Piše: Hrvoje Štefan
U komentarima na stranicama RF-a razni trolovi ko pokvarena ploča ponavljaju dva manevra. Jedan je da Radničku frontu preimenuju u neradničku frontu, a drugi je da postave pitanje: „koliko vas je ikada radilo u realnom sektoru?“ ili „koliko imate iskustva rada u realnom sektoru?“. Ti manevri evidentno su zamišljeni kao sažeti pokušaj diskvalifikacije – zastupanje interesa radništva ili javno iznošenje kritičkih interpretacija o tome kako funkcionira kapitalistička ekonomija nisu vjerodostojni ako taj koji govori nema „dovoljno“ iskustva rada u „realnom sektoru“.
No na koji način tek iskustvo rada u realnom sektoru omogućuje nekome da razumije kako funkcionira kapitalistička ekonomija ili da govori vjerodostojno o interesima radništva?!
Obrazloženje kreće s tezom kako jedino radnici u „realnom sektoru“, koji se izjednačava s privatnim sektorom, stvaraju novu vrijednost iz koje se financiraju radna mjesta u javnom sektoru. Stoga o njima sve ovisi, a radnici u javnom sektoru su dobrim dijelom beskorisni uhljebi i paraziti (i zapravo nisu radnici u pravom smislu te riječi), pogotovo oni koji rade na fakultetima društvenih znanosti, bave se politikom i kritiziraju kapitalizam ili neoliberalizam. Takvo obrazloženje cilja antagonizirati radnike prema onima koji još imaju mogućnosti kritički misliti i javno govoriti jer upravo radnicima u privatnom sektoru, koji imaju grozne radne uvjete i pod konstantnom su prijetnjom otkaza, bitno je otežano misliti o njihovim klasnim interesima, a kamoli javno nastupanje i političko djelovanje. I s obzirom da su radnici u privatnom sektoru ušutkani i ucijenjeni, s obzirom da su tradicijom, navikom i vladajućim odnosima (i vladajućom ideologijom) usmjereni da kapitalizam vide kao nešto prirodno, da druge radnike gledaju kao konkurente, s obzirom da su podvrgnuti hijerarhiji i despotizmu privatnog vlasnika ili njegovih predstavnika, da nemaju nikakve mogućnosti demokratskog odlučivanja, da su atomizirani i često samointeresno usmjereni, stajalište da o poziciji i interesima radništva vjerodostojno mogu govoriti jedino oni s „dovoljno“ iskustva rada u „realnom sektoru“ zapravo želi reći da o radnicima imaju legitimitet govoriti oni koji su nakon „dovoljno“ iskustva u „realnom sektoru“ shvatili da problem nisu kapitalizam i kapitalisti već drugi radnici – „uhljebi“, imigranti, Srbi...
Tim manevrom nastoji se ideološki proizvesti negativna solidarnost – „ako je meni lošije nego tebi, ako imam nehumanije radne uvjete i pod većom sam egzistencijalnom prijetnjom, ti zapravo govoriš iz privilegirane pozicije, ne znaš kako je meni i ne možeš vjerodostojno govoriti u moje ime. Čak i kada zastupaš ideje koje deklarativno nastoje ukinuti moju obespravljenost, ja ti ne vjerujem i smatram da to sve govoriš samo radi svoje promocije i svojih sebičnih interesa. Vjerovati bi ti mogao tek kad bi živio 'moj pakao'.” Negativna solidarnost izražava poziciju u kojoj radnici ne misle, poziciju u kojoj ne razvijaju samopouzdanje kroz protagonizam i zajedničku borbu kroz koju mijenjajući društvene okolnosti mijenjaju i sami sebe, razvijaju kapacitete za društvo jednakosti, kooperacije, solidarnosti i demokracije. Zbog te blokade kritičkog mišljenja, nedostatka borbe i zajedničkog djelovanja, negativna solidarnost među radnicima kapitalistima osigurava klasnu dominaciju.
Kada je riječ o tome da netko bez iskustva rada u „realnom sektoru“ ne može razumjeti kako funkcionira kapitalistička ekonomija to je potpuna budalaština. Zapravo, to je nerazumijevanje elementarnih pravila logike i uloge apstrahiranja i apstraktnog mišljenja. U društvenim znanostima nije moguće eksperimentalno i kontrolirano dokazivanje i provjeravanje kao u prirodnim znanostima, stoga je posebno važna sposobnost konzistentne apstrakcije. I ta se sposobnost apstraktnog mišljenja uči, kao što se uči i savladavati neke konkretnije zadatke kroz praktično razvijanje vještine njihovog konkretnog rješavanja. Apstraktno mišljenje zahtjeva odmak ili apstrahiranje od neposrednosti konkretne prakse, a ne uronjenost u istu i zaključivanje o općim pravilima iz te neposrednosti (to se zove „pogreška kompozicije”). Stoga je za razumijevanje kako funkcionira kapitalistička ekonomija na neki način potrebno da je čovjek oslobođen uronjenosti u konkretne, neposredne zadatke i partikularnosti nekog radnog mjesta. Sve najutjecajnije interpretacije funkcioniranja kapitalističke ekonomije bilo lijeve ili desne, bilo građanske ili marksističke, nisu nastale zato što su njihovi autori i autorice stekli bogato iskustvo rada u „realnom sektoru“.
Za kraj, političarima se često zamjera nedostatak iskustva u „realnom sektoru“ jer bi ih to iskustvo navodno tek osposobilo da razumiju potrebe privrede i formuliraju adekvatne politike. To prigovaraju kapitalisti i oni koji su interpelirani kapitalističkom ideologijom – za njih bi trebalo voditi državu kao što se vodi kapitalistička firma. Rezati sve ono što predstavlja neproduktivni trošak, slabiti sve ono što štiti poziciju radništva, imati kao primaran cilj poticanje kapitalističke akumulacije. Tako zamišljena uloga političara sigurno nije u interesu prevladavanja kapitalističke klasne dominacije. Stoga je potpuno promašena kritika, iz navodne pozicije interesa radništva i obespravljenih, da nekog političara delegitimira nedostatak iskustva rada u „realnom sektoru“.