Izjava Katarine Peović povodom štrajka nastavnica i nastavnika

Izjava Katarine Peović povodom štrajka nastavnica i nastavnika

Od rujna diljem Hrvatske radnici i radnice štrajkaju za svoje radno mjesto, bolje plaće, bolje uvjete rada. Od štrajka vozača, medicinskih sestara i tehničara, štrajka 600-tinjak radnika Đure Đakovića prošlog tjedna do štrajka nastavnika i nastavnica koji se na cirkularan način odvija već treći tjedan. To su pak samo nastavci vala „ljetnih” štrajkova kada je štrajkala do sada najveća skupina radnika – onih u brodogradilištima, od kojih su neka već zatvorena, druga životare, u kojima radnici svakog mjeseca primaju otkaze – očito do konačnog zatvaranja jedne od zadnjih izvoznih industrija, koja je zapošljavala desetke tisuća ljudi.

Država se odrekla svih poluga kojima bi osigurala uvjete za tehnološku transformaciju i zaštitu domaće industrije, otpušteni radnici i ugašene tvornice neće popraviti status zaposlenih u javnim službama, a orijentacija na nesigurnu granu privrede – turizam samo zemlju dovodi do još zavisnijih odnosa. Hrvatska se u globalnoj podjeli rada smješta na periferiju, Evrope – „Unije” u kojoj se već sasvim otvoreno govori neo-kolonijalnim rječnikom – o Evropi „dviju brzina”.

U Hrvatskoj tisuće radnika ostaju bez posla, primaju plaće nedovoljne za osnovne životne potrebe – a sretni su oni koji uopće imaju kakav-takav posao. Prošle godine čak je 90% ugovora potpisano na određeno vrijeme – što znači da se u Hrvatskoj praktički zaboravilo na stalno radno mjesto, ali i na pristojnu plaću - plaća hrvatskog radnika iznosi tek 37% plaće zapadnoevropskog radnika. Iseljavanje ili blokiran računi – ostaju izbor koji se nudi novim radnicima i radnicama koje stupaju na famozno „tržište rada”. Svaka četvrta radno sposobna osoba u RH je blokirana, svaka sedma je iselila.

Danas kada su na ulicu izašle nastavnice i nastavnici, dok ih se demonizira i diskvalificira kao one koji ništa ne proizvode, pa nemaju niti pravo na rast plaća trenutak je da se odlučno kaže – dosta. Dosta je demagogije o sukobu javnog sektora i privatnog koji navodno „hrani” javni. Dosta je poduzetnika koji traže otpuštanje u obrazovnom sustavu kako bi s državom sklapali unosne poslove, dosta je Vlade koja ima za vojne misije, avione i helikoptere, lažne branitelje, dušobrižnike, ali nema za one koji obrazuju i odgajaju generaciju koja dolazi – generaciju koja će po svemu sudeći nositi okove na nogama koje su im postavili političari čiji je jedini interes bio „zbrinuti” sebe i svoje.

Nastavnici koji samo traže ono što im je oduzeto u doba krize – imaju pravo na rast plaće i povećanje koeficijenata. Prosječne plaće u obrazovanju bitno sporije rastu od rasta BDP-a. Vlada koja kaže da novaca nema – laže. Otpuštanje radnika i stagniranje plaća nisu rješenje za posrnulu hrvatsku ekonomiju – pogodovanje interesnim skupinama, guranje daljnjih privatizacija i komercijalizacija svega – nisu rješenje. Porezne reforme koje idu na ruku najbogatijima - nisu rješenje – progresivno oporezivanje najbogatijih jest, otpis nelegitimog duga, autonomna vanjska politika, državna zaštita domaće industrije, autonomna monetarna politika – to jesu. Za prave poteze u interesu većine - potrebna je korjenita promjena - prosvjedi su korak u pravom smjeru.

Hrvatska je u povijesti okusila sve – i politiku sluganske poniznosti prave kolonijalne perspektive periferije ovisne o Centru i samostalnu, autonomnu politiku predvodnice svjetske borbe za obespravljene. Danas stojimo na prekretnici i odlučujemo hoćemo li se opredijeliti za diskriminatornu Evropu „dviju brzina” i zadovoljiti podređenim položajem periferije ili ćemo pokazati da smo sposobni i voljni predvoditi politiku jednakosti, solidarnosti, borbe za obespravljene, autonomnu i progresivnu politiku.

Radnička fronta i ja stojimo beskompromisno protiv „politika štednje”, protiv nejednakosti i nepravde – za nastavnice i nastavnike, za medicinske sestre i tehničare, za vozače, za brodograditelje, za narodnu većinu – a ne bogatu manjinu!

Katarina Peović