Branitelji kapitalizma često ističu da je socijalizam „nepravedan“ jer tobože radi lažnu i nezasluženu „uravnilovku“. Zašto bi, kažu, netko tko je sposoban, marljiv i tko se sâm obogatio davao od svog novca (preko porezâ) za siromašne koji su, navodno, nesposobni i/ili lijeni? No u osnovi takvih tumačenja stoji potpuno pogrešno razmišljanje o svijetu.
Ne ulazeći u to kako tko realno dolazi do bogatstva (npr. kod nas tajkunskom privatizacijom), ne ulazeći u mitove o tome koliko su najbogatiji doista najsposobniji i najmarljiviji (a u najvećem broju slučajeva to nisu) i ne ulazeći u problem sistema koji po samoj svojoj naravi proizvodi bogatu manjinu i sve ostale, u spomenutom razmišljanju postoji još jedan još načelniji problem. Naime, gledamo li stvari realno, nitko od onih koji su „uspjeli“ u životu zapravo nije nimalo zaslužan za svoj uspjeh, sviđalo se to nekome ili ne. Bili vi uspješan odvjetnik, profesor na fakultetu, menadžer, kirurg, predsjednik države, glumac, sportaš ili nešto deseto što se smatra uspješnim i što donosi bar solidna primanja ‒ vi zapravo nimalo niste odgovorni za taj svoj uspjeh!

Takva se teza može činiti suludom i senzacionalističkom, no to uopće nije tako. Živimo u kapitalističkom društvu u kojem se gleda samo pojedinac, a ne društvo (osim kada je riječ o kolektivističkim idejama koje u većini slučajeva služe za održavanje status-a quo, kao što su nacionalizam ili religija [1]), i u kojem se hvali „istaknute pojedince“, „mesije“ i „genijalce“, dok se praktički niječe da društvo postoji (kao što je govorila Margaret Thatcher). No pogledamo li kako su ti "istaknuti pojedinci“ dospjeli kamo su dospjeli, vidjet ćemo da oni zapravo za to nisu nimalo zaslužni.

Da biste bilo što postigli u životu ‒ pa makar to bio samo relativno udoban srednjoklasni život ‒ morate zapravo imati sreće i to je više-manje to. Morate se jednostavno roditi i onda živjeti, bez ikakve svoje zasluge, u povoljnim okolnostima. Da bismo išta u životu napravili i uspjeli ‒ prvo se moramo roditi uopće sposobni za rad. Naime, ima i ljudi koji se rode i bez te sreće. Je li itko od nas zaslužan za to što smo se rodili zdravi a ne npr. s Downovim sindromom ili cerebralnom paralizom? Jesmo li zaslužni za to što smo se rodili sa svim funkcionirajućim udovima? Jesmo li zaslužni za to što se nismo rodili teško bolesni? Jesmo li zaslužni za to što smo se rodili s funkcionirajućim očima i ušima? Je li netko zaslužan za to što se rodio u Hrvatskoj, Švicarskoj ili Americi, a ne npr. u Ugandi, na Haitiju ili u Bangladešu? Je li itko zaslužan za to što se rodio u imućnoj srednjoklasnoj obitelji, a ne u siromašnoj? Je li itko zaslužan za to što se rodio u obitelji brižnih roditelja, a ne u disfunkcionalnoj obitelji s ocem pijancem i propalicom? Je li itko zaslužan za to što se nije rodio u obitelji gdje su ga seksualno zlostavljali? Jesmo li mi koji imamo određeni talent (bez obzira je li on posljedica nečeg genetskog ili odgojnog ili i jednog i drugog) zaslužni za taj talent? Jesmo li mi ikako zaslužili što smo nadareni za matematiku, nogomet, glumu ili pjevanje? Je li netko zaslužan što je, bilo da je riječ o genetici, odgoju ili obojem, jednostavno po prirodi uporan, marljiv, hrabar, poduzetan, dok netko drugi, tko se rodio, odgojen je i živio je u drugačijim uvjetima, to naprosto nije? Jeste li zaslužni za to što ste se rodili (ili ste tako odgojeni, svejedno) da vas zanima i da ste nadareni za nešto profitabilno, te što ste živjeli u uvjetima (od obiteljskih preko lokalnih do nacionalnih) u kojima ste mogli to ostvariti i unovčiti, dok netko drugi nije bio te sreće jer se rodio u „krivoj“ obitelji, zemlji ili naprosto nije imao sreće u životu (pa se npr. rodio s nekom invalidnošću ili su mu roditelji rano poginuli u automobilskoj nesreći ili mu je zemlja zahvaćena razornim ratom ili bilo što deseto)? Kako su npr. Donald Trump ili Paris Hilton zaslužni za to što su se rodili zdravi u tajkunskim obiteljima, za razliku od nekog tko se rodio bolestan i koga su roditelji napustili po rođenju?
Bogatstvo se vrlo često nasljeđuje, vrlo često se stječe i na vrlo upitne pa i kriminalne načine, no čak i kad netko, kako to apologeti kapitalizma vole isticati, „sâm stvori svoje bogatstvo“, on opet nije za to zapravo zaslužan. Npr. Bill Gates, koji je tobože „self-made man“, nije rođen u slumovima Los Angelesa, nego u obitelji (bar) više srednje klase u Americi, od oca ugledna odvjetnika i majke na visokoj poziciji u upravi jedne banke.

A ako je tako ‒ kako smo mi onda zaslužni za svoj uspjeh, a drugi za svoj neuspjeh? Ako je tako ‒ zašto onda manjina zaslužuje sve, a većina jako malo ili ništa? Zašto bi netko, ako njegov uspjeh ovisi o sreći i povoljnim okolnostima (ne ulazeći u priče o tome u kakvom ekonomskom sistemu živimo), a ne o njegovim zaslugama, zasluživao više od onoga tko naprosto nije imao te sreće ni tih povoljnih okolnosti u životu?

Ako je netko imao sreće u životu pa je imao prilike i mogućnosti uspjeti u životu i postati npr. kirurg, akademik ili menadžer, zašto bi on zasluživao više od onoga tko se rodio u drugačijim i lošijim okolnostima, bilo da se rodio bolestan, nenadaren za sport, glumu ili pjevanjem ili jednostavno u goroj društvenoj situaciji? Ako u osnovi nitko nije sâm zaslužan za to što je postao npr. guverner narodne banke, dok se netko drugi sasvim slučajno rodio s teškim tjelesnim oštećenjima, ne proizlazi li iz toga da bi društvo u kojem živimo trebalo distribuirati (ne ulazeći ovamo u samu narav te distribucije) resurse egalitarno i pravedno, a ne ovisno o tome tko je u životu imao više sreće i povoljnije okolnosti?
Iz svega rečenoga proizlazi samo jedno ‒ a to je da se moramo boriti za društvo u kojem će svi imati zagarantirane osnovne ljudske potrebe (hranu, stan, zdravstvo, školstvo, sigurnost, priliku za samoemancipaciju) i u kojem će svi društvu davati koliko mogu u skladu sa svojim realnim mogućnostima te će od njega dobivati sve što mu je najnužnije čak i ako iz realnih okolnosti (npr. zbog bolesti) nisu u stanju društvu pružiti onoliko koliko mu drugi mogu pružiti. To društvo zovemo demokratskim socijalizmom.

Božo Tijardović

___

[1] https://radnickafronta.hr/271-kapitalizam-nacionalizam-i-religija

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?