Kolinda Grabar-Kitarović – ili tko ne želi govoriti o kapitalizmu, neka šuti o fašizmu!

Kolinda Grabar-Kitarović – ili tko ne želi govoriti o kapitalizmu, neka šuti o fašizmu!

Kolinda Grabar-Kitarović je na Dan oslobođenja grada Zagreba (valja izgleda dodati - od fašizma i nacizma) odlučila posjetiti Macelj, Bleiburg i Hudu jamu gdje je, kako kaže zapalila svijeće za „žrtve Jugoslavenske armije nakon završetka Drugoga svjetskog rata”. Naravno kako je riječ o opasnom revizionizmu jer su se među tim „nevinim žrtvama” nalazili i koljači iz Jasenovca. (Prošle je godine stranački kolega Grabar-Kitarović rekao da su na Bleiburgu ubijeni nevini vojnici.) 

No umjesto zgražanja kojeg je i previše na političkoj sceni lijevo od centra - treba postaviti pitanje zašto je predsjednici danas važna ta potpuno besmislena ljubav prema onima koji su u Drugom svjetskom ratu izgubili i koji su evidentno bili na strani jednog od najgorih povijesnih zločinačkih projekata? Zašto se predsjednica odlučuje prikloniti njima, a ne onima koji su oslobodili grad Zagreb s idejama boljeg i ravnopravnijeg društva u kojem svi trebaju ostvariti svoje pune potencijale bez obzira na svoju klasu ili porijeklo?

Neki tvrde da je to „samo u nas tako”, da nigdje drugdje toga nema, da su naša predsjednica i njezine geste - anomalija, i to hrvatska anomalija. No, ono što u njezinoj politici vidimo nije strano ni zemljama s kojima se volimo uspoređivati. Austrija koja se u nas doživljava kao sređena i demokratska država – zemlja je u kojoj su niknuli radikalno-desni političari poput Jőrga Haidera – kojeg su nakon pobjede u stranci pozdravljali fašističkim pozdravom, ili u recentnijoj povijesti - Norberta Hofera koji je u vrlo tijesnoj utrci izgubio izbore za predsjednika države koji je na sebi nosio nacističke simbole.

Danas revizionizam nema samo lice folklornih skupina s kukastim križevima na čelu ili mišici – već se fašizacija odvija uz deklarativno pozivanje na toleranciju, ljudska prava, ekumenizam, žalovanje za svim „nevinim žrtvama”. (I od Grabar-Kitarović i od Hasanbegović - Esih dobit ćemo više nego dovoljno kvazi-tolerantnih i pomirljivih izjava.) U takvom je obliku nalazimo i u samom srcu Evrope koja je izjednačila žrtve „svih totalitarizama” dokumentima kao što su Rezolucija Evropskog parlamenta o evropskoj savjesti i totalitarizmu ili Evropski dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma. To su akti koji izazivaju političke sukobe. Prije koju godinu Estonija je kao predsjedavajuća EU članica organizirala u Talinu međunarodnu konferenciju posvećenu "zločinima komunističkih režima" čiju zaključnu izjavu odlučuje potpisati tek 8 od 27 država članica EU. 

Zločini koji su počinjeni nakon 1945. ne mogu se izjednačiti s nacističkim ratnim zločinima. No pratimo kako oni koji se deklarativno zalažu za „umjerenost” i govore o potrebi za dezideologizacijom – upravo nameću povijesni revizionizam. Valja zato jasno reći - antifašizam je neodvojiv od borbe protiv kapitalizma. Jugoslavenski komunisti borili su se protiv fašizma za socijalističko društvo. Revizionisti prije svega pokušavaju proglasiti zločinom socijalističke i komunističke ideje, kako bi se osigurali da se one ne pojavljuju i ne ugrožavaju kapital kao „business as usual”. 

Ideja o "pomirbi" prekrajanje je povijesti na taj način da se blokira svaka revolucionarna ideja i mogućnost boljeg društva te ju se označi kao klicu sigurnog budućeg totalitarizma. Na udaru su ne samo „civilizacijske vrednote”, već vizija demokratskog i socijalističkog svijeta, svijeta u kojem je vlasništvo u rukama većine, radna većina demokratski organizira proizvodnju, a svrha ekonomske djelatnosti nije profit već slobodan razvoj za sve uz zadovoljenje osnovnih životnih potreba kao što su stan, hrana, besplatno i javno dostupno obrazovanje i zdravstvo. Mogućnost radikalizacije borbe obespravljene većine protiv kapitalističkih elita – razlog je zašto vladajuće elite potiču povijesni revizionizam.

I Rezolucija i drugi akti poručuju – svi su oni isti – i oni koji pozivaju na jednakost i oni koji zagovaraju nejednakost – revolucije su opasne i krvave i završavaju totalitarizmima. Na taj način blokira se svaka promjena.

Neoliberalizam nije odvojen od fašizma – Grabar-Kitarović zastupnica je prije svega kapitalističkih elita, a njezin revizionizam treba promatrati ne kao neku povampirenu prošlost bez ikakvog polit-ekonomskog rezona – već kao blokadu revolucionarne misli i djelovanja, a u korist kapitala.

Danas stoji ona – da oni koji ne žele govoriti o kapitalizmu – neka šute o fašizmu!