Izjava Katarine Peović i Katarine Pavičić-Ivelja povodom slučaja puštanja optuženih za silovanje i seksualno nasilje da se brane sa slobode

Izjava Katarine Peović i Katarine Pavičić-Ivelja povodom slučaja puštanja optuženih za silovanje i seksualno nasilje da se brane sa slobode

Današnja je medijska konferencija predsjedničke kandidatkinje Katarine Peović i članice Katarine Pavičić-Ivelja ispred Radničke fronte povodom posljednjeg slučaja u kojem je više optuženih zbog opetovanog silovanja, seksualnog iskorištavanja, ucjenjivanja, fizičkog i psihičkog maltretiranja maloljetne djevojčice, pušteno da se brani sa slobode. Državno odvjetništvo podnijelo je sucu istrage Županijskog suda u Zadru prijedlog za određivanjem istražnog zatvora protiv petorice optuženih, no sudac istrage je taj prijedlog odbacio.

izv. prof. dr. sc. Katarina Peović:

Slučajevi silovanja, seksualnog nasilja i nasilja prema ženama su brojni, ali se zaboravljaju jednako brzo kako se i pojavljuju – sjećamo li se slučaja nasilnika također iz Zadra („Daruvarca“) koji je isto tako ukazivao na moguće propuste zadarskog sudstva i sudstva općenito, slučaja Damira Škare - poznatog HDZ-ovca optuženog za silovanje, te slučaja HDZ-ovog župana Alojza Tomaševića kojeg je supruga optužila da ju je tukao i ponižavao? Prisjetimo li se i napada na druge deprivilegirane skupine? Prisjetimo li se i napada na nacionalne manjine? Policijskog iživljavanja nad izbjeglicama i siromašnima?

Društvo ne reagira na način da zaštiti najranjivije i slabe već iako medijski eksponira, dugoročno ignorira nasilje odbijajući naći načine da se nasilje zaustavi, ili se odbija suočiti s razlozima pojave nasilja.

Trebamo li se čuditi da se iz dana u dan pojavljuju novi slučajevi silovanja, nasilja prema ženama, obiteljskog nasilja, zlostavljanja žena, ali i nasilje i svakodnevno ponižavanje nacionalnih i drugih manjina, ako s najvišeg vrha stižu nehumane poruke i pravdanje nasilja nad najugroženijim, najslabijima, onima koji trebaju pomoć i onima koje društvo sustavno diskriminira.

Oni koji se sada s najvišeg vrha oportuno zgražaju nad ovim posljednjim nasiljem sami su zagovarali nasilje prema izbjeglicama i potpirivali nasilje nad nacionalnim manjinama. Treba li se čuditi kada postane jasno da postoji seksualno iskorištavanje, silovanje, nasilje nad djevojčicama u društvu čija predsjednica zagovara nasilje nad gladnim i bosim izbjeglicama (među kojima ima i djece), a odlikuje najvišim državnim odlikovanjem za zasluge u ratu osobu protiv koje je podnijeta kaznena prijava za brutalno premlaćivanje srpskih zarobljenika tijekom devedesetih? Možemo li se čuditi ovakvim nasilnim obrascima ako se od strane iste one političke vrhuške koja tolerira nasilje nad ženama može čuti huškanje protiv nacionalnih manjina i reviziju prošlosti u kojoj se agresore i zločince nazivaju herojima i žrtvama?

Pripadnici najviših sfera društva osnažuju klerikalne, konzervativne i patrijarhalne obrasce i potiho rehabilitiraju fašizam kako bi se međusobno zaštitili od progona i učvrstili poziciju, kako sebe osobno, tako i sistema samog. Sve dok se iz temelja ne promijene odnosi u društvu, ovakvi slučajevi će prolaziti bez primjerene reakcije.

 

Katarina Pavičić-Ivelja (Ženska sekcija Radničke fronte):

U slučajevima poput ovog uvijek nailazimo na govor o tome kako „institucije moraju raditi svoj posao“. Nažalost, od institucija teško možemo očekivati išta korisno dok se ne dogodi masovni pritisak javnosti koja, revoltirana toleriranjem monstruoznih postupaka, praktički ne natjera iste na djelovanje. Ne zavaravajmo se, sudstvo i druge institucije ovdje su u službi očuvanja postojećih odnosa, privatnog vlasništva i privatnog profita, kao i klerikalnih, patrijaralnih i konzervativnih obrazaca koji ih podupiru i s kojima su isprepleteni.

Kada govorimo o bilo kojem obliku nasilja nad ženama, a pogotovo o silovanjima, mnogo je toga što je potrebno učiniti prije nego što slučaj uopće dođe pod nadležnost institucija, a u najidealnijem slučaju naravno i prije nego što do zločina uopće dođe. Pitamo se zašto je institucionalni okvir neadekvatan. Pitamo se zašto žene šute. Pitamo se kako je moguće da u godinu dana nitko nije primijetio silovanja 15-godišnje djevojčice. Sve se pitamo tek post festum.

Rad na prevenciji nasilja nad ženama i dalje je podzastupljen u odnosu na statistike po pitanju raznih oblika nasilja u Hrvatskoj. Osim strožih kazni za počinitelje, u ovom slučaju pokretanja stegovnog postupka protiv suca Markovića pred Državnim sudbenim vijećem, i tome sličnih mjera koje su itekako potrebne, nužno je preispitati sveopći stav spram zlostavljanih žena unutar hrvatskog društva.

Uvijek se pitamo zašto žene šute, a kada progovore, ne sluša ih se. Čak i u slučaju optužbe za silovanje maloljetne djevojčice od strane ne jedne, već čitave grupe muških osoba kroz period od čak godinu dana, mogli smo primijetiti rasprave o tome je li djevojčica, jer sa svojih 15 godina ona de facto to i dalje jest, na neki način isprovocirala počinitelje. Zar postoji takva ‘provokacija’ koja zaslužuje silovanje kao potpuno oduzimanje autonomije nad vlastitim tijelom?

Nakon što progovore, žrtve se stavlja pod povećalo u rukama patrijarhata ispod kojeg javnost secira sve njihove potencijalne postupke koji su prethodili silovanju dok u stvarnosti o njima ne zna ništa, ali si svejedno uzima za pravo svim silama iznalaziti razlog koji bi na neki način absolvirao počinitelja krivnje legitimizirajući njegovo pravo na tijelo navedene žene te ženu prikazao kao ipak onu istinski krivu koja je „sve to sama tražila“.

Dok se nasilnici nebrojeno puta izvlače nekažnjeno ili tek s blagim kaznama, žrtva silovanja je ta kojoj uz sve psihološke i fizičke trauma ostaje odbacivanje društva i život s društvenom stigmom. U ovom društvu jedina je „nagrada“ za progovaranje o silovanju društvena stigma. Ne vjerujući žrtvi i optužujući je za lažna svjedočanstva, svaku sljedeću tjeramo dublje i dublje u kanjon srama i šutnje.

Prije nego što nakon što se susretnemo s novim slučajem poput ovog i iznova se krenemo čuditi „zašto je šutila“ i zašto „institucije ne obavljaju svoj posao“ moramo se zapitati jesmo li kao društvo ikad istinski pružili priliku ženi putem razbijanja duboko ukorijenjenih patrijarhalnih normi koje ženama na nebrojene načine svakodnevno oduzimaju tjelesnu autonomiju.

Stojimo solidarno sa žrtvama u njihovoj borbi s postojećim sistemom, ali naša solidarnost i borbenost ne smiju stati na tome već moraju ići do kraja, do stvaranja novog okvira u kojem žrtve ne moraju osjećati sram ili strah od osude te u kojem se žene ne proziva kao odgovorne za djelovanje onih koji su im naudili.