Neki tržišni fundamentalisti (iako i to zvuči predobro jer kao da iza toga stoji neki oblik rezona) vesele se zbog propasti Uljanika i javno slave jer je konačno došao kraj „rupi bez dna”. Umjesto analitičkog pristupa tomu što je tu pogrešno i manipulativno iz ekonomske perspektive, možda je trenutak za osvrtanje na formu i funkciju takvih medijskih objava. One su uglavnom vođene clickbait strategijom koja cilja profitirati od konflikta između onih koji su makar dovoljno ljudi, dovoljno empatični da simpatiziraju s tisućama radnika koji će dobiti otkaz i onih koji su se izdignuli iz te „luzerske” perspektive i spremni su se smijati u lice svakom tko ne posluje s dobiti. Uvjet za ostvarivanje temeljnih potreba – hrane, stanovanja, obrazovanja i zdravstva – neuvijeno kažu clickbait bitnici je – profit. Jasno se reklo „poslujete s dobiti – ili propadate”, „sve privatizirati i na tržište” i „propast Uljanika treba proslaviti” - bila bi komična da nije tragična, vidljiva težnja u tim da se ide „do kraja”, bez rezerve i hrabro – za profit. Strategija je jasna – bitnici kapitala (koji ni minimalno argumentacije nisu savladali da bi te refrene makar bili u mogućnosti braniti) ne prezaju ni pred čim – sve prolazi ako oni od toga imaju materijalne koristi.

Kao svjedoci neke vrlo neugodne nesreće – mnogi će otići pogledati tko je to niže od niskog – tko može radnike u trenutku kada dobivaju otkaze, nakon što mjesecima nisu primili plaću nazvati glavnim krivcima za propast, te ih prozvati zbog lošeg upravljanja firmom, za koju ih „nije bilo briga”, kao niti za to odakle dolazi novac za njihove plaće i „njihove guze”(!). Ima tko može – nećemo ostati uskraćeni za najniže od najnižeg – jer to donosi novce. Oni koji su dovoljno nisko da to pišu, uostalom i sami su morali stvoriti profit da bi jeli, stanovali, liječili se – zašto onda ne bi trebali tako i drugi. No tragično je da same objave više govore o uvjetima vlastite proizvodnje – više svjedoče o kontekstu u kojem se takvo „novinarstvo” nalazi nego što govore bilo što o brodogradnji, pa ni radnicima. Jednostavno – uvjeti proizvodnje tih „vijesti” određuju njihov otužni sadržaj – clickbait promotorima ne može biti važno što oni pišu jer se oni, uostalom, nemaju prilike uzdignuti iz tog konteksta da bi beskorisno „lamentirali” o razlozima koji su ih doveli na dno gdje ruju proizvodeći „vijesti”.

No, uvijek se može reći da dok ima onih koji će podržavati takav stav prema radništvu ima i onih koji će takve antiradničke objave proizvoditi. Clickbait ratnici nesumnjivo nude onima koji potiho slave melodiju na koju će moći fućkati, da ne bi ostalo visjeti u zraku sve to oko milijardi koje su se „pojele i popile” i svijetle budućnosti kojoj idemo. Refreni i publika za fućkanje proizvodili su se mjesecima preko pisanja o „rupi bez dna” i stvaranja klime nesolidarnosti i razjedinjenosti pa i onih koji će svi, prije ili kasnije biti pogođeni i gašenjem brodogradnje i antiradničkom politikom. Takvi refreni se moraju stvoriti u trenutku oduzimanja zadnjih poluga zaštite radničkih prava – pred uvođenje eura, prekrajanje Zakona o radu, mirovinske reforme i pokušaja dizanja dobi za umirovljenje, te niza drugih poteza koji svi čekaju da se konačno raskrsti s besmislenim sentimentima, ljudskim i radničkim pravima, te konačno i nedvosmisleno kaže gdje smo i kuda idemo. No oni koji fućkaju i oni koji proizvode melodije uzajamno su povezani, a ponekad su i sami pogođeni antiradničkim politikama (i sami u prekarnim odnosima).

Artikulacija bezumnog veselja sliči na bakanalije pred smak svijeta i ima svoju funkciju kao što slavlje pred katastrofom ima svoju funkciju. Prije nego nam oduzmu svaku mogućnost da se školujemo, da zarađujemo dovoljno da bismo imali gdje živjeti, da se zaposlimo za stalno, da idemo u mirovinu prije 67 godina, da u toj mirovini ne živimo na granici siromaštva - valja se dobro napiti i proslaviti neo-kolonijalnu perspektivu koja nam se smiješi u kojoj ćemo moći biti konobari i sobarice za srednjoklasnu evropsku klijentelu, ili se iseliti u bogatije zemlje da bismo tamo služili kao poluga snižavanja cijene rada za tamošnje radnike.

Takve huliganske himne i razbijački epovi u funkciji su juriša na zadnje ostatke socijalne države – prema svijetloj budućnosti u kojoj će uzor biti ljudi poput gradonačelnika koji ne daju socijalnu pomoć ljudima koji ne pristanu raditi javne radove, bogatih sinova kojima tatice daju novce za razvijanje prototipova koje onda medijski aktivisti kapitala nazivaju pokretačima „automobilske industrije”, dobročinitelja koji spašavaju obrazovanje tako da agitiraju za otpuštanja nastavnika, da bi tim „uštedama” u proračunu stvorili mogućnosti za dilanje svoje informatičke opreme, ministrica koje nazivaju „tehnologiju svojom ideologijom” pazeći da se to dilanje informatičkom opremom naziva „informatizacijom” i sličnih herojskih figura koje će nicati iz dana u dan u sve većim brojevima i koje nas imaju uvjeriti da nam je bolje bez obzira što iseljavamo, živimo na granici siromaštva, nemamo za obrazovanje, niti zdravstvo, radimo do duboke starosti za jednu od najnižih plaća u Evropi i tome slično.

Postoji ipak jedna „pozitivna eksternalija” koja proizlazi iz novinarskog taloga – što više oni drobe to više raste bijes kod onih koje ismijavaju, ponižavaju, cipelare, karikiraju, optužuju, stavljaju na stup srama – kod onih koji žive ili pokušavaju živjeti od svojeg rada, a takvih je uvijek i u svakom društvu nužno – više. Što više raste bijes to više raste broj onih kojima je dosta smjera kojim smo krenuli, dosta tržišta kao mjere svih stvari, dosta perspektiva u kojima su se neki srozali do te mjere da moraju pisati clickbait tekstove i to samo zbog profita.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?