Do nedavno govorilo se da su naši ljudi skloni pognuti glavu, da smo mi takvog mentaliteta, da nam mogu raditi što god, da ćemo mi svejedno šutjeti. Kad su Uljanikovci štrajkali – Vlada im je bahato poručivala „loše ćete proći”. Od kada su zatvorili Uljanik ministar Horvat i dan danas prijeti drugim radnicima primjerom Uljanika - da će i drugi proći loše ako budu „talasali”, prijeti poručujući da je Uljanik zatvoren jer su radnici zavarili kapiju i nisu bili spremni na razgovor. Štrajk osoblja u Croatia Airlinesu Ustavni sud je čak zabranio. I na prosvjetare se krenulo prijetnjama - da im dani u štrajku neće biti plaćeni. No, prijetnje nisu prošle – i po svemu sudeći u ponedjeljak 25.11. sprema se jedan od najvećih prosvjeda zadnjih desetljeća u nas – prosvjed prosvjetara, ali koji je davno prerastao zahtjeve za povećanjem koeficijenata nastavnicima za 6,11 posto.

Radnici danas pokazuju snagu veću nego ikad – pokazuju da se neće dati zastrašiti, nastavnici prkose i ne daju se, usprkos medijima koji huškaju radnike jedne na druge i koriste se taktikom „zavadi pa vladaj”. Pokušali su diskreditirati i prosvjetare jer oni za razliku od nekih imaju kako-tako plaćeni posao, kao da će njihova borba za veće plaće oduzeti nekome drugome posao, kao da bi njihova povišica dovela u lošiju situaciju one koji su obespravljeni, bez radnog mjesta, s plaćama koje ne dozvoljavaju normalan život. Vrijeđali su ih da nisu „zaslužili svoju plaću” i da bi trebali biti plaćeni „po učinku” koji je navodno nikakav (pitanje tko je školovao te koji to govore, tko je školovao onih 14% radnosposobnih koji su napustili Hrvatsku). Vrlo realno i opipljivo stagniranje plaća u obrazovanju u godinama fiskalne konsolidacije između 2012. i 2014. nije otvorilo nijedno novo radno mjesto, niti je radnicima u drugim sektorima bilo bolje. Plaće visokoobrazovanih u javnom sektoru danas su zbog toga 20 posto niže nego u privatnom – a posebno zaostaju obrazovanje i socijalna skrb. Famozno rezanje javne potrošnje putem mjera štednje na plaćama zaposlenih u javnim službama kao ni drugi čarobni potezi nisu popravili život onim najsiromašnijima. Srećom oni nisu povjerovali da su im neprijatelji prosvjetari (dok je u slučaju brodograditelja samo koji mjesec ranije naum prilično uspio). Ovaj puta nije tako.

Huškanje nije uspjelo zato jer su i oni koji ne rade u obrazovanju stali iza nastavnica i nastavnika, zato što su roditelji i djeca koje su pokušali instrumentalizirati odbili povjerovati lažima da je ovaj štrajk protiv njih i njihovih interesa, zato što smo svi zajedno odbili fundamentalističku logiku „gledanja svojih posla”, okretanja glave, brige za sebe i uvjerenja (koje se širi sa samoga vrha vlasti) da smo jedni drugima neprijatelji.

Štrajkovi diljem zemlje kako oni medicinskih sestara i tehničara, vozača, radnika Đure Đakovića, PZC Varaždina, tako i prosvjedi pomoćnika u nastavi, a sad i štrajk prosvjetara – uspijevaju samo onda i ako radnici solidarno i ujedinjeno postave svoje zahtjeve i zajedno krenu protiv onih koji su većini oduzeli normalne plaće od kojih se može živjeti (hrvatski radnik ima 37% plaće zapadnoevropskog radnika), radna mjesta, normalne uvjete rada bez straha za budućnost, mirovinu od koje se može spojiti kraj s krajem (52% umirovljenika živi u siromaštvu), besplatno i javno dostupno obrazovanje i zdravstvo. Huškače treba prokazati – a radnike s nejednakim početnim materijalnim uvjetima rada i života povezati i ujediniti, jer solidarni i ujedinjeni radnici su nepobjedivi. Bez radnika nema nijedne privredne i društvene djelatnosti bez poduzetnika i kapitalista – ima!

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?