao, u procesu borbe gradimo jedinstvo. To jedinstvo možemo graditi prepoznavajući kao zajednički cilj potrebu našeg vlastitog razvoja i prepoznavajući da je "slobodan razvoj svakog pojedinca uvjet slobodnog razvoja za sve”****. Kapital je pobjeđivao u bitci ideja uvjeravajući nas da nema alternative, a oni koji odbacuju radničku klasu kao revolucionarnu osnažuju tu ideju.

Borba za radnike je borba ne samo za one koji imaju stalno radno mjesto, već i one koji su isključeni, koji su bez radničkih prava, one koji su razdvojeni i ne prepoznaju borbu tvorničkih radnika u trlišu kao svoju borbu (i obrnuto). Razlog zašto danas neki ne vide radnike je i zato što radnici nisu samo oni koji prodaju svoju radnu snagu kapitalu, već i oni koji nisu u mogućnosti prodavati svoju radnu snagu kapitalu. Ne samo eksploatirani već i isključeni. To uključuje i one koji su rezervna armija nezaposlenih koji su prisiljeni da nose sami rizik, oni koji nastoje preživjeti u neformalnom sektoru. Možda ne odgovaraju stereotipu radničke klase kao muškog tvorničkog radnika, ali je taj stereotip oduvijek bio pogrešan.

Borba za pravednije i solidarnije društvo je borba za svačije pravo na razvoj, sigurnost, ostvarivanje temeljnih životnih potreba kao što su pravo na zdravstvo, obrazovanje, stanovanje i hrana. Taj su razvoj, sigurnost, ostvarivanje temeljnih potreba zakočeni – načinom proizvodnje, privredom koja se odvija u korist bogatih elita, a ne narodne većine.
Upravo kroz borbe za ta temeljna načela – pravo na normalne materijalne uvjete života (a ne samo „normalnost” kao svjetonazor) stvaramo i svijest o tome da smo svi, koji ne živimo od izrabljivanja drugih – radnici. Poziv u obranu radnika, u obranu radničkih prava predstavlja samo sredstvo za stvaranje radništva kao revolucionarne, solidarne, jedinstvene političke snage. Ako želimo pobijediti svijet koji stvara podjele, nejednakost, nepravdu — onda ujedno i stvaramo svijet, svijet radnika, onih koji žive od svojeg rada.

____
* Hall, Stuart (2006) "Bilješke uz dekonstruiranje 'popularnog'", u Dean Duda (ur.), Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, Disput, Zagreb, str. 297-309.
** https://faktograf.hr/2020/01/06/prekarni-rad-nesiguran-rad-trziste-rada/
*** Lebowitz, Michael A. (2015) The Socialist Imperative. From Gotha to Now, New York: Monthly Review Press, str. 142-145.
**** Marx, Karl i Friedrich Engels (1998) Komunistički manifest, 1848, Arkzin, Zagreb, 80. str.