Piše: Mirta Mataija

Bilo je kasno proljeće 1984. i polako se već počela stišavati euforija oko Olimpijskih igara održanih te zime u Sarajevu. Iako su se još uvijek u razgovorima spominjali Jure Franko i Bojan Križaj i iako su iz svakog drugog prozora dopirali zavodljivi zvukovi Bolera koje je besmrtnima učinio onaj sjajan britanski plesni par Jayne Torvill i Christopher Dean izvedbom zbog koje smo na četiri minute prestali disati. (Ima jedna zgodna priča o Boleru i izvjesnom „ocu biskupu” koju sam čula u Širokom Brijegu, ali ostavljam je za neku drugu priliku.)

Mi smo se polako počeli opraštati od četvrtog razreda osnovne škole i naše drugarice Jelene. Bilo je malo rivalstva između naša tri paralelna razreda čija je drugarica bolja. Naravno da je nama Jelena bila najbolja. Iako je bila dosta stroga što se tiče znanja i učenja, ali s druge strane topla kao da nam je svima bila druga mama. Dobro, baka. Osim toga, jedina je svirala harmonij, pa su paralelni razredi povremeno dolazili k nama na glazbeni, a mi bismo tada bili slobodni što je uvijek dobro.

I tako, nakon dugih i napornih priprema, uvježbali smo nekakvu predstavu. Jedan igrokaz u kojem smo nastupili Marin i ja, dvije tri melodije koje smo skladno odsvirali na blok flautama i melodikama, uz poneki zvonki udarac triangla, nekoliko recitacija, dvije tri imitacije i još ponešto, te smo bili spremni da na oproštajnu predstavu pozovemo roditelje. A nakon predstave počeo je ples. Razuzdana zabava desetogodišnjaka koji su se našli na velikoj prekretnici u školovanju.

„Tko ti je ona žena koja sjedi pored tvoje mame?” pitao me je Elvis.
„To mi je baka,” odgovorila sam.
„Ne, to je žena borac!” poentirao je on i nastavio: „Bila je u školi jedne subote i pričala kako je bila u ratu.”

Nisam imala pojma o čemu govori. Za mene je to bila moja baka. Ok, znala sam da je bila učiteljica, da je predavala matematiku, ali kakva sad žena borac? I kad sam je kasnije pitala o tome, samo je odmahnula rukom i rekla da je to bilo, pa prošlo. Sada imamo državu koju trebamo izgrađivati.

Bila je 1984., kasno proljeće, 39 godina nakon završetka rata, a ja sam prvi put čula da je moja baka imala ikakvu ulogu u ratu. Nezamislivo mi je da danas, 24 godine nakon tzv. domovinskog rata neko dijete ne zna da mu je baka, otac ili djed bio sudionik rata. Jednostavno zato što mu ovaj to nije rekao jer je mislio da taj podatak nije važno spomenuti. Jer je to bilo, pa prošlo. Jer imamo državu koju trebamo izgrađivati. Danas nema veće časti nego biti sudionik domovinskog rata. Pa javljaju mediji da je 24 godine nakon završetka rata, Hrvatska dobila još 1.687 novih branitelja zajedno sa svim privilegijama koje taj status povlači. Tko je meni kriv što sam u to vrijeme bila u školi, pa onda na studiju matematike?

Ne znam koliko je u te iste 24 godine otvoreno uspješnih firmi. Ne mislim na start-upove, ne mislim na one pojedince koji rade prirodne sapune i kreme koje dostavljaju od vrata do vrata. Ni na one mlade informatičare koji razvijaju igrice za pametne mobitele, pa nam to predstavljaju kao IT industriju. Mislim na prave, velike uspješne firme, firme koje zapošljavaju tisuće radnika, kao nekada Jugolinija i Borovo, i koje su na vodećim mjestima u svijetu po kvaliteti proizvoda, kao nekada Hartera. Ili 3. Maj, ili Kraljevica. Ili Jugoplastika... One firme koje grade stanove i odmarališta za svoje radnike, pa kad njih namire, ponosni samoupravljači odluče svome gradu pokloniti sportski park, lučicu, dom kulture, cestu...

Uglavnom, kad je sadašnjost nepodnošljiva, a budućnost se čini još gorom, jedino što nam se nudi i to od prvog dana ove mlade države jest povratak u prošlost. I mada nam se čini da se vrtimo u krugu od 1941. do 1945. i 1991., zapravo se ne vrtimo nego u tom vrtlogu tonemo. Nestajemo. Možemo se praviti da nam baš super ide jer je pomnom inspekcijom otkriveno da je u nekom mjestašcu, koje je teško pronaći na karti, prošle godine rođeno jedno dijete više nego pretprošle godine. Ili da je proizvodnja peleta, što je zapravo eufemizam za mljevenje trupaca, u jednom pogonu porasla za 0.0001% u odnosu na isto razdoblje lani.

Ne pristajem na to! Ja znam da imamo snagu preokrenuti smjer, ja znam da u svakome od nas spava samoupravljač, ja znam da su radnici udruženi u frontu sposobni suprotstaviti se logici profita koja nas bešćutno gazi i doslovno ubija našu budućnost ubijajući planetu na kojoj živimo. Znali smo jednom, znat ćemo opet. Jer, kako kaže pjesma: zar smo živeći među ružama mogli zavoljeti nešto drugo, a za njih reći da su laž?

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found