Fascinantno je koliko Milanovićevi fanovi ovih dana troše energiju dokazivajući onima koji su se odlučili dati meni glas da je to „bačeni glas”, da „moje vrijeme još nije došlo”, da ću sigurno „imati prilike na parlamentarnim izborima, ali ne sada”, da se svi trebamo lijepo „ujediniti” oko jednog kandidata koji ima šanse, itd. Zanimljivo je da se niti jednom drugom kandidatu/kinji koji se također sami smatraju lijevo, a koji svi od reda prema anketama nose više glasova od mene nemaju potrebu obraćati, niti odgovarati njihove birače.

Zašto Milanovićevi fanovi troše svoju energiju baš na mene? Briga za glasove samo je naravno isprika za alarmantno stanje koje se ne smije rasplamsati, koje ne smije dobiti početni zamah. Jer za razliku od drugih, SDP-u je sasvim jasno da s nama nema pregovora, da će ukoliko ojačamo njihova politička ispraznost stršati prilično neukusno, a njihovo zauzimanje lijevog političkog spektra – biti ozbiljno ugroženo. Ukoliko preko ovih izbora dobijemo prostora u političkom životu zemlje, to će za SDP (koji je bahato zauzeo lijevi spektar čijim se biračima više niti ne treba obraćati) predstavljati ozbiljan pritisak. Više se neće moći jednostavno pobrati vrhnje na izborima, a u periodima između koristiti pogodnosti bezidejnog dvostranačja, foteljašenja, političke ispraznosti, s kojima su desetljećima gurali čisto dobro.

Zato je za fanove Zorana Milanovića, provjerenog oportunista i neoliberala, važno gušenje pravih lijevih politika prije nego bi se one mogle stvarno rasplamsati, prije nego bi one mogle ojačati do te mjere da postane očito da se SDP uopće više nema niti razloga smatrati lijevom strankom, niti polit-ekonomski, niti svjetonazorski. Umirivanje i obeshrabrivanje onih koji su se odlučili za korjenite promjene uvjeravajući ih da ćemo mi u budućnosti imati priliku, ali ne sada, te da je sada baš potrebno oduzeti glasove pravoj ljevici, iako je ona uistinu „prava i dobra” ima samo dva željena scenarija.

Prvi bi oportunistima s „ljevice” bio najdraži – da rezultat na ovim izborima bude toliko loš da se nakon godina volontiranja, aktivizma, pružanja podrške radnicima jednostavno lijepo umorimo i ostavimo politički prostor „velikim igračima”. Ako ne ide tako, onda ostaje drugi scenarij – pozivanja na ujedinjene dajući nam ustupke kojima bi nas smirili, te kojima bi se naša oštrica otupjela do te mjere da više nema straha po njih.

Ono čega se iskreno pribojavaju vodeći ljute bojeve po društvenim mrežama jest da niti jedan niti drugi scenarij neće biti moguć.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?