Autor: Goran Pavlinić

Po pitanju venecuelanske krize i samoproglašenja Juana Guaida, predsjednika parlamenta, kao privremenog i prijelaznog predsjednika Venecuele svijet se blokovski podijelio što podsjeća na hladnoratovska vremena. Polovica svijeta bliska SAD-u i njegovim geopolitičkim interesima zbog pritiska na tu zemlju i njezinu vlast brzopleto je priznala Guaida, dok oni koji igraju nasuprot bloka SAD-a još uvijek drže stranu de iure i de facto predsjednika Nicolasa Madure.

Guaida su za sada priznali: Izrael, Bahami, Haiti, Jamajka, Sv. Lucija, Gvajana, Argentina, Brazil, Kanada, Čile, Kolumbija, Kostarika, Gvatemala, Honduras, Panama, Paragvaj, Peru, Ekvador, SAD, UK, Njemačka, Španjolska, Francuska, Hrvatska, Češka, Danska, Estonija, Finska, Latvija, Letonija, Luksemburg, Nizozemska, Poljska, Portugal, Švedska, Gruzija, Albanija, Kosovo, Maroko, Australija, Austrija, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Ukrajina, Crna Gora, Makedonija, Dominikanska Republika, Malta, Belgija. S druge strane Madura još uvijek priznaju Indija, Nepal, Kina, Sj. Koreja, Rusija, Bjelorusija, Turska, Sirija, Kuba, Nikaragva, El Salvador, Meksiko, Urugvaj, Iran, Srbija, Dominika, Sv. Vincent i Grenadini, Surinam, Ekvatorska Gvineja, Južnoafrička Republika, Palestina, Grčka, Bolivija, Angola, Bocvana, Lesoto, Madagaskar, Malavi, Mauricijus, Mozambik, Namibija, DR Kongo, Sejšeli, Svazilend, Tanzanija, Zambija, Zimbabve, Laos.

Za neutralnost u sporu su se izjasnili Trinidad i Tobago, Sv. Kristofor i Nevis, Antigva i Barbuda, Barbados, Belize, Grenada, Obala Bjelokosti, Indonezija, Armenija, a ono što nećete po medijima previše čuti je to da su i zemlje u evropskom bloku poput Italije, Slovačke, Norveške i Irske odbile priznati Guaida, jednako kao i tradicionalne saveznice SAD-a na Dalekom istoku Japan i Novi Zeland, dok se Južna Koreja odbija izjasniti. „Neutralna“ Švicarska je pak jasno odabrala stranu kada je zamrznula sve financijske transakcije te zemlje koje išle su kroz njezine bankarske sustave. Ostatak svijeta još uvijek šuti.

U užem smislu europskog kontinenta jedino su članica EU Grčka te Srbija ostale s nepromijenjenim odnosom prema venecuelanskoj vladi dok su se sve ostale zauzele za Guaida, izuzev nekoliko zemalja koje se ne žele izjasniti s obzirom na to da Guaido nema nikakvu polugu vlasti i moći u zemlji. Sve zemlje, kako neutralne tako i one koje priznaju vlast Madura kao ključni argument donose nevjerojatan presedan ovakvog poteza velikog dijela svjetskih zemalja. Samoproglašenje Guaida pravno gledajući nema nikakvog uporišta u ustavu i zakonskim aktima te zemlje, stoga se mnoge zemlje boje da bi normalizacija ovakvog miješanja u suverenitet jedne zemlje, popraćenog s otvorenim prijetnjama vojnom intervencijom i uz ekonomske sankcije bila koban presedan za svjetsku diplomaciju. Maduru i njegovoj vodećoj partiji u prilog sigurno ide činjenica da ga podržavaju ekonomski i politički snažne zemlje poput Rusije, Kine, Irana, JAR-a i Turske. No to isto može poslužiti i kao delegitimizacija njegovog odabira na izborima. Jer ako te podržavaju zemlje s velikom količinom unutarnje autoritarnosti i manjkom demokracije, to sigurno ne ide u prilog argumentu da je tvoja vlada demokratski izabrana što venecuelanska vlada u ovom trenutku uzima kao ključni dokaz da zasluženo vlada tom zemljom te njegovim političkim i ekonomskim sustavom.

Guaido pak, koliko se iščitava i iz venecuelanske glavne medijske kuće pod kontrolom i utjecajem vlade i iz stranih medijskih agencija koje su proamerički orijentirane, nema nikakve poluge vlasti ni moći u toj zemlji. Trenutno se nalazi zatvoren u kolumbijskoj ambasadi i svoje vrijeme provodi pišući statuse i tvitajući dok njegovi američki saveznici pokušavaju na sve moguće načine utjecati na vojnu vrhušku te zemlje kako bi svrgnuli Madura. Isto nikako ne uspijeva jer se Maduro u zadnjim tjednima pojavljuje upravo na snimkama s vojskom, po vojnim vježbalištima i u govorima dizanja morala vojsci zbog prijetnji od strane intervencije. SAD pokušava nagovoriti i Rusiju i Kinu da odustanu od podrške Maduru što se isto za sada pokazalo promašenim. Guaido je nakon svog proglašenja najavljivao i velike prosvjede gdje će narod napokon pokazati vojsci kako je trenutna vlast nelegitimna. Vlada je pak odgovorila organizirajući svoje proteste koji su svakako premašili onih nekoliko koje je Guaido uspio organizirati. Vlada je tu i vješto naredila represivnom aparatu zemlje da se Guaidini protesti ne diraju, kako krivim postupanjem ne bi legitimirali stranu intervenciju, a u svojim protestima su narodno nezadovoljstvo preusmjerili na američke ekonomske sankcije i pokušaj miješanja stranih zemalja u unutarnje politike te zemlje. U tom smislu, a uspoređujući situaciju u jednoj Francuskoj, gdje vlast mjesecima ne uspijeva smiriti situaciju unatoč represiji, masovnom nasilju represivnog aparata i uhićenjima te suđenjima, Venecuela se danas čini kao poprilično sređeno društvo.

Ipak, stanje u svjetskoj diplomaciji pa i u medijskoj slici o toj zemlji koja izlazi iz agencija prema svijetu uistinu zabrinjava. Većina zemalja kapitalističkog centra je priznala nekoga tko nema nikakav utjecaj na unutarnju politiku te zemlje, a nekog pomaka u smjeru preuzimanja vlasti od strane Guaida nema. Mediji pak tu notornu činjenicu ne prenose, kao što ne prenose ni unutarnje otpore u zemljama koje su priznale Guaida. U velikom dijelu Latinske Amerike ljevica i sindikati organiziraju masovne proteste protiv ovakve odluke svojih vlada. Isto vrijedi i za Kanadu, a protesta je bilo čak i u SAD-u. Najveća britanska partija laburista se isto tako protivi ovakvim postupanjem svoje vlade. Zapadni diplomati još uvijek pak papagajski ponavljaju nekoliko rečenica unaprijed pripremljenih prije sjednice Vijeća sigurnosti UN-a gdje je američki napor da se vlada Nikolasa Madure sruši pritiscima iz vana neslavno propao. Ne treba dvojiti da je interes Rusije, Kine i Irana geopolitičke naravi i da ne mare previše za demokratske procese u toj zemlji, no iste zemlje uključujući i Indiju su i veliki trgovinski partneri Venecuele. Upravo oni imaju interese u tome da venecuelanska nafta ne završi u rukama američkih naftnih kompanija.

Sve u svemu situacija je još uvijek neizvjesna iako se zemlja uspjela za sada obraniti od prvog naleta „neprijateljski“ nastrojenih unutarnjih i vanjskih političkih faktora. U samoj zemlji se ne nazire neka veća nestabilnost, a obrana od vanjskih utjecaja i od sankcija će prije svega ovisiti o nastavku podrške velikih zemlja van bloka SAD-a. Ekonomske sankcije će na gospodarskom planu ipak dalje oštećivati ekonomiju i raditi probleme u opskrbi te zemlje i osnovnom robom, a nije isključeno ni da unutar venecuelanske vojske Amerikanci ipak kroz neko vrijeme pronađu sugovornika. Vlada je pak već odlučila da će raspisati prijevremene izbore za parlament koji će biti krajem ove godine, pa je lako moguće da će vodeća partija socijalista preuzeti većinu i u tom tijelu. Sudjelovanje radikalnijeg dijela oporbe predvođenog Guaidom je upitno, kao i sudjelovanje velikog dijela stranih promatrača upravo kao što je bilo i tijekom odabira Madura u svibnju 2018.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found